Naslov
Josip Leović (1885. - 1963.) : osječki slikar, grafičar i kipar
(Josip Leović (1885. - 1963.) : painter, graphic artist and sculptor from Osijek)

Autori
Zec, Daniel

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Muzej likovnih umjetnosti Osijek

Grad
Osijek

Godina
2013

Stranica
312

ISBN
978-953-6695-80-5

Ključne riječi
Josip Leović; Rudolf Povischil; Osijek; simbolizam
(Josip Leović; Rudolf Povischil; Osijek; simbolism)

Sažetak
Josip Leović rođen je 14. kolovoza 1885. godine u Osijeku, gdje je proveo djetinjstvo i pohađao osnovnu i srednju školu. Prvu umjetničku naobrazbu stekao je u Beču, učeći klesarstvo na Obrtno- nastavnoj školi (Gewerbliche fortbildungsschule) i u radionici Eduarda Hausera (1904. – 1908.). Nakon školovanja radio je kao klesar i kipar u Beču, Grazu i Caransebeşu. U Zagrebu 1911. godine upisuje Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt, koju završava 1915. godine. Ostaje godinu dana kod svoga mentora Menci Clementa Crnčića na specijalizaciji u bakropisu, a 1916. ponovno odlazi u Beč te studira na specijalnoj grafičkoj školi (K.u.K. Graphische Lehr-und Versuchsanstalt), gdje usavršava litografiju. Godine 1917. vratio se u Zagreb, a potom u Osijek, gdje živi i radi do smrti. U Osijeku između dvaju ratova priređuje brojne samostalne slikarske izložbe i sudjeluje na skupnim izložbama osječkih umjetnika. Dobiva namještenje na Ženskoj realnoj gimnaziji u Osijeku, gdje je kao učitelj crtanja radio od 1922. do 1947. godine. Početkom 20-ih godina prošlog stoljeća Leović se upoznao s bogatim osječkim industrijalcem Rudolfom Povischilom, koji mu je postao blizak prijatelj, ali prije svega mecena preko kojega dobiva različite likovne narudžbe. Nakon rata Leović prelazi u Muzej Slavonije u Osijeku, na radno mjesto restauratora i kustosa zbirke slika i skulptura. Cijeli svoj životni vijek, izuzev faze školovanja, proveo je u Osijeku, ostavivši za sobom golem slikarski, kiparski, pedagoški i muzejsko-konzervatorski rad. Umro je u Osijeku, 22. siječnja 1963. godine. Iako je u svojim umjetnički najzrelijim godinama bio jedna od središnjih ličnosti likovnog života Osijeka u razdoblju između dva svjetska rata, Josip Leović je, na žalost, pripadao onim autorima koji su previdom i površnim ocjenama kritike ili propustom modernističke povijesti umjetnosti ostali krajnje marginalizirani. Grgo Gamulin će napisati: „možda je njegov slučaj najtipičniji za pojavu toliko čestog zahirenja u pokrajini“. Ova knjiga posvećena je novom upoznavanju i prevrednovanju tog „zahirenja“ – složenog i slojevitog, no nedovoljno poznatog stvaralačkog opusa Josipa Leovića, te njegovom novom i drugačijem uključivanju u korpus osječke, pa i hrvatske likovne povijesti. U širokom rasponu od simbolizma, secesije i art décoa prema retrohistoricističkom, deskriptivno- realističkom i dekorativnom s oznakama „narodnog stila“, Leovićevo stvaranje otvara nam se u svojoj tematskoj i stilskoj polimorfnosti. Poput Stjepana Lahovskog, još jednog izopćenika iz povijesnih pregleda tokova hrvatske umjetnosti, i Leovićev opus klizi čitavim registrom povijesne zalihe stilova i pravaca ne pristajući na lociranost unutar njihovih granica zadanih rigidnim pravilima igre. Leovićev likovni izričaj, ipak, u mnogome je određen školovanjem u Beču početkom 20. st., u vremenu kada simbolizam i secesija u toj metropoli srednjoeuropske umjetnosti kao dominantni stilski pravci i likovne struje dosežu svoj vrhunac. Upravo je simbolizam obilježio ponajbolje Leovićeve kiparske, grafičke