Naslov
Iz korespondencije dr. Mile Budaka (1907.-1944.)
(Selected Correspondence of Dr. Mile Budak, 1907-1944)

Autori
Jonjić, Tomislav ; Matković, Stjepan

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, ostalo, znanstvena

Izdavač
Hrvatski državni arhiv

Grad
Zagreb

Godina
2012

Stranica
766

ISBN
978-953-7659-12-7

Ključne riječi
korespondencija; biografija; hrvatski nacionalizam
(Correspondence; Biography; Croatian Nationalism)

Sažetak
Nakon što je osuđen na smrt vješanjem u procesu koji ni po tadašnjim standardima nije zadovoljavao čak ni najosnovnije pretpostavke zakonitoga i pravičnog suđenja, te svega nekoliko sati potom bio i pogubljen, hrvatski književnik i političar dr. Mile Budak imao je tijekom pola stoljeća stigmatizacije prestati biti važnom činjenicom hrvatskoga literarnog i političkog života.Zabrana tiskanja njegovih djela u domovini, koja je trajala od 1945. do 1990., te višedesetljetno prešućivanje ili ocrnjivanje Budaka u književno-povijesnim leksikonima i priručnicima, onemogućili su sveobuhvatniju recepciju djela toga iznimno plodnog i vrlo popularnog pisca, koji je u razdoblju uoči Drugoga svjetskog rata oko sebe okupio nemalu skupinu književnih sljedbenika i oponašatelja. Kao i Budaka, većinu njih je pomeo revolucionarni teror jugoslavenskoga komunističkog pokreta: malobrojniji koji su preživjeli, spas su pronašli u političkoj emigraciji, gdje su – dijelom zbog teških egzistencijalnih prilika, dijelom zbog odsječenosti od rodne grude, a dijelom i zbog malobrojnosti književnih časopisa i nedostatka čitateljske publike i dorasle, zrele književne kritike – u literarnom smislu uglavnom usahnuli. Šaka Budakovih literarnih epigona i obožavatelja koja je ipak ostala u domovini, svoje je preživljavanje platila ili intelektualnom šutnjom ili posvemašnjom marginalizacijom iz koje bi glavu pomolila samo iznimno, u doba političkog zatopljenja poput Hrvatskoga proljeća, ali i tada na stranicama niskonakladnih časopisa ili biltena koji su tavorili bez državnih dotacija i autorskih honorara. Zato je bilo moguće da ponovno otkrivanje književnika Mile Budaka, koje je uslijedilo 1990. i kasnijih godina, kod većine čitatelja – napose onih mlađih, koji ga nikad prije nisu mogli upoznati – nekad izazove ushit, a nekad razočaranje, ali skoro neizbježno komentare da u njegovim književnim djelima (ne računajući nekoliko propagandnih budnica skromne literarne vrijednosti!) zapravo i nema političko-stranačke tendencije, pa je na prvi pogled neshvatljivo da je Budak kao književnik uopće bio zabranjen. To je pitanje bilo tim logičnije kad se znalo da takav ostracizam nisu doživjeli neki drugi književnici, koji su zastupali i borili se za ideološke postavke koje su bile u neskladu, pa i u protimbi s vladajućom komunističkom ideologijom, poput Miloša Crnjanskog, Jovana Dučića, Dragiše Vasića ili Đure Vilovića. No, očito je bilo nešto u njihovim ideološko-političkim pogledima što ih je u očima novoga režima činilo ako ne poželjnim, a ono bar donekle prihvatljivim: sve njih, i njima slične, bilo je moguće nekako – zapravo vrlo lako – prikazati u jugoslavenskome ruhu, kao pisce «naše», «hrvatsko-srpske», «jugoslavenske» književnosti. Budaka u taj okvir nije bilo moguće strpati. Iako je u svojim književnim djelima bio apolitičan u uskome značenju te riječi, u političkome smislu on nije bio ideološki protivnik, nego i aktivni borac ne samo protiv komunizma, nego i protiv Jugoslavije i jugoslavenstva u svakom obliku. Čini se da je baš to bio onaj smrtni grijeh zbog koga je pokušana njegova amputacija iz hrvatske književnosti. Jer, da je Budak protjeran iz čitanki i književno-povijesnih priručnika, i da su njegova djela zabranjena samo zbog nekih njegovih političkih čina i nekih izjava koje mu doista ne svjetlaju obraz, onda ne bi istu sudbinu doživjeli i oni hrvatski književnici koji nisu sudjelovali u tim činima, i koji nisu davali takve izjave. Ali i njih se, poput Budaka, prešućivalo baš zato što nisu htjeli biti jugoslavenski, nego hrvatski pisci, i što su htjeli pisati na hrvatskome, a ne na «našem» jeziku, u hrvatskoj, a ne u jugoslavenskoj državi, pa su tako naraštaji srednjoškolaca i sveučilištaraca završili školovanje nikad ne doznavši ni za renomirane autore poput Antuna Bonifačića ili Viktora Vide, a kamoli za literarne početnike koji su obećavali da će postati zvijezde na hrvatskome kulturnom nebu, poput Dražena Panjkote, Branka Klarića, Jerka Skračića, Gabrijela Cvitana i desetaka drugih.No, unatoč pokušaju jugoslavenskih vlasti da Budaka izbrišu iz hrvatske kulturne i političke povijesti, to je nastojanje ostalo bez uspjeha. Njega se u domovini čitalo krišom (pa se nerijetko i zbog toga precjenjivala njegova vrijednost i važnost), o njemu se – bar u emigraciji – pisalo razmjerno puno, svakako više nego o kojem drugom hrvatskom književniku iz 20. stoljeća. Pred sâm slom Jugoslavije o njemu je najpoznatiji hrvatski emigrantski povjesničar, dr. Jere Jareb, objavio dosta uspjeli nacrt historiografske studije, koji je uvršten u zbornik radova objavljen o stotoj obljetnici Budakova rođenja, a potom su se – u neovisnoj Hrvatskoj – njime manje ili više opširno bavili mnogi ugledni hrvatski književni povjesničari i kritičari (Dubravko Jelčić, Branimir Donat, Stanko Lasić, Cvjetko Milanja, Krešimir Nemec, Drago Šimundža i dr.). Politički prijepori u ideološki još uvijek rascijepljenome hrvatskom društvu, podjareni skromnom spomen-pločom koja je na vanjskoj strani ogradnoga zida groblja u Budakovu Svetom Roku podignuta početkom ovog stoljeća, potaknuli su akademika dr. Ivu Petrinovića da iznova napiše Budakov politički životopis. Taj je pokušaj urodio knjigom koja niije dosegla vrijednost Jarebova članka, unatoč tomu što je nastala kasnije i što su Petrinoviću bili na raspolaganju i dokumenti koji su Jarebu bili nedostupni. Ova rasprava – iako tek sažetak monografije koju autori pripremaju – pokušaj je da se o Budaku ponudi zaokruženija i nepristranija slika.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

POVEZANOST RADA