Naslov
Jezik hrvatskih novina u drugoj polovici 20. stoljeća

Autori
Laco, Gordana

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Filozofski fakultet, Osijek

Mjesto
Osijek

Datum
12.06

Godina
2012

Stranica
274.

Mentor
Sanda Ham

Ključne riječi
novinski stil; norma i normativne promjene; pravopis; morfologija riječi sa sklonidbom

Sažetak
Uporabe sklonidbenih oblika u novinskim tekstovima, prikazanima u prethodnom poglavlju, pokazuju nejednake, više ili manje nedosljedne uporabe. Dvostruke ili nedosljedne uporabe mogle su biti izazvane i gramatičkom normom, odnosno dvostrukostima oblika koje norma dopušta, ili ima nejasna ili nepraktična pravila. Stoga se ovdje potrebno osvrnuti na oblike u novinskim tekstovima, gramatička pravila i normativna načela. Gramatičke kategorije imenica nejednako su opisane u gramatičkoj normi: razlikuju se metodološkim pristupom i iscrpnošću. Maretićeva gramatika i ne izdvaja zasebnih opisa gramatičkih kategorija imenica, jednim se dijelom te kategorije spominju uz morfološke opise, a jednim dijelom uz sintaktičke opise. BHŽ gramatika i suvremena gramatička norma na morfološkoj razini opisuju imeničke kategorije roda, broja i padeža, s napomenama o pojedinačnim odstupanjima od temeljnih podjela. I kategorija živosti u suvremenoj jezikoslovnoj literaturi opisuje se kao zasebna gramatička kategorija koja potječe još od praslavenskoga razlikovanja živoga i neživoga. Ta je oprjeka usustavljena u jeziku, iako se uvijek ne podudaraju jezična i izvanjezična živost (npr. imenice za biljke), i gramatike ju propisuju kao obilježje muškoga roda u NGA jd. imenica, pridjeva i pridjevnih zamjenica. Uz opis imenica muškoga roda, Maretićeva gramatika ima nekoliko napomena o razlikovanju živoga i neživoga i navodi odstupanja od temeljnoga pravila kad je riječ o pojedinačnim imenicama prenesenoga značenja, ali ne daje pomnija pravila i primjere sukladne suvremenijim uporabama i potrebama novinskoga jezika. Suvremena norma uz imenice muškoga roda izrijekom propisuje razlikovanje imenica kada označuju ljude i životinje (A=G) od imenica koje označuju biljke, stvari, pojave, skupove živih bića (A=N) ; pomnije opisuje pojave sinkretizma A/G jd., dostatne uporabama u novinskim tekstovima, tj. obuhvaća imena prenesenoga značenja koja se u novinama upotrebljavaju. Ta se razlikovanja dobro primjenjuju u novinskim tekstovima u čitavom razdoblju od 1950. do 1999. Međutim, od dopuštenih oblika A=G u imenima koja u prvotnom značenju označuju živo, u novinskim tekstovima dvostrukosti se A=N/G prenose i na imena športskih momčadi i društava koja u svom osnovnom značenju označuju neživo (npr. Solin, Val i sl.) što nije u skladu s gramatičkim pravilima, ali se može tumačiti razlikovnom ulogom G na sintaktičkoj razini, a ne samo razgovornim navikama ili dijalektnim utjecajem kako se ponegdje tumači. Imenice s kolebanjem gramatičkoga roda u gramatičkim se napomenama nejednako navode, a te se napomene mogu svesti na imenice kojima se gramatički rod ne poklapa s prirodnim rodom ili spolom, te neke imenice za neživo koje mogu imati gramatička obilježja muškoga, ženskoga ili srednjega roda. U jezikoslovnoj se literaturi upozoruje na nedostatne gramatičke opise dvorodnih imenica u hrvatskom jeziku: na razlikovanje prirodnoga roda i gramatičkih obilježja te sklonidbenih tipova u koje se takve imenice razvrstaju. To su obično imenice s nominativnim završetcima na –a/-ica muškoga roda te tuđice sa završetcima na –o (B. Tafra, 2002.), ali i neke imenice s -Ø nastavkom u N jd. (S. Ham, 2004. ; I. Marković, 2007. ; T. Talanga 2011.) u kojima nije samo riječ o kolebanju roda nego i o sklonidbenim vrstama tih imenica u jedninskim i množinskim oblicima. Od imenica kolebljiva roda koje se popisuju u spomenutoj literaturi i u gramatičkoj normi, u novinskim tekstovima nalaze se imenice s nominativnim završetkom –a i –ica koje se smatraju dvorodnicama (npr. vođa, ubojica, izbjeglica) i obično su muškoga roda, ali sklonidbene e-vrste (npr. vođa – vođe, vođi). U gramatičkim se napomenama nedostatno govori o rodu i sklonidbi dvorodnica. Tek HAZU gramatika jasnije određuje da se u imenice e-vrste ubrajaju i imenice na –a u N jd. koje znače mušku osobu i na –ica koje mogu značiti i mušku i žensku osobu. U novinskim tekstovima obično se takve imenice slažu s oblicima muškoga roda, a sklonjene su prema e-vrsti ženskoga roda (npr. ubojica - ubojice, ubojici), što je najbliže opisima HAZU gramatike. Rjeđe se nalaze imenice na –ica s oblicima ženskoga roda i to u množinskim oblicima (npr. izbjeglice otišle), pored oblika u muškom rodu (npr. bošnjački izbjeglice). Takve nedosljedne uporabe potvrđuju primjedbe o propustima gramatičke norme što nema iscrpnijih opisa i čvršćih pravila o dvorodnicama u jedninskim i u množinskim oblicima. Od imenica koje se smatraju imenicama kolebljiva roda, u novinskim tekstovima upotrebljavala se imenica večer. U gramatičkoj se normi veče(r) opisuje kao imenica koja može biti u muškom, ženskom ili u srednjem rodu. Tako se navodi u Maretićevoj gramatici. D. Brozović (1976., str.36.) ustvrđuje: „Muški rod večer, -ra ne upotrebljava se u hrv. standardnoj novoštokavštini ni u sg. ni u pl. Čuje se doduše oblik pozdrava dobar veče(r), obično bez –r, no mnogo su češći oblici pozdrava sa srednjim i osobito ženskim rodom. Nije obična ni kombinirana deklinacija ž. roda veče, večeri.“ Unatoč tim spoznajama i u suvremenoj se normi dopušta uporaba veče(r) m., ž. i s. roda, pri čem se pored trorodnosti zamršeno navodi s kojim se gramatičkim obilježjima padeža i broja ta imenica upotrebljava. Takvu gramatička neusustavljenost, kolebanje roda i miješanje sklonidbenih vrsta, valja smatrati rubnim pojavama, na što upozoruje S. Ham (2004.), kojima ne treba davati prednost jer se ne uklapaju u imenički sustav i izazivaju uporabne dvojbe. Pored toga, valja istaknuti da se lik veče smatra obličnijim za srpski jezik (kao i juče, takođe – bez dočetnoga r), a oblik večer s dočetnim r običnijim za hrvatski jezik (D. Brozović, 1997. ; S. Težak, 1999.), pa bi pored sustavnih načela načela pri normiranju i uporabi tih oblika valjalo imati na umu i nacionalna. Novija gramatička norma (Raguževa gramatika, Silić-Pranjkovićeva gramatika) i leksička norma (Rječnik hrvatskoga jezika, 2000.) propisuju oblik večer ž. r. U novinskim tekstovima imenica veče(r) ima jednostavnije uporabe, nego što to gramatike opisuju. Nakon kolebanja veče s.r. /večer ž.r., u razdoblju od 1950. do 1990-ih godina, ustalili su se oblici večer ženskoga roda i oblici s dočetnim r u izvedenicama. Stoga se može reći da su, bez obzira na gramatičku normu, prevladali oblici običniji za hrvatski jezik. U novinskim tekstovima kolebljiva su roda i imenice posjet/posjeta, osnov/osnova. Dvostruke uporabe tih imenica ne proizlaze iz gramatičke, nego iz uporabne norme. Savjetodavna literatura upozoravala je na razlikovanje gramatičkoga roda nekih imenica u srpskom i u hrvatskom jeziku (Guberina-Krstićeve Razlike ; S. Težak, 2000.). Od sedamdesetih godina prevladava posjet što je u skladu s napomenom u rječniku HP (1971.). Taj je oblik, muškoga roda sklonidbene a-vrste, devedesetih godina običan u SD, Vj. i VL. Imenica osnova (ž. r. e.vrste) u novinskim se tekstovima se češće upotrebljava od kraja šezdesetih godina. Može se reći da dvostruke uporabe oblika veče(r), posjet(a), osnov(a), nakon desetljeća nesigurnosti i nedosljednosti u novinskim tekstovima, uslijed nedostataka gramatičke i leksičke norme te utjecaja srpskoga jezika, pokazuju stalnu težnju za izborom i očuvanjem oblika običnijima za hrvatski književni jezik. Kolebljiva su gramatičkoga roda i neke tuđice. Ta je kolebljivost zapravo uporabne naravi i nastala je pod utjecajem oblika iz srpskoga jezika. Gramatička norma malo govori o tuđicama i njihovim gramatičkim obilježjima u hrvatskom jeziku, ali je pravopisna norma pored pravila o pisanju tuđica propisivala i njihovu sklonidbu. U novinskim tekstovima nalaze se dvostruke uporabe teritorij(a), m. r. a-vrste i ž. r. e-vrste, ali od šezdesetih godina, unatoč NS Pravopisu, češći su oblici teritorij, muškoga roda a-vrste, od