Naslov
Običaj obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom kao pokazatelj migracija Vlaha
(Custom of Marking the Resting Place with the Deceased as a Indication of Vlach Migration)

Autori
Katić, Mario

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, znanstveni

Skup
Bunjevci u vremenskom i prostornom kontekstu

Mjesto i datum
Zagreb, Hrvatska, 20.11.2012. - 22.11.2012

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Nije recenziran

Ključne riječi
obilježavanje mjesta odmaranja s pokojnikom; mirila; migracije; Vlasi; povijesni kontekst
(Marking the Resting Place with Deceased; Mirila; Migrations; Vlach; Historical Context)

Sažetak
Običaj obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom u stručnoj literaturi, i u široj javnosti, poznatiji pod nazivom mirila odnosi se na praksu gradnje suhozidne kamene građevine na određenom mjestu na putu od kuće do groblja. U prošlosti (najčešće do 1970-tih godina 20.st.) pokojnika se nosilo na groblje iz vrlo udaljenih zaselaka. Na tom putu pokojnika bi se, na za to prije korištenom mjestu, spustilo na zemlju gdje bi mu postavili jedan kamen iznad glave, jedan ispod nogu, a prostor između ta dva kamena popločili bi drugim kamenjem – i tako izgradili mirilo, počivaljku, bilig. Prema mojim dosadašnjim istraživanjima ovaj običaj bio je raširen na prostoru Podgorja i dalmatinskog zaobalja. Najstariji podatci o ovome običaju datiraju iz vremena migracija Vlaha iz zaleđa u dalmatinsko zaobalje, s Osmanlijama ili bježeći pred njima. U isto vrijeme stanovništvo toga prostora emigrira na dalmatinske otoke gdje običaj nije zabilježen niti postoji danas. Budući da su Upitnice etnološkog atlasa Jugoslavije pokazale kako je na prostoru emigracije Vlaškog stanovništva (primjerice Bosna i Hercegovina) postojao sličan običaj obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom, smatram da je ovaj običaj, i njegova geografska rasprostranjenost, pokazatelj migracije tog Vlaškog stanovništva te da je običaj gradnje mirila, počivaljki ili biliga zapravo karakterističan za stanovništvo koje je migriralo iz zaleđa, a najčešće se naziva vlaškim. Kao studiju slučaja, i pokazatelj opravdanosti takvih teza, poslužit ću se primjerom jednog vlaškog – bunjevačkog roda Krmpota čiji se put, od današnje Hercegovine preko Medviđe do Primorja, može pratiti pomoću povijesnih izvora, a na većini lokaliteta u kojima su živjeli postojao je običaj obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Etnologija i antropologija

POVEZANOST RADA