Naslov
Pojam navike kod Aristotela
(The Concept of Habit in Aristotle)

Autori
Roščić, Vani

Izvornik
Filozofska istraživanja (0351-4706) 27 (2007), 3. /2007; 559-570

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, izvorni članak, znanstveni

Ključne riječi
habitus; navika; krepost
(habitus; habit; virtue)

Sažetak
Aristotelov nauk o navici, osim toga što je važan i bogat u sebi, predstavlja temelj potpunijeg shvaćanja njegove teorije o vrlinama, a time i njegove cjelokupne etike. Osnovne ideje ove problematike kroz cijelu povijest filozofije često su budile interes, a i danas njegov nauk tvori jezgru razmišljanja o navici, te je neminovno polazište suvremenih spekulacija. Stoga ćemo se uz obradu glavnih tekstova o navici u Aristotelovim djelima osvrnuti i na interpretaciju talijanskog filozofa Luigi Pareysona, koji smatra da je Aristotelova originalnost u ideji vezivanja dvaju različitih pojmova éthos i héxis. Pareyson osobito osvjetljava vezu u kojoj éthos završava da bi dao mjesto héxisu te objašnjava kako héxis može proizići iz éthosa. U prvom redu iznijet ćemo razliku i odnos između héxis i éthosa te kako oni mogu biti izvor navici, koja je kao takva rezultat i uvjet čovjekova djelovanja. Po Aristotelu, preko ponavljanja čina navika omogućava da čovjek bude onakvim kakvim se sam čini, pri čemu se događa prijelaz sa slobode na neophodnost, te s truda na spontanost. Drugim riječima, one radnje koje su samoj volji u početku predstavljale napor i trud, nakon postizanja navike iste radnje obavlja spontano i lako. Ovu vlastitost navike Aristotel smatra vrlo važnom u odgoju i politici radi čega se može reći kako je ova tema i u današnjem vremenu vrlo aktualna.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filozofija

POVEZANOST RADA