sedamdesetih godina prevladava taj oblik. Također oblici front/fronta, kvalitet/kvaliteta, nalaze se s dvostrukim uporabama što su dopuštali Boranićev pravopis, BHŽ gramatika i NS pravopis. Oblik front u novinama se, posebice pedesetih i šezdesetih godina, često upotrebljavao u nazivima jugoslavenskih političkih tijela (Narodni front) i sl. izraza jugoslavenskoga podrijetla očigledno pod utjecajem srpskoga jezika. Od 1990. u novinskim je tekstovima obična uporaba fronta ž. r. u skladu s preporukama (Guberina-Krstićeve Razlike ; Brodnjakov Rječnik) o razlikovanju roda nekih imenica u hrvatskom i u srpskom jeziku, ali se i zamjenjuje boljim domaćim izrazima. I te promjene pokazuju da su neki sociolingvistički utjecaji na hrvatski jezik bili privremeni. Imenica kvaliteta ž. r. također se dosljednije upotrebljava devedesetih godina, iako se prema Brodnjakovu Rječniku može smatrati da se oba oblika potvrđuju u hrvatskoj književnojezičnoj tradiciji. Naime, ne može se tvrditi da oblik kvalitet m. r. nije običan u hrvatskome jeziku kad je podosta tuđica u kojih latinski završetak „–itas zamjenjuje se u hrvatskom jeziku završetkom muškoga roda –itet“ (HP 1971.). Gramatička obilježja broja imenica u novinskim tekstovima ne pokazuju spornih, pogrješnih ili nedosljednih oblika. Imenice kojima gramatička norma propisuje pluralia tantum obično su se tako i upotrebljavale, samo u množinskim oblicima (npr. vrata, kola itd.). Jedino se imenica novine kojiput nalazi s pogrješnom oznakom jednine (novina) umjesto množine (npr. Vj. 1960., SD 1962.). Takve se nedosljednosti mogu pripisati neznanju, ali i propustima gramatičke norme jer se nisu dovoljno iscrpno navodile imenice koje imaju samo množinu. Naime, imenica novine nije navedena u BHŽ gramatici, TB i Institutovoj gramatici. Imenice a-vrste muškoga roda u gramatičkoj normi imaju dvostruke oblike u vokativu i u instrumentalu jednine. U I jd. gramatička norma jednako propisuje prijeglas –om/-em s obzirom na završni fonem osnove, tj. kao morfonološku promjenu, ali se nejednako propisuju odstupanja od te glasovne promjene. U Maretićevoj se gramatici nastavak –em propisuje u imenica na –telj i u imenicama s nepčanim završetkom osnove. Uz to se pravilo opisuje disimilacija, ali se ne propisuje strogo: iznosi se opisno bez čvršće raspodjele, a dopuštaju se dvostruke uporabe u jednosložnim i u višesložnim riječima. Suvremena se norma po tom razlikuje od Maretićeve jer se sustavnije opisuje prijeglas, te se propisuje disimilacija u jednosložnim riječima, a dopuštaju se odstupanja u višesložnim. U novinskim tekstovima dosljedno se primjenjuje alomorfni nastavak -em na osnovama s nepčanicima i sa c, što je u skladu s temeljnim gramatičkim pravilom i nema dvostrukosti koliko ih norma dopušta. Malobrojniji su primjeri dvosložnih imenica u kojima se nalazi nastavak –om na osnovama s nepčanicima ili sa c (npr. s Kardeljom, mjesecom), ali i takva su odstupanja zbog disimilacije dopuštena. Dakle, uporabe nastavaka u I jd. u novinskim tekstovima od 1950. do 1999. u skladu su sa suvremenom gramatičkom normom. Maretićeva gramatika opisno, bliže dijakronijskom nego sinkronijskom stanju, govori o promjeni imenica kojima se osnova svršava na –r- ( u V jd. i I jd.). Dvostruke su uporabe nastavaka –om/-em dopuštaju u imenicama s osnovom na –r koje je nekada bilo nepčano, a to su, prema Maretićevim napomenama, imenice na –ar i imenica pastir. U ostalih se imenica propisuje nastavak –om. Takvo je pravilo i u BHŽ gramatici, a slične se dvostrukosti navode u TB gramatici, Savjetniku i Institutovoj gramatici, iako se proširuje popis takvih imenica i ne spominje se nekadašnja palatalnost dočetnoga –r. HAZU gramatika osuvremenila je popis i opis promjene takvih imenica, ali ipak nedostatno obuhvaćajući skupine imenica na koje se pravilo odnosi. U novinskim tekstovima u čitavom razdoblju od 1950. do 1999. u imenica kojima se osnova svršava na –r- običan je nastavak –om, i u imenicama u kojima gramatička norma dopušta alomorfne nastavke (npr. imenice na –ar: poštarom, požarom, kormilarom itd.). Pojedinačne su samo uporabe nastavka –em. Dakle, može se zaključiti da dosljednije uporabe nastavka –om u imenica sa završetcima na –r (ar, er, ir, or, ur) u novinskim tekstovima, pored pojedinačnih izuzetaka, pokazuju da se u praktičnoj uporabi teži jednostavnijim gramatičkim pravilima i izbjegavanju dvostrukosti, odnosno pokazuju stalnije uporabe nego što to gramatička norma opisuje. Usto, valja pripomenuti da je imenice koje su se upotrebljavale u novinskim tekstovima, mnoge suvremene izraze i tuđice, lakše usporediti sa suvremenom normom, nego s opisima i primjerima Maretićeve gramatike. Nastavak –om u I jd. gramatička norma propisuje u imenicama kojima osnova završava na nepčanik. U novinskim tekstovima to se pravilo dosljedno provodilo. Nastavak -om nalazi se i u imenica kojima osnova završava na s, z, i t (npr. nosom, glasom, kursom, mrazom, izrazom, kreditom, kutom itd.). Jedino BHŽ gramatika napominje da osnove sa završetcima na z mogu imati prijeglas, tj. nastavak -em. Takve se uporabe ne preporučuju u hrvatskom književnom jeziku (Brozović, 1997. ; TB gramatika 2005.), i ne potvrđuju se u novinskim tekstovima. Valja se opet osvrnuti na uporabu oblika putem. U novinskim tekstovima dosljedna je uporaba izraza putem u prijedložnoj službi. Obično se upotrebljava uz imenicu u genitivu i označuje sredstvo ili način vršenja radnje. Izrazi putem/putom u imeničkoj ili u prijedložnoj/priložnoj službi pokazuje sporne točke gramatičke norme, odnosno nejednake i nedosljedne normativne preporuke glede vrsta riječi i oblika riječi. Maretićeva gramatika ima samo imenicu put (I jd. putem/putom, N mn. putovi, puti, G mn. puti / puta ; uz brojeve dvaput/ dva puta). Za oblike imenice put u I jd. Maretić propisuje da se upotrebljava s nastavkom –om kad je s prijedlogom, a –em kad je bez prijedloga, što je utemeljeno na Karadžić-Daničićevu jeziku (S. Ham, 2002.a). To su pravilo preuzele BHŽ gramatika, TB gramatika, Savjetnik i Institutova gramatika. HAZU gramatika izrijekom napominje da je put/putem imenica te razlikuje oblik putom kad je put u stvarnom značenju od putem kad je u prenesenom značenju. Izrazi putem, put, put/puta u tim se oblicima redovito upotrebljavaju u određenim rečeničnim ulogama i nose određena prijedložna i priložna značenja kao i inače nepromjenjive vrste riječi i nema gramatičkoga opravdanja da se tako i ne normiraju. S. Ham (2002.a, str. 183.), uspoređujući normativne preporuke o uprabi izraza putom/ putem, smatra: „Točno je da su 'ispod' izraza putem tri kategorijalna sadržaja: prijedlog, prilog i imenica, pa je onda riječ i o trima različitim leksemima, a ne o jednom leksemu s trima sadržajima.“ Dakle, suvremena norma, HAZU gramatika, samo se dijelom otklanja od Maretićeve norme: ne preuzima pravilo o uporabi s prijedlogom ili bez prijedloga, ali uzima u obzir stvarno ili preneseno značenje imenice put što se opet može povezati s Maretićevim pravilom i preispitati kad je riječ o stvarnom, a kad o prenesenom značenju. S obzirom na dosljednu uporabu putem (+G) u novinskim tekstovima, vrijedno se i ovdje osvrnuti na zaključke S. Ham (isto, str. 141./142.) jer upozoruju na načela sustavnosti i upotrebne praktičnosti pri normiranju oblika putem/putom, ali govore i o prirodi same normativnosti, primjerice: „...Da bi govornik mogao udovoljiti navedenoj normativnoj preporuci, govoreći mora biti svjestan padeža koji je upotrijebio, svjestan je li padež upotrijebio pridjeložno ili besprijedložno, pa tek onda može upotrijebiti i odgovarajući padežni nastavak. ... Normativna je preporuka očito daleko od jezične gospodarstvenosti pa onda i upotrebne praktičnosti.“ Međutim, unatoč navedenim načelima, noviji pristupi i novija norma nisu jednoglasni pa se i dalje javljaju nejednake preporuke. Raguževa gramatika i Rječnik hrvatskoga jezika normiraju putem kao prijedlog ; tako preporučuju Frančić – Hudeček – Mihaljević (2006.) str. 155. „Normativno se razjednačuje prijedlog putem od instrumentala imenice put koji glasi putom.