Naslov
Nova primjena koncepta citoprotekcije. Učinak antiulkusnih agensa na lezije kolona i duodenuma izazvane cisteaminom u štakora i miševa
(New concepts of cytoprotection. An effect of antiulcer agents on colon and duodenum lesions induced by cysteamine in rats and mice)

Autori
Balen, Ivica

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Medicinski fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
09.03

Godina
2000

Stranica
74

Mentor
Sikirić, Predrag

Ključne riječi
cisteamin; lezije kolona; intrarektalna primjena; pentadekapeptid BPC 157; antiulkusni lijekovi; metilprednizolon; sulfasalazin; lezije kolona i duodenuma; štakori.; miševi.
(Cysteamine; colon lesions; intrarectally administration; pentadecapeptide BPC 157; antiulcer agents; methylprednisolone; sulphasalazine; colon and duodenum lesions; rats.)

Sažetak
Jasni oštećujući citotoksični efekt s izazivanjem nekroze od nedavno je poznat kod primjene cisteamina kod gastrektomiranih štakora, što znači da nije ovisan o gastričnoj sekreciji. Osim lezija koje može izazvati na dvanaestniku i želucu cisteamin izaziva i lezije u drugim djelovima probavnog trakta, kad se adekvatno primjeni. Teoretski, cisteamin primijenjen intrarektalno trebao bi izazvati teške lezije kolona, a te jasne lezije kolona mogu biti liječene s uobičajenim lijekovima za ulkusnu bolest, a duodenalne lezije izazvane cisteaminom mogu biti znatno umanjene lijekovima kojima standardno liječimo upalnu bolest debelog crijeva ; kao sulfasalazin i metilprednizolon. Radi toga su u ovoj studiji najprije pokazani ulcerogeni efekti intrarektalne primjene cisteamina (u dozi od 200 i 400 mg/kg tjelesne težine) kod štakora. Ulcerogeni efekt cisteamina se znatno razlikuje od onog kod HCl-a, jer kad se razrijedi u istoj kiselosti od pH 3.8, HCl izaziva samo nespecifični iritativni efekt i manje lezije koje znatno brže zacijeljuju. Dobar efekt pentadekapeptida BPC 157 (10 :g ili 10 ng po kg tjelesne težine), uz ranije dokazane druge efekte, sada vidljivo povoljan i kod cisteaminskih lezija kolona (promatrano nakon 30 minuta, 60 minuta, 180 minuta, 24 sata, 48 sati i 72 sata nakon primjene cisteamina). Zajedno s njim imali su protektivni učinak i standardni antiulkusni lijekovi kod gastroduodenalnih lezija (/kg): ranitidin (10 mg), cimetidin 50 mg, omeprazol 10 mg, zajedno sa standardnim lijekovima za upalne bolesti kolona (/kg) kao sulfasalazin 50 mg i metilprednizolon 1 mg (također dokazano na 30 minuta nakon primjene 200 mg/kg cisteamina). U ovim pokusima sva su sredstva za liječenje dana istovremeno s cisteaminom, upotrebljavajući tri različita načina primjene ; intraperitonealni, intragastrični ili intrarektalni. Ispitivan je i efekt lijekova na klasične cisteaminske lezije duodenuma (lijekovi su primijenjivani intraperitonealno 1 sat prije subkutane primjene cisteamina u dozi od 400 mg/kg). Osim što pokazuje da je cisteamin, radi svojeg direktnog citotoksičkog efekta, koji nije ovisan o HCl-u, novi vrlo povoljni model za ispitivanje lezija kolona, ova studija još jednom pokazuje jasne povoljne efekte BPC-a 157 u svakoj dozi, uz povoljne efekte antiulkusnih agensa kao cimetidina, ranitidina, omerprazola, atropina i metilprednizolona u cisteaminskim lezijama i kolona i duodenuma. Sulfasalazin je bio neefikasan kod cisteaminskih lezija dvanaestnika, dok je kod cisteaminskih lezija kolona bio efikasan samo kod intrarektalne primjene. Za cisteaminski ulcerogeni i nekrotizirajući efekt osnovno je djelovanje na oštećenje endotela, mastocita i oštećenje ganglija. Studija potvrđuje efikasnost pentadekapeptida BPC 157 i drugih antiulkusnih lijekova na različite lezije, a afirmira cisteamin kao upotrebljivi agens za induciranje lezija u različitim djelovima probavnog trakta. U drugom dijelu ovog istraživanja pokazani su ulcerogeni efekti primjene cisteamina (400 mg/kg tjelesne težine, intrarektalno) na sluznicu kolona kod miševa (NMRI-Hannover, ženke, 20 g tjelesne težine). Površina lezija mjerena je, nakon cisteaminske klizme (0, 1 ml na jednog miša, 2 cm od anusa), prema istom komjutorskom programu kao i kod štakora, na 30 minuta, 60 minuta, 180 minuta, 24 sata i 48 sati nakon davanja klizme. Lijekovi su davani istovremeno s cisteaminskom klizmom: pentadekapeptid BPC 157 (10 ng/kg tjelesne težine, intraperitonealno ili intrarektalno), ranitidin (10 mg/kg), omerprazol (10 mg/kg), atropin (10 mg/kg), metilprednizolon (1 mg/kg) i sulfasalazin (50 mg/kg intragastrično). Pentadekapeptid BPC 157, atropin, ranitidin i omerprazol pokazali su značajnu efikasnost u svim vremenskim intervalima. Metilprednizolon bio je efikasan nakon 30 minuta te ponovo 24 i 48 sati nakon cisteamina. Sulfasalazin je pokazao efikasnost samo u najkasnijem periodu, dakle 48 sati nakon cisteaminske klizme. Makroskopski izgled, ali i mikroskopski nalaz, potpuno su isti kao i kod štakora. Ulcerativne lezije mikroskopski pokazuju znakove nekrotične upale s infiltracijom neutrofilima i kasniju tešku limfocitnu infiltraciju uz atrofiju žlijezda. Prema makroskopskim mjerenjima, lezije su slabije izražene kod miševa koji su primali pentadekapeptid BPC 157 ili druge antiulkusne lijekove. Rezultati pokazuju da su i miševi prikladna vrsta životinja za ispitivanje cisteaminskih lezija kolona. Dakle, osim modela na štakorima, studije na miševima tako|er mogu doprinijeti boljem vrednovanju efikasnosti pentadekapeptida BPC 157 i drugih antiulcerogenih agensa na nedavno opisane cisteaminske lezije kolona.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Temeljne medicinske znanosti

POVEZANOST RADA