Naslov
Perverzija i metoda. Žižekova ‘platonska ljubav’ za film, dijalektika egzemplifikacije i katastrofa psihoanalize u kinematičkom diskursu filozofije
(Perversion and method. Žižek’s ‘platonic love’ for film, dialectics of exemplification and the catastrophy of psychoanalysis in the cinematic discourse of philosophy)

Autori
Mikulić, Borislav

Izvornik
Filozofija i društvo (0353-5738) 24 (2013), 1; 381-422

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, znanstveni

Ključne riječi
akademska korektnost ; ‘sublimna’ egzemplifikacija ; paradigmatski i analogijski prijenos ; holizam značenja ; totalitarizam diskursa ; kontingencija subjekta ; kinematički materijalizam ; kraj psihoanalize
(academic correctness ; ‘sublime’ exemplifications ; paradigmatic vs analogical transference ; holism of sense ; totalitarianism of discourse ; contingency of subject ; cinematic materialism ; end of psychoanalysis)

Sažetak
Članak raspravlja o odnosu između paradigmatskog statusa filma i upotrebe filmskih analogija u psihoanalitičkom diskursu filozofije Slavoja Žižeka koji čini temelj njegovog kritičkog diskursa o društvu i kulturi uopće. U prvom dijelu, polazeći od novijih rasprava među nekolicinom engleskih i američkih sveučilišnih intelektualaca o kontroverznim vidovima djelovanja Slavoja Žižeka u akademskoj zajednici i na široj javnoj sceni, u prvom dijelu članka prikazuju se neki usporedni primjeri i unutrašnji pokretači kontroverzije sadržaj-forma u filozofiji i pop-kulturi te Žižekovo razumijevanje te kontroverzije. U drugom dijelu raspravlja se o Žižekovim sporadičnim refleksijama o meta-egzemplifikaciji i obrazlaže teza da kod Žižeka, na pretpostavkama ontologije virtualnog, prešutno djeluje dvostruka, paradigmatska i analogijska, koncepcija inherencije u odnosu primjera i principa te zamjena analogije predmetâ analogijom analizâ, što stvara tipičan konflikt između metonimijske i metaforičke evazivnosti diskursa. Na toj pozadini vrednuje se ponovo opći prigovor protiv Žižeka o “virtualnom totalitarizmu” lišenom kontingencije smisla i ukazuje na mjesto subjekta izvan diskursa kao drugu osnovu za analizu uvjeta istinitosti. U trećem dijelu ispituje se i metodološki vrednuje Žižekovo vlastito razumijevanje njegovog postupka filmske ilustracije i njegovo osebujno performativno razrješenje epistemološkog problema filmske interpretacije kroz montažu imaginarne identifikacije ili ‘empatije’ s filmskim objektima, koje sâm naziva ‘perverzijom’ ili ‘ljubavlju’. U četvrtom dijelu analizira se očigledni nerazmjer između Žižekove primjene doktrinarnih zaliha psihoanalize u kritici kinematografije, s jedne strane, i njegove teorijski oskudno razrađene apoteoze ‘kinematičkog materijalizma’. Argumentira se da taj nerazmjer donosi u rezultatu ono što Žižek odbija u načelu: supstituciju materijalizma analize i kontingencije uvjeta u potrazi za istinom holističkom koncepcijom smisla, što, u konzekvenciji, nagriza psihoanalitički diskurs o kinematografiji koja čini sâm temelj Žižekova analitičkog diskursa općenito.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filozofija

Napomena
Abstract: The article discusses the relation between the paradigmatic status of film and use of film analogies in the psychoanalytic discourse on society and culture by Slavoj Žižek, which represents the very ground of his philosophical discourse in general. In the first part, starting with a recent discussion by different English and American scholars on controversial aspects of Slavoj Žižek’s activity in academia and on a broader public scene, the paper discusses on some parallel examples and inherent motivators of the form-content controversy in philosophy and pop-culture as well as Žižek’s interpretation of his position. In the second part, the article discusses Žižek’s sporadic meta-reflection on exemplification and provides arguments for the thesis that, in Žižek, on the ground of his ontology of the virtual, one encounters a double conception of ‘inherence’ (paradigmatic and analogical) between instance and principle, its consequence is a shift in the use of film examples from analogy of objects to analogy of analyses, which makes up a typical conflict between the metonymic and metaphorical evasion of discourse. On this background, the article reexamins the general contention against Žižek of a ‘virtual totalitarianism’ without contingency of meaning and sense, and points to the position of the subject without discourse as another ground for condition analysis of truth. In the third part, the paper analyses and evaluates Žižek’s own understanding of his cinematographic illustrations and his peculiar, performing and self-referrential, method of resolving the epistemological problem of film interpretation through imaginary identification or ‘empathy’ with film objects. In the fourth part, the paper discusses the apparent asymmetry between Žižek’s application of psychoanalytic doctrines onto film criticism, on one side, and, on the other, his hardly elaborated apotheosis of the so-called ‘cinematic materialism’. It is argued that this asymmetry causes in the result what Žižek rejects in principle: a substitution of materialism and contingency of truth-search for a holism of sense. This seems, in consequence, to corroborate the psychoanalytic discourse on cinematography beeing the very ground of Žižek’s analytic discourse in general.

POVEZANOST RADA