“ Međutim, TB gramatika u 15. izdanju (2005., str. 102.) još uvijek prenosi Maretićevo pravilo: „Obično se nastavak –om upotrebljava kad je ispred instrumentala koji prijedlog...“. Prema svemu sudeći, može se zaključiti da se uporaba prijedloga putem u novinskim tekstovima, unatoč nejednakim gramatičkim pravilima i preporukama, nametnula kao uporabna norma. Duga i kratka množina imenica muškoga roda a-vrste nema čvrstih gramatičkih pravila, nego se sastoji od opisa što je običnije. Uporabe u novinskim tekstovima odgovaraju gramatičkim opisima, odnosno većina jednosložnih imenica ima dugu množinu, a dvosložne imaju ili dugu ili kratku množinu, trosložne obično kratku. Malo je imenica koje imaju dvojake uporabe duge i kratke množine, a samo u nekih ta dvostrukost razlikuje i značenje imenica (npr. sati/satovi, posli/poslovi). U množinskim oblicima imenica a-vrste primjenjuje se pravilo prijeglasa na osnovama sa završetcima na nepčanike i na c u skladu s gramatičkom normom. Dakle, raspodjela umetaka –ov-/-ev-, u čitavome razdoblju od 1950. do 1999., u skladu je i s pravilima suvremene hrvatske norme. Kolebanja su pojedinačna i ne remete propisane i običnije uporabe. Posebice, osnove sa završetcima na s, z, r i t obično se upotrebljavaju s umetkom -ov- te potvrđuju da u novinskim tekstovima, u razdoblju od 1950. do 1999., nema bitnoga utjecaja razgovornoga stila (Lj. Srhoj-Čerina, 1986.) ili srpskoga jezika (Brozović, 1997.) u uporabi množinskih oblika, osim pojedinačnih uporaba oblika putevi (pored običnijega putovi) te uporabe tuđice kursevi koja se upotrebljavala pod snažnim utjecajem političkoga jezika. i zamijenjena je u novinskim tekstovima imenicom tečaj, pravac ili sl., najprije u člancima nepolitičkoga sadržaja. Genitiv množine imenica a-vrste muškoga roda ima nastavak –a, a nekoliko imenica mogu imati i nastavke –i i –iju. Gramatička norma za te oblike ne propisuje čvrsta pravila. Dvostrukosti ili trostrukosti u Maretićevoj gramatici ubuhvaćaju imenice koje suvremena norma ne spominje (npr. G mn. mjeseca, dinari) ili ih smatra stilski obilježenima (put – puti). U novinskim tekstovima ti se oblici ne nalaze, tj. obično je mjeseci, dinara, putova itd., što je u skladu s opisima suvremene norme. U novinskim je tekstovima upadljiva dosljedna uporaba G mn. gostiju. U Maretića su dopuštene dvostrukosti gosti / gostiju, a suvremena norma uz te oblike dopušta i gosta. Može se reći da G mn. imenice gost (gostiju) u novinskim tekstovima pokazuje težnju za izbjegavanjem dvostrukosti ili trostrukosti, odnosno sklonost izboru oblika kojim je razlikovnost padeža izrazita. Sklonidba imenica srednjega roda a-vrste pokazuje uporabe sukladne gramatičkoj normi. U imenicama kojima osnova završava na skup št I jd. ima nastavak –em, kao u imenicama sa završetkom osnove na nepčanik, što je u skladu s napomenama Maretićeve i HAZU gramatike da je prijeglas u -št-em nastao pod utjecajem prvoga glasa, nepčanika, u skupu št. S obzirom na temeljno gramatičko pravilo o prijeglasu u imenicama sa završetcima osnova na nepčanik i na c, može se reći da je nastavak –em u osnovama na –št- odraz uporabne norme. Takvi su se oblici dosljedno upotrebljavali u novinskim tekstovima (npr. dvorištem, sveučilištem itd.). Genitiv množine imenica srednjega roda a-vrste u novinskim tekstovima u čitavom razdoblju od 1950. do 1999. ima proširenu osnovu, s nepostojanim a, i u imenicama kojima osnova završava na stv- i štv- (npr. sredstava, svojstava, društava itd.). Maretićeva i Institutova gramatika dopuštaju i uporabe s neproširenom osnovom, a takve se uporabe u novinama nalaze samo kao pojedinačni izuzetci. Imenica drvo može imati dvojaku osnovu: drva kad znači tvar, a drveta kad znači živo drvo. Nedosljedno razlikovanje oblika drva / drveta u novinskim tekstovima neizravno je dopušteno Maretićevom gramatikom i HAZU gramatikom. Ostale gramatike, navedene u ovom radu, propisuju te različite oblike kao pravilo, koje u novinskim tekstovima nije zaživjelo. D. Brozović (1976., str.35./36.) u sklonidbi imenica a-vrste srednjega roda imenicu drv-o-, G jd. drv-et-a, razvrstava u sklonidbeni podtip koji ima samo tu jednu imenicu, tj. „hrv. varijanta samo drvo“. Naime u Maretićevoj je normi i uvo - uveta što, napominje Brozović (isto), ne pripada hrvatskoj normi. Može se reći da su oblici imenice drvo rubne pojave u jezičnom i gramatičkom sustavu, ali pokazuju kako nesigurnost pri izboru dvostrukih oblika nastaje kad su ti oblici opterećeni i dodanim značenjem imenice. U novinskim tekstovima stalno se i često upotrebljavaju tuđice i prilagođavaju se hrvatskomu morfološkomu sustavu. Sklonidba tuđica nedostatno se obrađivala u gramatičkoj normi. U Maretićevoj se gramatici, osim nekoliko kratkih napomena, tuđicama se i ne posvećuje posebna pozornost. U suvremenoj normi sklonidba se tuđica opisuje uz imenice muškoga roda a-vrste. HAZU gramatika u toj sklonidbi opisuje posuđenice sa završetcima na -e, -i, -u, -o. Nedostatci su tih pravila što opisuje samo tuđice prilagođene izgovornoj normi, tj. opće imenice i neka pohrvaćena imena koja su u hrvatskome jeziku postala obična u izgovornome obliku. Za tuđa vlastita imena, a i za opće imenice, posebice one za koje nema valjane zamjene u hrvatskome leksiku, gramatike bi trebale pružati sustavnija sklonidbena pravila. Primjerice, nedostaju u gramatičkoj normi imena sa završetkom na y, ee, muklo e, i sl. Pravila o sklonidbi takvih imena imali su pravopisi i u novinskim tekstovima tuđice su se prilagođavale prema pravopisnim pravilima. U novinskim se tekstovima nalaze se i nedosljedne uporabe imenica za završetcima na io, što se može smatrati propustima ili neznanju. Nedosljednosti oblika vlastitih imenica završetcima na y, ey, ee i e, mogu se pripisati i nedostatnim ili nejasnim pravilima i primjerima koje su navodili pravopisni priručnici, posebice Boranićev pravopis. NS pravopis donekle je promijenio pravila o oblicima imena sa završetcima na e, pravopisno / muklo e. U novinskim tekstovima u razdoblju od 1960. do 1971. takve su uporabe dosljednije nego u prethodnom razdoblju (npr. de Gaullea, de Gaulleu, i sl.). Također, u tom je razdoblju manje nedosljednosti u imena na y ispred kojeg se piše j (npr. Stanleyja, u Canakryju itd.), što je u skladu i s pravilima NS pravopisa. Također, dosljednije su uporabe –j- u imenica koja se svršavaju na i, y ili ee i u razdoblju od 1971. do 1990., što je u skladu s HP (1971.). U tom su razdoblju dosljednije pisanje j između otvorničke skupine io. Valja napomenuti da Anić-Silićev pravopis (1986.) ne propisuje pisanje j na osnovama u tuđim muškim imenima na i i y (izgovorno i) i navodi oblike u G: Henrya, Leopardia itd., odnosno uvodi novo pravilo suprotno pravilima Boranićeva, NS pravopisa i HP. U novinskim tekstovima Anić-Silićevo pravilo nije se primjenjivalo, odnosno takve su uporabe krajem osamdesetih godina i devedesetih godina pojedinačne i zapravo su rjeđe nego prije izlaska Anić-Silićeva pravopisa. U razdoblju od 1990. do 1999. običniji su oblici s umetnutim j, u skladu s HP, a nedosljednosti su pojedinačne, primjerice u imenu Sidney – Sidneya, koje se u čitavom razdoblju od 1950. do 1999. upotrebljavalo u tom obliku. Može se zaključiti da je pisanje i sklonidba tuđica u novinskim tekstovima u razdoblju od 1950. do 1999. najbliže opisima i pravilima HP. Nesigurnost koja se opaža u sklonidbi tuđih vlastitih imenica može se pripisati nedostatnosti gramatičke norme i nedovoljnoj iscrpnosti pravopisne norme. Propusti u novinskim tekstovima mogu kojiput biti i odraz neznanja ili nepoznavanja novih imena koja se stalno u novinama javljaju. Tuđicama sa završetcima na zatvorničke skupove kt, nt, pt i rt pravopisna je i gramatička norma dopuštala dvostruke uporabe: s proširenom i s neproširenom osnovom. U novinskim tekstovima 1950-ih godina nalaze se dvostrukosti u nekim tuđicama sa završetcima na kt i nt. U razdoblju od 1960. takvih je dvostrukosti manje posebice u Vj. i VL, iako je NS pravopis jednako navodio obje mogućnosti pa se može reći kako se nisu nekritički primjenjivala pravila NS pravopisa. Također i sedamdesetih i osamdesetih godina rjeđe su dvostrukosti, a nalaze se