i slikarske radove, no ponajprije one stvarane pod mecenatom osječkog industrijalca Rudolfa Povischila. Sklonost ezoteriji i misticizmu tog ekscentričnog Leovićeva mecene bila je analogna Leovićevu senzibilitetu te je upravo u njemu našla svog idealnog stvaratelja i realizatora. Taj Leovićev do sada slabo poznat, pa i zanemaren, segment likovnog opusa nije zanemariv u kontekstu simbolističkih i secesijskih tendencija u hrvatskom slikarstvu i grafici – dapače, predstavlja im značajan prinos. Kao najznačajniji primjer simbolizma u Leovićevu slikarstvu ističe se slika Božanska iskra (Pistis Sophia). Leovićeva reducirana kiparska dionica potvrđena je skulpturom Quo vadis?, ali i serijom skulptura izvedenih 1925. – 1927. u perivoju uz Povischilovu vilu smještenu izvan Osijeka, kojima je Leović stvorio osebujnu simbolističku kiparsku cjelinu koja predstavlja jedinstven primjer hrvatske perivojne plastike. Iako je Josip Leović zbog oscilacija, anakronosti i nedorečenosti likovnog opusa percipiran kao minorna pojava te je ostao samo rubna zabilješka hrvatske moderne umjetnosti, njegovu se djelu ne može poreći umjetnička vrijednost te značenje koje se, između ostalog, manifestira i kao posebnost periferijske sredine, u smislu Karamanove sintagme. Svojom iznimnošću nekoliko se djela izdiže iznad cjeline Leovićeva opusa, svjedočeći o snazi i imaginaciji tog umjetnika i opravdavajući nužnost afirmacije njegova imena u novim pogledima na hrvatsku umjetnost prve polovice 20. stoljeća. *** Uz Leovićeve slike, Leovićev mecena Rudolf Povischil je u svojoj – do sada potpuno nepoznatoj i neistraženoj umjetničkoj kolekciji – posjedovao djela četvorice austrijskih i jednog njemačkog umjetnika: Karla Wilhelma Diefenbacha (1851.– 1913.), Ernsta Stöhra (1860.–1917.), Albina Egger- Lienza (1868.–1926.), Friedricha Gornika (1877.– 1943.) i Wilhelma Dachauera (1881.–1951.). Taj dio Povischilove nevelike, no vrlo pomno odabrane zbirke slika i skulptura ima neprijepornu likovno- umjetničku vrijednost, a njena je iznimnost višestruka. Ona sadrži važna djela u opusima vrlo značajnih umjetnika austrijsko-njemačkog simbolizma. Neka od tih djela dobro su poznata u austrijskoj povijesti umjetnosti, no isključivo preko fotografija, reprodukcija, skica i popisa u izložbenim katalozima. Smatrana su izgubljenima, no sada se vraćaju katalozima svojih tvoraca. Iznimna je kulturno-povijesna važnost Povischilove zbirke odnosno njezino značenje kao specifične kolekcionarske likovne cjeline jer ukazuje na veze domaće sredine uspostavljene sa simbolističkom umjetnošću srednjoeuropskog likovnog kruga u vremenu kada je ona već izgubila svoju historijsku ulogu dominantnog likovnog pravca. Povischil ne odabire ondašnje modernističke i avangardne autore, već se opredjeljuje za likovnost generacije fin-de-sièclea, kojoj je svojim senzibilitetom i sam pripadao, i za svijet simbolizma, u koji je bio duboko uronjen. Ključ za tumačenje sadržaja Povischilove zbirke nalazi se stoga u opredjeljenju za onaj umjetnički pravac koji je ponajbolje odgovarao njegovim intelektualnim afinitetima – interesu za ezoteriju i mistiku – i koji je svojim simbolima i alegorijama zrcalio njegov teozofijski i metafizički vidokrug ideja. Naposljetku, simbolistička djela iz njegove kolekcije kao predlošci i njihovi autori kao uzori predstavljaju direktnu poveznicu s određenim radovima Josipa Leovića, također izvedenih za njegovog mecenu.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest umjetnosti

POVEZANOST RADA