Naslov
Moralna odgovornost vjeronaučnog odgoja za humanističke vrednote. U svjetlu imperativa i sjeni primjera
(The moral responsibility of religious education for teaching humanistic values​​.In the light of the demands and the shadow of the examples)

Autori
Vuletić, Suzana

Izvornik
Katehetski glasnik (1332-0114) 12 (2013), 2-3; 67-90

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, pregledni rad, stručni

Ključne riječi
moral; odgovornost; humanističke vrijednosti; društvo; (sup)kultura; obitelj; Crkva; vjeronauk
(morality; responsibility; human values​​; society; (sub) culture; family; church; religious education)

Sažetak
Živimo u vremenu neizostavne potrebe jasnijih društveno-kulturalnih i etičko-moralnih očitovanja, uz istovremeno potiskivanje vrijednosno-humanističkog identiteta suvremene civililizacije. Živimo u društvu rušenja autoriteta svih odgojnih instanci u kojem se dovode u pitanje mnoge tradicionalne vrijednosti i institucije koje ih promiču, jer se ne želi prihvaćati sustav vrijednosti i životnog usmjerenja koje bi netko nametao. U tom vremenu i u takvom društvu, s jedne se strane nominalno zagovaraju humanističke vrjednote, dok se istovremeno, vrednuje samo: užitak, moć, uspjeh, ugled, bogatstvo, prestiž…ukorijenjeni u subjektivnom zadovoljstvu bez utemeljenosti i povezanosti s bilo kakvim objektivnim moralnim i/li etičkim normama. Suvremeni se čovjek sve više okreće prema materijalnim dobrima, zaboravljajući pri tome da postoje i druge, više vrjednote: kulturne, humanističke i duhovne. „Fasciniran mogućnostima ljudske spoznaje, suvremeni je čovjek zaboravio vrijednosti. Teorijski nedovoljno razrađivane, praktično malo uvažavane i zanemarivane, blijedile su i sve više gubile značenje motiva i kriterija za ljudsko djelovanje. Što ih je život više obilazio i zanemarivao, sve su više gubile vrijednosno značenje, pretvarale se u svoju suprotnost. Taj tijek obezvrjeđivanja vrijednosti uzrokovao je vrijednosnu krizu, koja nam prijeti lošim posljedicama u daljnjem razvitku čovjeka, čovječanstva i ljudske kulture“. Zanemarivanjem duhovnih, etičkih i moralnih vrijednosti nastupaju kulturne, društvene i obiteljske krize vrijednosti. A ustvrđena vrijednosno-humanistička kriza odraz je sveopće moralne krize društva. Njeno ishodište u najvećem dijelu leži u mimoilaženju sustava humanističkih vrednota. Moralne vrednote počele su se shvaćati kao neko opterećenje, „preteški“ teret savjesti koje nije moguće, a ni „nužno“, slijediti. Time, mnogi danas, smatraju normalnim i sasvim prihvatljivim određene modele ponašanja koji su se, u ne tako dalekoj prošlosti, smatrali osuđujućim, nehumanim, nemoralnim i štetnim. Postalo je nesuvislo boriti se protiv nepravde, pohlepe, bahatosti, obijesti, iskorištavanja, ugnjetavanja, progona, nasilja, mobbinga, korupcije, neodgovornosti za opće dobro, ljudske destruktivnosti, društvenih patologija, devijantnih ponašanja, vladavine sebičnosti, beznadnog očaja, duševnih razaranja i ostalog… Nasuprot tome, istinski osjećaji humanosti, ljudskosti, solidarnosti i plemenitosti bivaju potiskivani nepovoljnim društvenim okvirima koji nameću sumnju u isplativost življenja po humanističkim načelima, već promoviraju permisivno i moralno indiferentno društvo. U njemu se zagovara življenje vrednota na osobnoj razini, uz etičko otupljenje i devalvaciju duhovnih vrijednosti. Dok pojmovi krjeposti, ćudoređa i karakternih vrlina polako postaju nerazumljivi arhaizmi. Za vrijednosno osviještene kršćane to ne smije značiti da je došlo do izmjene moralnih zakona, nego je to dokaz da je naše društvo izgubilo osjećaj za prave, istinske, vrijednosti. U današnje vrijeme, pred izazovom pluralnog društva kojem pripadamo, nudi nam se široka paleta ponuđenih vrjednota i kvazi-vrijednosti. Pluralizam ne samo da omogućuje mogućnost raznovrsnost izbora, nego uzrokuje kod mnogih nesigurnost i dezorijentiranost, jer se doima da su sve vrjednote jednako primamljive, prihvatljive i ispunjavajuće. U mnoštvu ponuda koje im se nameću, ljudi se osjećaju izgubljenima i nisu sposobni objektivno izabrati ono što je vrijednosno bitno. Relativiziranjem svih vrijednosti svaka se normativna instanca dovodi u pitanje, izazivajući sumnju, nesigurnost i strah… A dezorijentirano društvo vodi samo-destruktivnom odabiru, kako na osobnoj, tako i na opće društvenoj razini. Gdje nedostaju duhovne vrijednosti, tamo prevladavaju individualni interesi. U takvim osobnim opredjeljenjima opće vrjednote samo su subjektivno i prigodno tumačene. Time se jasno potvrđuje da suvremeno društvo ne nudi stabilne temelje za opću društvenu ravnopravnost. Utopija društva bez vrijednosne ljestvice, ruši sve. Tako da i usred kulturnog pluralizma opet se nužno dolazi do krize identičnih vrjednota. To upućuje na imperativni zahtjev da u suvremenim prilikama moralne i humanističke vrjednote treba da imaju izvanredno bitnu ulogu. Dužni smo upozoriti na njihovu važnost i uporno, sustavno i organizirano raditi na tome da se one usavršavaju i unapređuju odgojni sustav moralnog pre/oblikovanja čovjeka. Tom su se uviđenom potrebom, odgoj humanističkih predmeta i vjeronaučna nastava, našli na udaru brojnih kritika i novih zahtjeva složenog procesa odgojne socijalizacije. Ona je, u ovakvim opisanim društvenim okolnostima, često povezana s osjećajem potpune bespomoćnosti, budući da se uspješan vrijednosni odgoj ne može svesti samo na puki nominalizam, verbalizam i formalizam. Tako ustvrđeno stanje, prisiljava nas detaljnije kritički proanalizirati sveopću kulturalno-društvenu i vrijednosno-humanističku dezorijentaciju suvremenog ozračja za odgojno djelovanje Crkve i promociju humanističkih vrjednota.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Teologija

POVEZANOST RADA