još u imenica sa završetcima na kt i nt i to više puta u SD (npr. objekat, eksperimenat), što je dopuštao i HP (1971.). Pokazuju se na tim primjerima i nejednake uporabe među novinama, odnosno kako su uporabe nekih oblika ovisile o procjenama novinara, urednika ili lektora. Neproširene su osnove, ipak češće od sedamdesetih godina, a dvedesetih godina postale su i obične jednako u Vj., VL i SD, iako i HAZU gramatika dopušta dvostruke oblike. Može se reći da su se u novinskim tekstovima, nakon izrazitijih kolebanja pedesetih i šezdesetih godina, ustalile dosljedne uporabe zatvorničkih skupina kt i nt s neproširenom osnovom u N jd. što pokazuje da se takve tuđice jasno osjećaju kao tuđice i nepostojano a ne stvara teškoće u izboru oblika N jd. s neproširenom i G mn. s proširenom osnovom. Takve oblike, s neproširenom osnovom u N jd., propisuje i novija hrvatska norma. Tuđice latinskoga i grčkoga podrijetla sa završetcima na –um, -us, -es i sl., prema Boranićevu pravopisu i HP preuzimaju se u hrvatskom jeziku s odbačenim završetcima i umetnutim -j pred nastavkom, i sklanjaju se kao imenice muškoga roda. Ti oblici pripadaju hrvatskomu književnomu jeziku. Oblici s neodbačenim završetcima (-ijum, -ija) pripadaju srpskomu jeziku (Guberina-Krstić, 1940. ; Savjetnik), ali ih je NS pravopis ravnopravno navodi. U novinskim tekstovima pedesetih godina nalaze se nedosljedne uporabe takvih tuđica, tj. pored pravilnih oblika m. r. na –j nalaze se i neodbačeni završetci (npr. aluminium). Već u razdoblju šezdesetih godina, unatoč pravilima NS pravopisa, takve su nedosljednosti rijetke i prevladali su oblici prilagođeni hrvatskomu književnomu jeziku (aluminij, kriterij, itd.), osim tuđice teritorij(a). Izuzetak je i imenica prezidijum koja se u tom obliku upotrebljavala u nazivima jugoslavenskih i stranih upravnih tijela, a pokazuje zapravo utjecaj srpskoga jezika. I ta se tuđica šezdesetih godina počinje zamjenjivati oblikom prezidij. Tuđice na –ist(a) i –t(a) latinskoga i grčkoga podrijetla (<istat, -ista) norma nejednako navodi i preporučuje. Maretićeva gramatika, Boranićev pravopis, TB i HAZU gramatika navode oba oblika, ali preporučuju uporabu bez završnoga a: -ist i –t (npr. novelist, diplomat itd.). Od 1960. do 1971. rjeđe se upotrebljavao oblik –ista/ta nego u prethodnom razdoblju, unatoč tomu što NS pravopis jednako vrjednuje i navodi oba oblika –t/-ta. Primjećuje se da 1970-ih godina prevladava oblik –ist/t, što je u skladu s pravilom HP i preporukom Savjetnika, a nalaze se samo pojedinačne uporabe –ista/ta u SD. Međutim, nedosljedne su uporabe u kosim padežima pa se nalaze valjani oblici muškoga roda sklonjeni prema a-vrsti (npr. taksista), ali i oblici sklonjeni prema e-vrsti ženskoga roda (taksiste) što je običnije u srpskome jeziku prema N –ista/-ta. Ta se nesigurnost u promjeni tuđica na –ist/-t može pripisati nedostatnosti gramatičke norme. Naime, gramatička norma i kad spominje te tuđice ne govori izrijekom kojoj sklonidbenoj vrsti pripadaju. Stabilnije uporabe devedesetih godina i premoć oblika koji se preporučuju u hrvatskom jeziku, pokazuju da je u gramatičkoj i leksičkoj normi nedostajalo pomnih pravila i jasnih preporuka. Ti su nedostatci, naravno, posljedica političkih stanja u ondašnjoj Jugoslaviji. Prilagodba tuđica s -Ø nastavkom imenicama muškoga roda a-vrste u novinskim tekstovima pokazuje da su se pored nedostataka gramatičke norme i nejednake pravopisne norme, ustalili oblici koji su običniji u hrvatskome jeziku i razlikuju se od srpskih oblika. Imenice e-vrste ženskoga roda kojima osnova završava na k, g, h, u DL jd. imaju sibilariziranu osnovu. Uporabe u novinskim tekstovima pokazuju odstupanja od pravila sibilarizacije, ali ta su odstupanja u okvirima gramatičkih opisa i preporuka. Maretić zaključuje da su običnije bez promjene imenice sa završetkom na čka, ćka, ska, ška, ali dopušta sibilariziranu osnovu u nekim općim imenicama na –tka (npr. motka > moci) u kojima, uz gubljenje zatvornika t, oblici DL jd. takvih imenica postaju posve nejasne. Već je i BHŽ gramatika propisivala da se i u imenicama na –tka odstupa od sibilarijacije, kao i u nekim vlastitim imenicama. Suvremena se norma još više udaljuje od Maretićeve: iako se dopuštaju dvostrukosti u nekih imenica, ipak su brojnije skupine imenica u kojima je dopuštena neizmijenjena osnova. TB gramatika (1971.), Institutova i HAZU gramatika izuzimaju od pravila sibilarizacije i opće imenice sa završetcima na na tka, ali se dopuštaju dvostrukosti u imenica bitka, krletka, pripovijetka, zagonetka. U novinama se nalaze dvostruke uporabe u imenica s višesuglasničkim završetkom osnova, tj. u imenica u kojima BHŽ gramatika i suvremena norma dopuštaju dvostrukosti (čestitki / čestici, bitki / bici). Međutim, i uz dvostruke uporabe imenica na -tka, gledajući čitavo razdoblje od 1950. do 1999., primjećuje se da su ipak te imenice češće s nesibilariziranom osnovom, a devedesetih godina takve su uporabe obične. Rijetko se nalaze oblici sa sibilariziranom osnovom i zabilježenim t (npr. čestitci u Vj. 1961.), što nije bilo u skladu s onodobnom normom BHŽ gramatike, a ni NS pravopisa. Primjećuje se da su odstupanja od pravila sibilarizacije češća u vlastitim imenicama i bliža su opisima HAZU gramatike, nego Maretićeve. Naime, Maretićeva norma navodi primjere sibilariziranih osnova i u vlastitih imenica, bez obzira što tako izmijenjene osnove postaju nejasne. Vlastite imenice, i one kojima norma dopušta dvostruke oblike, u novinskim tekstovima običnije su s nepromijenjenom osnovom (npr. Požegi, Gradiški, Boki). Također, etnici su u novinskim tekstovima obično s nepromijenjenom osnovom (npr. Talijanki, Švicarki) što je u skladu s napomenama BHŽ gramatike i sa suvremenom normom. Dakle, odstupanja od sibilarizirane osnove u novinskim tekstovima, u čitavom razdoblju, bliža su opisima suvremene norme nego dopuštenim dvostrukostima koje navodi Maretićeva gramatika po uzorcima koje nalazi u Karadžića i Daničića. Pored toga, može se zaključiti da se u novinskim tekstovima dvostruke sibilarizirane/nesibilarizirane osnove obično ne upotrebljavaju u istim imenicama (istim leksemima), osim navedenih općih imenica na –tka. Običnije uporabe istih imenica u novinskim tekstovima (npr. dosljedno Požegi, Boki, Rijeci i sl.) pokazuju drukčiji tip dvostrukosti od onih koje u imaju u G mn. Dvostruki istih osnova nalaze se u tuđicama na –ca (izgovorno –ka). Nedosljednosti u tuđim imenima ž. r. romanskoga podrijetla sa završetcima na –ca (L jd. -ki / -ci), npr. Casablanci / Casablanki, u novinskim tekstovima nisu bili u skladu sa svojedobnom pravopisnom normom: prema Boranićevu pravopisu, NS pravopisu i HP 1971. pravilno je Casablanki. Nedostatak je gramatičke norme što nema jasna pravila o sklonidbi tuđih imena, a hrvatska je pravopisna norma do izdanja HP 2000. propisivala da se na mjestu izvornoga c piše k. Prema tomu se i nedosljedne uporabe mogu tumačiti kao odraz normativnih nejasnoća. Genitiv množine imenica e-vrste ima alomorfne oblike, s proširenom ili neproširenom osnovom i nastavcima –a ili –i. Trostruki su oblici G mn. imenica e-vrste dopušteni i Maretićevom i suvremenom hrvatskom normom. Maretićeva i BHŽ gramatika samo opisno navode koji su nastavci u kojim imenicama običniji. Također i TB gramatika (1973.), ali sustavnije navodi skupine imenica sa završetcima na dnj, db, tnj, lb, rb koje imaju neproširenu osnovu i dvojake nastavke. Imenice koje se nalaze u novinskim tekstovima, u čitavom razdoblju od 1950. do 1999., najbolje se mogu usporediti s opisima HAZU gramatike. HAZU gramatika iscrpnije i sustavnije navodi imenice koje su običnije s nastavkom –a i s nastavkom –i. Međutim, ne daje izričito prednost kojima od oblika pa se time ne udaljuje bitno od Maretićevih opisa. U novinskim tekstovima nalaze se nedosljedne dvostruke uporabe G mn. u imenica s višesuglasničkim završetcima osnova. Obično su to dvostrukosti imenica koje mogu imati proširenu osnovu i nastavak –a, i neproširenu osnovu i nastavak –i. Rjeđe se nalaze dvostrukosti istih imenica s neproširenom osnovom i nastavcima –a ili –i (npr. borba, radnja / borbi, radnji). Rijetke su trostrukosti istih imenica, npr. izložaba / izložba / izložbi. Dakle, dvostruki i trostruki nastavci G mn. u novinskim tekstovima u skladu su s gramatičkim opisima. Nedosljedne su uporabe u čitavom razdoblju od 1950. do 1999. odraz dvostrukosti i trostrukosti koje dopušta gramatička norma. Primjećuje se da se nastavak –i češće upotrebljava krajem 1950-ih i početkom 60-ih godina, u tom se razdoblju javlja više dvostrukosti koje se nedosljedno upotrebljavaju u čitavome razdoblju do 1999., ali nije potisnut nastavak –a. U razdoblju do 1960. više su se puta imenice sa završetkom na –dba upotrebljavale s proširenom osnovom i nastavkom –a, posebice u Vj. Također devedesetih godina ti se oblici ponovo češće rabe. Primjećuje se i da se devedesetih godina rabe s nastavkom –a neke tuđice koje su u prethodnom razdoblju bile običnije s nastavkom –i (npr. funta, varijanata i sl.). Prema tomu, može se zaključiti da HAZU gramatika napominje kako nastavačni morfem –i sve češće potiskuje ostale dvije mogućnosti, tj. proširenu ili neproširenu osnovu i nastavak –a. Uporabe u novinskim tekstovima pokazuju da nastavak –a nije potisnut, iako se često rabi nastavak –i. Usporede li se te uporabe s dvostrukostima u I jd. i-vrste gdje je upadljiva premoć nastavka –ju u novinskim tekstovima, može se zaključiti da premoć genitivnoga nastavka –i naprama nastavku –a u e-vrsti i nije tako snažna. Dvostrukosti oblika istih imenica, te trostrukosti s nastavkom –i uvodi Maretićeva norma, kako ustvrđuje S. Ham (1998., str. 29.-30./74.), prema istočnoj novoštokavštini Karadžić-Daničićeva tipa. U predmaretićevskoj književnojezičnoj normi i uporabi nastavak –i pojavljuje se iznimno i rubno (isto). Stoga se u novijoj gramatičkoj normi opaža određeniji pristup normiranju G mn. imenica e-vrste. Iako navode trostruke oblike G mn. imenica s višezatvorničkim završetkom, Raguževa gramatika (1997.), Školska gramatika S. Ham (2002.), TB gramatika (2005.), izrijekom daju prednost nastavku –a s proširenom osnovom, što je u skladu s tradicijskim načelom i načelom stabilnije sustavnosti, osim Silić-Pranjkovićeve gramatike (2007.) u kojoj se napominje da su trostruki oblici podjednako prihvatljivi. Imenice i-vrste imaju dvostruke oblike u I jd. Maretićeva gramatika propisuje da je u I jd. imenica i-vrste običan nastavak –i, a nastavak –ju upotrebljava se kad je imenica bez prijedloga i bez atributa, tj. kad je „oblik na –i manje jasan“. To su pravilo preuzele BHŽ gramatika, TB gramatika, Savjetnik i Institutova gramatika. HAZU gramatika ima opširniji opis I jd. ovih imenica, ali to je složen opis kojim se imenice dijele u nekoliko skupina, s obzirom na uporabnu čestoću kojega nastavka, bez strogih pravila. Prednost se nastavku –(j)u daje samo ako ta uporaba ima razlikovnu ulogu, tj. kad omogućuje jasnije razumijevanje poruke. HAZU gramatika izdvaja skup imenica koje imaju samo nastavak –i, tj. ne potvrđuju se s nastavkom –ju, a to su zbirne imenice na –ad, -ač, -ež, te imenice avet, četvrt, ćud, neman, plijesan, večer, dob, vrst itd. Te imenice, koje imaju samo nastavak –i u I jd., D. Brozović (1976.) smatra podtipom G-i-dekl, kojega nema u istočnoštokavskoj varijanti. U novinskim tekstovima običnija je uporaba nastavka -u/-ju i nema poveznica s preporukom o uporabi nastavka ovisno o prijedlogu ili atributu ispred tih imenica. Pojedinačne su dvostrukosti, npr. smrti, soli, riječi / smrću, solju, riječju, bez obzira na to dolaze li u rečenici s prijedlogom ili atributom. Dakle, uporabe u novinama, u čitavome razdoblju od 1950. do 1999., ne potvrđuju gramatičko pravilo da se nastavak –ju upotrebljava kad je imenica bez prijedloga ili atributa. U I jd. imenice momčad u novinskim tekstovima potvrđuje se samo nastavak –i, što je u skladu s napomenom HAZU gramatike da su zbirne imenice na –ad obične s nastavkom –i. Međutim, i HAZU gramatika i Maretićeva gramatika navode i oblik momčađu. Dakle, može se reći da je u novinskim tekstovima jedino oblik momčadi s isključivim nastavkom –i, što D. Brozović (1997., str. 132.) smatra obilježjem hrvatskoga jezika naprama oblicima u srpskomu jeziku. S. Ham (1996. str. 7.) ustvrđuje da je Maretićevo pravilo o ograničenoj uporabi nastavka –ju kad je imenica bez prijedloga ili atributa, utemeljeno na istočnoj novoštokavštini karadžićevskoga tipa, utjecalo i na suvremenu normu i normativne pristupe. Razmatrajući normativna načela po kojima suvremena hrvatska norma opisuje nastavke u I jd. im. i-vrste, S. Ham (isto, str. 7./8.) ustvrđuje da se pristup tim oblicima temelji na nacionalnim načelima, a zanemaruju se tradicijska i sustavna. Naime, na shvaćanjima da je nastavak –ju običan u srpskom jeziku, u suvremenoj se hrvatskoj normi prednost daje nastavku –i, a nastavak –ju ima prednost ako omogućuje priopćajnu jasnoću. S obzirom na tradicijska i sustavna načela, tj. na jezik zagrebačke filološke škole u kojem je nastavak –i rubni, a nastavak –ju središnji u sustavu, i uopće ima razlikovnu ulogu, zaključuje S. Ham (1996.), uporaba nastavka –ju u I jd. imenica i-vrste neopravdano se ograničava. Premoć nastavka –ju potvrđuju i uporabe u novinskim tekstovima. Kolebanje u sklonidbenoj vrsti pokazuje imenica vrst / vrsta ; pedesetih i šezdesetih godina često se rabi vrst-i. Oblik vrsta (e-vrste) u novinskim tekstovima zapravo prevladava sedamdesetih godina pa ostaje nejasno zašto Savjetnik (str. 314.) zaključuje da je vrst zastarjelica. Može se reći da da imenica vrst / vrsta nije posve usustavljena ni u suvremenoj normi. Uporaba i sklonidba određenih pridjeva u novinskim tekstovima obično je u skladu s gramatičkim napomena i preporukama. U određenom se obliku obično nalaze odnosni pridjevi na –ski, -ški, -čki, -ćki, -ji, -ni, nji, a tako i pridjevi na –aći i popridjevljeni prilozi na –ći koji se u sklonidbenim pravilima pridjeva ne navode, ali se u tvorbenoj normi nalaze u skupini odnosnih pridjeva. Određeni se pridjevi muškoga i srednjega roda sklanjaju po pridjevnoj, tzv. –oga/-ega sklonidbi. U gramatičkoj su normi, i Maretićevoj i suvremenoj, dopušteni alomorfni, duži i kraći nastavci u GDL jd. Maretićeva i BHŽ gramatika imaju nastavke određenih pridjeva: G –oga, -og ; D -ome, -omu, -om ; L –ome, -om. Suvremena norma, TB gramatika, Institutova i HAZU gramatika, dopuštaju alomorfne nastavke u G -og(a), D –om(u, e), L –om(u, e). Dakle, u suvremenoj su normi izjednačeni D i L jd., ali HAZU gramatika napominje da je bolje tu razliku čuvati. Svakako, i suvremena je gramatička norma zanemarila tradicijsko, ali i sustavno načelo normiranja određenih pridjevnih oblika, na što opširno i razložno upozoruje S. Ham (1998.). Naime, Maretićeva gramatika, prema jeziku Karadžić-Daničićeva tipa, uvodi u književnojezičnu normu kraće nastavke u G i D, a duži nastavak u L jd. U hrvatskoj predmaretićevskoj normi (S. Ham, isto) nije bilo alomorfnih dužih i kraćih nastavaka, G je imao natavak –oga, D –omu, L –om. Takva je norma omogućavala i bolju sustavnost, tj. padežnu razlikovnost D i L te stabilnije uporabe. D. Brozović (1997.) također ustvrđuje da je dativni nastavak –omu obilježje hrvatskoga književnoga jezika, nasuprot izjednačenim D i L s nastavkom –om(e) u srpskom jeziku. Unatoč navedenomu, suvremena norma preuzima Maretićeve alomorfne oblike, što S. Težak (1984., str. 41.) opravdava uporabnom čestoćom: „Čestoća jezičnog oblika ne mora biti odsudno mjerilo pri utvrđivanju norme, ali ako su statističke razlike u upotrebi dvojnih i trojnih likova u velikom nerazmjeru, kako je ovdje pokazano za duže i kraće pridjevsko-zamjeničke alomorfe (a veći broj uzoraka i preciznija brojidba vjerojatno bi te razlike znatno povećali), gramatičar ih ne može zanemarivati. Veća čestoća jednog od dvojnih likova čini ga neutralnijim, a onaj drugi stilski obilježeniijim.“ U novinskim tekstovima prevladavaju kraći oblici određenih pridjeva, rjeđe se nalaze duži nastavci, a posebice D i L. U G se duži nastavci češće upotrebljavaju sedamdesetih i osamdesetih godina, ali je upadljivija češća uporaba dužih oblika devedesetih godina kad je češća uporaba i dužih oblika DL. Te uporabe nisu uvijek u skladu s gramatičkim preporukama o izboru dužih ili kraćih nastavaka. Gramatička norma preporučuje da u nizu od dvaju ili više pridjeva prvi oblik bude duži, ili da se radi blagoglasja upotrebljava duži oblik pridjeva ispred riječi koja započinje istim ili srodnim glasom kojim završava kraći oblik pridjeva, i sl. Te se preporuke nisu dosljedno slijedile, osim pojedinačnih primjera izrazitijih u SD. Slična su opažanja S. Težaka. Naime, pregledom nekih novina, tjednika, časopisa iz 1983. i 1984. g., Težak (1984., str. 39.), zaključuje da „samo dio novinara (i lektora) nastoji očuvati sinonimne padežne nastavke u pridjevsko-zamjeničkoj deklinaciji, i to duži alomorf u imeničkoj poziciji te u poziciji prvoga člana u nizu od više pridjeva, odnosno brojeva ili zamjenica u atributnoj funkciji. Mnogo se u tom ne razlikuju pisci stručnih, popularno-znanstvenih i znanstvenih tekstova, ali su u njih ipak češće individualne razlike s obzirom na upotrebu tih alomorfa.“ Nejednake su gramatičke preporuke o uporabi dužih i kraćih oblika, pa su prema tomu očekivane i nedosljedne uporabe u novinskim tekstovima, u čitavom razdoblju od 1950. do 1999., ali se može zaključiti da duži oblici genitiva nisu potisnuti iz novinarske prakse, i primjećuje se da se devedesetih godina upotrebljavaju češće nego u prethodnom razdoblju. Usto, može se zaključiti da se češće uporabe dužih nastavaka, posebice G jd., ne mogu pripisati utjecaju suvremene gramatičke norme, jer i suvremena norma dopušta alomorfne oblike, nego se mogu tumačiti sklonošću da se biraju oblici koji su u skladu s hrvatskom književnojezičnom tradicijom. Uporaba oblika poimeničenih pridjeva također pokazuje dosljedniju uporabu dužih oblika u G jd. Međutim, u L jd. obični su kratki nastavci što nije u skladu s gramatičkom normom. Takva nesigurnost potvrđuje zaključke S. Ham (1998.) da alomorfizam nastavaka, posebice D i L, izaziva nesigurne i nestabilne uporabe. Neodređeni pridjevi, tj. neodređeni oblici opisnih i glagolskih pridjeva trpnih, u novinskim tekstovima upotrebljavali su se u predikatnoj službi, u skladu s gramatičkom normom i s hrvatskom književnojezičnom tradicijom. Te su uporabe dosljedne u čitavom razdoblju od 1950. do 1999., tek s pojedinačnim nedosljednostima. Također, obično su se upotrebljavali neodređeni oblici atributa predikatnoj riječi, što gramatička norma ne propisuje, nego uopće dopušta slobodan izbor neodređenoga ili određenoga pridjeva kad je u atributnoj službi. Te se uporabe mogu usporediti sa suvremenim strukturalističkim opisima postupaka atribucije koje u hrvatskoj sintaktičkoj normi usustavljuje R. Katičić (Sintaksa, 1991.). Prema postupcima atribucije, neodređeni se pridjev kao predikatna riječ u ishodišnoj rečenici, uvrštava u preoblikovanu rečenicu kao atribut. Neodređeni pridjevni oblik u atributnoj službi zapravo pokazuje blizak odnos atributnog i predikatnog pridjeva. Pored toga, može se reći da uporaba neodređenih pridjeva koji su atributi predikatnoj riječi (npr. u Vj.: Put je lijep pakao ; u SD što je simboličan čin zbližavanja, itd.) pokazuju sklonost izboru neodređenoga oblika uz predikatnu sponu. Primjećuje se dosljedna uporaba neodređenih oblika pridjeva u naslovima članaka koji se mogu smatrati rečenicama s ispuštenom predikatnom sponom (npr. u Vj. Nov raspored ; u SD Realan ishod ; u VL Završen posjet, itd.). I takve uporabe neodređenih pridjeva pokazuju ekvivalenciju predikata i atributa, a u novinskim tekstovima imaju i stilsko obilježje izražajnijega, upadljivijega priopćavanja. Dakle, neodređeni su se oblici pridjeva valjano rabili u predikatnoj službi, odnosno u N i A jd. Nedosljednosti se nalaze u kosim padežima pridjeva u atributnoj službi, u subjektima, objektima i priložnim oznakama. U tim se ulogama više puta pridjevi nalaze u određenom obliku i kad bi s obzirom na kontekste članaka trebali stajati u neodređenom obliku. Nesigurnost i nedosljednosti u izboru određenoga ili neodređenoga oblika pridjeva mogu se pripisati gramatičkim napomenama po kojima je izbor pridjeva u atributnoj službi poprilično slobodan. Usto, primjećuje se da se opisni pridjevi u novinskim tekstovima rjeđe upotrebljavaju nego odnosni, koji prema gramatičkoj normi imaju samo određeni oblik, pa se može reći i da se češća uporaba određenih oblika odnosnih pridjeva nameće pri izboru i uporabi određenih oblika opisnih pridjeva i u svezama riječi u kojima bi trebao ili mogao stajati neodređeni oblik. I pored takvih nedosljednih uporaba i premoći određenih oblika pridjeva u atributnoj službi, ne može se potvrditi Maretićevo mišljenje (Gramatika, str. 424.) „Kako je već dosta zatrto osjećanje za razliku među određenim i neodređenim pridjevom...“ Pridjevi u predikatnoj službi, te pridjevi u naslovima članaka, te uopće razlikovanje u N i A jd., pokazuju da se ipak dobro osjećalo razlikovanje tih oblika. Posvojni pridjevi na –ov/-ev i in, izvedeni od vlastitih imena u novinskim tekstovima obično su sklanjani prema imeničkoj sklonidbi. Maretićeva gramatika i BHŽ gramatika izričito propisuju u takvim pridjevima imeničku sklonidbu. Suvremena norma nema tako strogo pravilo, nego propisuje da su ti pridjevi obično u N i A jd. m. i s. roda u neodređenom obliku, a u kosim padežima mogu imati, odnosno sve češće imaju, određene oblike pridjevne sklonidbe. U novinskim tekstovima pedesetih i šezdesetih godina nalaze se i oblici određenih pridjeva m. i s. roda, ali su običniji neodređeni oblici, tj. imenička sklonidba. Od kraja šezdesetih godina rjeđe su nedosljednosti, tj. prevladavaju oblici imeničke sklonidbe. Valja opet pripomenuti da se u BHŽ gramatici napominje kako se u zapadnim krajevima rjeđe mijenjaju posvojni pridjevi po zamjeničkoj sklonidbi. I D. Brozović (1996., str. 132.) ustvrđuje da se u hrvatskome jeziku posvojni pridjevi sklanjaju po imeničkoj sklonidbi, a u srpskome po pridjevnoj. Može se reći da se to razlikovanje u novinskim tekstovima dobro očuvalo. Ta se pojava zapravo može smatrati i svojevrsnom zanimljivošću uporabe pridjeva u obrađenim novinskim tekstovima. Naime, pored nedosljednosti i nesigurnosti u oblicima opisnih pridjeva koji bi trebali imati imeničku sklonidbu, upadljiva je dosljednija i stabilnija uporaba posvojnih pridjeva na –ov/-ev i in s pridjevnom sklonidbom. Iako ima nedosljednosti u novinskim tekstovima, stabilnost neodređenih oblika ovih pridjeva pokazuju njihove uporabe u svezama s atributom određenih oblika odnosnih pridjeva (npr. u VL 1969.: Iz cjelokupnog Beethovenova opusa ; Vj. 1994.: Dio Mitterandova političkog testamenta, itd.). Dakle, može se zaključiti da uporabe posvojnih pridjeva na –ov/-ev i in u novinskim tekstovima u čitavom razdoblju od 1950. do 1999. ne potvrđuju napomene HAZU gramatike da su u GDAL jd. m. i s. roda sve češći oblici pridjevne –oga/-ega sklonidbe. Također, navedene uporabe ne potvrđuju ni mišljenja da je pridjevna sklonidba posvojnih pridjeva odlika novinarsko-publicističkoga stila (npr. Silić, 2006.). Nenaglašeni oblici osobnih zamjenica u novinskim tekstovima u razdoblju od 1950. do 1999. potvrđuju zaključke suvremenoga hrvatskoga jezikoslovlja. Gramatička norma (osim TB gramatike) za zamjenicu treće osobe muškoga i srednjega roda u A jd. navodi nenaglašenje oblike ga i nj, i propisuje da se taj oblik upotrebljava samo uz prijedloge, ali se uvijek može zamijeniti naglašenim oblikom njega. Nenaglašeni oblik nj u novinskim se tekstovima rijetko upotrebljavao. Rijetke se uporabe enklitičnoga oblika nj mogu tumačiti ograničavajućom uporabom koju propisuje gramatička norma, odnosno pouzdanijim izborom oblika njega koji se uvijek može upotrijebiti za muški i srednji rod A jd. bez obzira na to nalazi li se uz prijedlog. Zanaglasnica nj neobična je u zamjeničkom sustavu i samim svojim likom, jednim fonemom, pa i to može biti razlog što je na rubu jezične uporabe (Mamić, 1996.). Zamjenica ona u A jd. ima dvostruke zanaglasne oblike, ju i je, ali ti oblici imaju u gramatičkoj normi nejednaka mjesta i neravnopravne uporabe. Samostalnu uporabu zanaglasnice ju Maretić je smatrao dijalektizmom i dopuštao je da se može upotrebljavati umjesto oblika je samo kad se nađe uz glagolsku zanaglasnicu je, da se ne upotrebljavaju dva oblika je za redom. To pravilo o ograničenoj uporabi zanaglasnice ju preuzela je i suvremena gramatička norma. U hrvatskoj predmaretićevskoj književnojezičnoj normi i u književnojezičnoj uporabi, zanaglasnica ju imala je čvrstu i sustavnu upotrebu (S. Ham, 1996.). Maretić je oblik je normirao po uzorcima Karadžić-Daničićeva jezika i srpske folklorne književnosti i nametnuo pravilo koje se odrazilo u hrvatskoj književnojezičnoj praksi do današnjih dana. U novinskim tekstovima nalaze se samo pojedinačne uporabe zanaglasnice ju, ali i te malobrojne uporabe nisu bile u skladu s gramatičkih pravilima. To što se zanaglasnica ju nije upotrebljavala u novinskim tekstovima u razdoblju od 1950. do 1999. g., može se tumačiti odrazom gramatičke norme. I suvremena norma kao i Maretićeva gramatika izrijekom ograničava uporabu tog oblika. Pritom se zanemaruju tradicijska načela i sustavna načela. Naime, sustavnije bi i praktičnije bilo zanaglasnici ju dati prednost samim tim što je jednoznačna. U skladu sa suvremenim kroatističkim spoznajama (M. Mamić 1996. ; S. Ham 1996., 1998.), odnosno u skladu s hrvatskom književnojezičnom tradicijom, tek novija gramatička norma prednost daje zanaglasnici ju. Nenaglašeni oblik povratne zamjenice sebe u D je si. I Maretićeva gramatika imala je dativni zanaglasni oblik si, ali u zagradama i s napomenom da je „rijedak u narodu“. BHŽ gramatika izričito je propisivala da „oblik si nije književan“. TB gramatika udaljava se od tih pristupa i normira u D oblike sebe i si, kao i ostale suvremene gramatike. U novinama se veoma rijetko upotrebljavao oblik si, a te malobrojne uporabe potvrđuju zaključke (S. Babić, 1965. ; S. Težak 1990.) da je taj oblik sustavno i svjesno potiskivan iz književnojezične uporabe u skladu s Maretićevom normom. Dok se uporaba zanaglasnice nj može tumačiti unutarjezičnim razlozima, a i samom neobičnošću oblika koji se sastoji od samo jednoga fonema, potisnute uporabe zanaglasnice ju i zanaglasnice si mogu se tumačiti izvanjezičnim utjecajima, odnosno utjecaju srpskoga jezika u oblikovanju Maretićevih gramatičkih pravila ili preporuka. Upitno-odnosna zamjenica tko u novinskim se tekstovima dosljedno upotrebljavala. Nije se upotrebljavao lik ko, ni u izvedenicama iko, niko itd, koji je dopuštala Maretićeva gramatika i koji je normiran u srpskomu književnomu jeziku. Tek su pojedinačne uporabe u Titovim govorima preuzetima od Tanjuga. Dosljedna se uporaba tko u novinskim tekstovima i u razdoblju pedesetih godina, unatoč govornim navikama, može pripisati i utjecaju Boranićeva pravopisa jer je izričito propisivao pisanje tko, te spoznaji da je lik ko obilježje srpskoga književnoga jezika što je izrijekom objašnjeno u Guberina-Krstićevim Razlikama. Oblici upitno-odnosne zamjenice tko imaju alomorfne, duže i kraće oblike u GDLI. Međutim, u gramatikama su ti oblici nejednako navedeni. U Maretićevoj gramatici navode se alomorfni oblici u D kom(e, u), L kom(e) i I kim(e), a za G se napominje da se kraći oblici kog i čeg rijetko upotrebljavaju. Suvremena norma, kao i Maretićeva dopušta dvostrukosti ili trostrukosti bez napomena kojim bi oblicima valjalo dati prednost, posebice u D kome/komu. Pri tom je zanemareno tradicijsko načelo (S. Ham, 1998.) prema kojemu bi valjalo dati prednost D komu. U navedenoj je gramatičkoj normi zanemareno i sustavno načelo jer ne podržava padežnu razlikovnost D/L i daje mogućnosti nestabilne uporabe. Uz ta se načela može spomenuti i nacionalno jer je ustvrđeno da je dativni nastavak –u (Brozović, 1997. ; S. Ham 1998.) jedno od razlikovnih obilježja između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika. U novinskim tekstovima, u čitavom razdoblju od 1950. do 1999., običan je GA koga, D kome, L i I rijetko se nalaze u obrađenim novinama i to L kome, I kim. Dativ se često upotrebljavao i običan je s naveskom –e (kome) što nije u skladu s predmaretićevskom književnojezičnom normom, ali odgovara alomorfnim oblicima (D/L) koje dopušta i Maretićeva i suvremena norma. Upitno-odnosna zamjenica što nije se tako dosljedno upotrebljavala u novinskim tekstovima. Zamjenica što u Maretićevoj gramatici ima u NA i šta, iako je taj oblik u NA „nenormativan u hrvatskoj varijanti standardne novoštokavštine“ (Brozović, 1976.). Oblik šta - NAG normiran je u srpskom književnom jeziku (Guberina-Krstić 1940. ; D. Brozović, 1997.). Suvremena norma ima u NA samo oblik što. U novinama se nalaze oblici što i šta u N i A: u odnosnom značenju obično je što, a šta se pored oblika što nedosljedno i nejednako upotrebljavao u upitnom značenju. Te su nedosljednosti što/šta upadljive u novinskim tekstovima pedesetih godina i početkom šezdesetih. Od kraja šezdesetih godina prevladava što i u upitnom značenju, što se može pripisati utjecaju TB gramatike. Čini se da novinari nisu slijedili Maretićevo pravilo o uporabi što i šta u NGA, nego da su nasumice pored oblika što upotrebljavali i šta. Zapravo, prije se može reći da je Maretićeva gramatika oblikom šta potaknula uporabu koja potječe iz govornih navika. Maretićeva gramatika u G propisuje oblike čega, šta. Te oblike navode i BHŽ gramatika, Savjetnik i HAZU gramatika, ali neoprimjereno i bez objašnjenja ili preporuka o uporabi oblika šta u G. U novinskim je tekstovima u čitavom razdoblju od 1950. do 1999. običan oblik čega u G upitno-odnosne zamjenice što. U pridjevno-zamjeničkoj sklonidbi predmaretićevske norme, tj. zagrebačke filološke škole, nastavci su bili u jednini (S. Ham, 1998.): G –ega, -oga ; D –emu/-omu ; L –em, -om, I –im. A u Maretićevoj Gramatici: G –ega, -eg, -oga, -og ; D –emu, -em, -omu, -om, -ome ; L –emu, -em, -om, -ome, -omu ; I –im, -ime. Takvim se Maretićevim sklonidbenim sustavom, utemeljenim na novoštokavštini Karadžić-Daničićeva tipa, gubi razlikovnost padežnih oblika, zaključuje S. Ham (1998., str. 45.), koju je imala starija hrvatska norma, posebice u DL jd. Usto, očigledno je da takve višestruke mogućnosti izazivaju nesigurnost i nestabilne uporabe. Maretićevi su pridjevno-zamjenički oblici zadržani i u suvremenoj normi. Stoga valja reći da suvremena hrvatska norma u pridjevno-zamjeničkoj sklonidbi nije slijedila tradicijska ni sustavna načela. Uz dvostruke, trostruke ili četverostruke oblike, nejednake su i napomene ili preporuke o uporabi tih alomorfnih oblika, pa se usporedbom suvremene gramatičke norme otkriva jedan složen sustav alomorfnih oblika koji ostavlja slobodu izbora u jezičnoj praksi. Gramatičke i savjetodavne preporuke govore o redoslijedu dužih i kraćih oblika pridjeva i zamjenica u rečenici, radi blagoglasja dvaju uzastopnih oblika ili rečeničnoga ritma (Težak, 1984. ; 1990.), ili ih povezuju s funkcionalnim stilovima, i sl. Prema alomorfizmu zamjeničkih oblika, nejednako navedenih u gramatikama, te nejednakim normativnim i savjetodavnim preporukama o uporabi tih oblika, očekivane su nejednake i nedosljedne uporabe u novinskim tekstovima. Promjena posvojnih zamjenica za 3. osobe jednine i množine (njegov, njihov, njezin/njen) u Maretićevoj Gramatici izričito se propisuje kao promjena neodređenih pridjeva, prema imeničkoj sklonidbi. Jednako propisuje i BHŽ gramatika. TB gramatika, Institutova i HAZU gramatika ne propisuju stroga pravila o sklonidbi posvojnih pridjeva po imeničkoj sklonidbi, nego dopuštaju da se primjenjuje i pridjevna –oga sklonidba. U novinskim tekstovima nalaze se nejednake i nedosljedne uporabe oblika posvojnih zamjenica za 3. osobe muškoga, ženskoga i srednjega roda. Primjećuje se da je krajem pedesetih godina češća uporaba neodređenih oblika posvojnih zamjenica, posebice u Vj. i SD, što je bilo u skladu s propisom BHŽ gramatike. U razdoblju od 1966. do 1990. također su češći oblici neodređene, imeničke sklonidbe, kao i od 1990. do 1999., rjeđe se nalaze oblici –oga sklonidbe. D. Brozović (1997.) smatra da se posvojni pridjevi u hrvatskome jeziku sklanjaju po imeničkoj sklonidbi, a u srpskome po određenoj pridjevnoj sklonidbi. Međutim, suvremena hrvatska norma ne propisuje strogo te uporabe pa se može reći da su odstupanja od neodređene, imeničke sklonidbe u novinskim tekstovima u skladu sa suvremenom normom. Međutim, ta odstupanja nisu česta i ne potvrđuju se mišljenje izraženo već u Institutovoj gramatici da su sve češće uporabe –oga sklonidbe. Posvojna zamjenica za treću osoba ženskoga roda ima nesažeti lik njezin i sažeti njen. U gramatikama su navedena oba lika, ali nejednako postavljena na prvo ili drugo mjesto, ili je jedan u zagradama i bez napomena kojemu se liku daje prednost. Smatra se da je nesažeti lik njezin češći u hrvatskome, a rjeđi u srpskome jeziku (Guberina-Krstić, 1940. ; Brodnjak, 1993. ; Brozović, 1997.). U novinskim tekstovima u razdoblju od 1950. do 1990. nalaze se dvostruke uporabe njezin/njen, što je u skladu s gramatičkom normom, ali u razdoblju od 1990. do 1999. običniji je lik njezin, što je u skladu s tumačenjima da je njezin običniji u hrvatskom jeziku. Uporaba povratno-posvojne zamjenice svoj, svoja, svoje u Maretićevoj se gramatici strogo ne propisuje, nego se dopuštaju odstupanja, tj. dopušta se da se posvojne zamjenice za prve, druge i treće osobe jednine i množine zamjenjuju zamjenicom svoj, ali mogu ostati i neizmijenjene. Takve su nedosljednosti obilježje srpskoga jezika (Guberina-Krstić, 1940.). BHŽ gramatika i suvremena norma izričito propisuju osim prvih izdanja TB gramatike koja zapravo ima pomalo nejasno pravilo, da se posvojne zamjenice zamjenjuju zamjenicom svoj kad god se posvojnost odnosi na subjekt. U novinskim tekstovima u čitavom razdoblju od 1950. do 1999. obično se posvojnost subjekta pravilno izražavala zamjenicom svoj, svoja, svoje, odnosno obično su valjane uporabe povratno-posvojne zamjenice namjesto posvojnih zamjenica, što je u skladu s pravilima BHŽ gramatike i suvremene norme. Odstupanja su rijetka. Nejednake su uporabe dužih i kraćih nastavaka u GDL jd. m. r. u novinskim tekstovima. U G se nalaze nedosljedne uporabe svoga/svog, ali se primjećuje da se više puta upotrebljavao duži nastavak. D i L češći su s kratkim nastavcima –om, odnosno izjednačila su se ta dva oblika što nije u skladu ni sa starijom ni sa suvremenom hrvatskom normom HAZU gramatike koja, iako navodi alomorfne oblike, preporučuje čuvanje padežnoga razlikovanja. Rjeđe se uporabe dužih nastavaka DL (svome) nalaze devedesetih godina. Pokazne zamjenice u G jd. m. i s. r., kao i ostale pridjevne zamjenice, imaju duži i kraći oblik. U novinskim tekstovima obično su se kraći oblici (tog, ovog) upotrebljavali kad je pokazna zamjenica atribut imenici, ali te uporabe nisu dosljedne – nalaze se i duži oblici ispred imenice, češće u SD nego u Vj. i VL. Duži oblici obični su kad te zamjenice nisu u atributnoj služi, nego su samostalni rečenični dijelovi (subjekt ili priložna oznaka), o čem gramatička norma ne daje objašnjenja. Preporuke BHŽ gramatike, Savjetnika i Institutove gramatike da se upotrebljavaju duži oblici pridjevnih zamjenica kad su u rečenici same, bez imenice, ne može se izravno povezati s uporabom pokaznih zamjenica jer one mogu biti samostalni rečenični dijelovi, a ne samo atributi uz imenicu, ili mogu biti upućivači koji upućuju na ono što se u tekstu navodi, a ne samo u rečenici. Pokazne zamjenice u u DL jd. m. i s. roda. u gramatičkoj normi nemaju jednake alomorfne oblike. U Maretića su D tome, tomu, tom ; L tome, tom. U BHŽ gramatici, TB gramatici, Savjetniku i Institutovoj gramatici D i L su izjednačeni tomu, tome, tom, s tim što je u BHŽ gramatici na prvome mjestu tome. U HAZU gramatici naveden je, kao i u Maretićevoj gramatici, D tom(u), tom(e), a L tom(e). Dakle u HAZU gramatici među oblicima nije naveden L tomu, ali se napominje da se javlja i L tomu, samo se ne preporučuje. U novinskim tekstovima pokazne zamjenica taj i to, u čitavome razdoblju od 1950. do 1999., obični su s kraćim oblicima kad su atributi ispred imenice, a duži kad nisu u atributnoj službi. D se rjeđe upotrebljava, a izjednačen je s L tom/tome. Upućivački izraz prema tome dosljedno se rabio s oblikom tome, što nije u skladu s hrvatskom književnojezičnom tradicijom u kojoj je prijedlog prema uvijek uz dativne oblike (S. Ham, 1998.), a to su u hrvatskoj starijoj normi nastavci na –u. Dakle, hrvatska suvremena norma u normiranju toga izraza nije se udaljila od Marećeve norme koja prijedlog prema izričito propisuje uz lokativne oblike. I uz dativne prijedloge unatoč, usprkos u novinama se obično nalazi tome, što nije u skladu s hrvatskom predmaretićevskom književnojezičnom normom gdje je dativ tomu. Međutim, suvremena norma, kao i Maretićeva, dopušta alomorfne oblike D tomu/tome, pa se ne može reći da izrazi unatoč tome i sl. nisu u skladu s gramatičkom normom. I uopće, valja zaključiti, u novinskim su tekstovima nedosljedne uporabe dužih i kraćih zamjeničkih oblika u skladu s alomorfizmom koji dopušta suvremena norma, ali se nije očuvala razlikovnost DL koju HAZU gramatika usto preporučuje. Odnosno-upitna zamjenica koji, koje u GDL jd. ima i sažete oblike, te kao i druge pridjevne zamjenice ima duže i kraće nastavke. Maretićeva gramatika te zamjenice prikazuje na uzorku zamjenice moj: G mojeg(a)/mog(a), DL mojem(u), I kojim (i kim). TB gramatika ne navodi nesažete oblike. Savjetnik i Institutova gramatika navode, ali napominju da valja razlikovati nesažete oblike od oblika zamjenice tko. HAZU gramatika također napominje da je bolje upotrebljavati nesažete oblike. BHŽ, TB gramatika, Savjetnik i Institutova gramatika, kao i Maretićeva, izjednačuju D i L kojem(u). HAZU gramatika ima nesažete oblike D kojem(u), L kojem. I TB gramatika od 12. izdanja razdvaja oblike DL, što je bliže hrvatskoj predmaretićevskoj normi. U novinskim tekstovima nalaze se raznolike uporabe odnosnih zamjenica koji, koje. U razdoblju od 1950. do 1966. običnija je uporaba nesažetih oblika. U G se više puta rabi i nesažeti, duži oblik kojega. L je češće sažetoga oblika kome, nego nesažetoga kojem, a rijetko se nalazi L kojemu. D je također kome, ali se rjeđe upotrebljavao. U razdoblju od 1966. do 1990. češća je uporaba nesažetih oblika, što bi se moglo pripisati utjecaju TB gramatike i Institutove gramatike. Također, uporaba L kojemu češća je nego u prethodnom razdoblju. U razdoblju od 1990. do 1999. običniji su nesažeti duži oblici: G kojega, DL kojemu. Dakle, izjednačili su se D i L, što nije u skladu s normom HAZU gramatike. U akuzativu jd. m. roda upitno-odnosne zamjenice koji razlikuje se oblik kojega kad označuje koga živoga (A=G) i oblik koji kad označuje što neživo (A=N). U novinama se u čitavom razdoblju od 1950. do 1999. nalaze nedosljedno uporabe A jd. što se može tumačiti propustima ili neznanjem. Umjesto oblika koji u A jd. kad označuje neživo, kojiput se upotrebljavao oblik kojega. Ne nalaze se obrnute uporabe, tj. koji umjesto kojega u A jd. kad se zamjenica odnosi na koga živoga. Dakle, nameće se oblik kojega za živo i neživo, ali se može reći da je, unatoč nedosljednostima, to razlikovanje ipak očuvano. Opaža se da se pogrješne uporabe jednako nalaze u čitavome razdoblju od 1950. do 1999., ali su češće u Vj. i VL nego u SD. Neodređena zamjenica sav, sva, sve u G mn. ima oblike svih, sviju. U gramatikama se jednako u G mn. za sva tri roda navode dvostruki oblici: svih, sviju, ali se o njihovoj uporabi ništa ne napominje. Jedino Institutova gramatika normira samo oblik svih. U novinama se često upotrebljava taj oblik, primjerice u naslovima stalnih rubrika: Sa svih strana i sl. U čitavom je razdoblju od 1950. do 1999. običan oblik svih ; oblik sviju u G mn. u obrađenim se novinama ne nalazi, što se može tumačiti analogijskom uporabom prema G mn. posvojnih i pokaznih zamjenica te uporabnim navikama. Sklonidba broja jedan i rednih brojeva u novinskim tekstovima u skladu je s gramatičkom normom, odnosno dosljedno su se sklanjali po pridjevnoj –oga sklonidbi. Duži i kraći nastavci GDL nedosljedno su se upotrebljavali u čitavom razdoblju od 1950. do 1999., kao i pridjevni oblici. Primjećuje se premoć kraćih oblika GDL m. i s. roda rednih brojeva, ali se primjećuje i da su duži oblici češći u G, a kraći u L, npr. u novinskim tekstovima devedesetih godina, što može biti odraz nesigurnosti pri izboru alomorfnih oblika DL, a to se primjećuje i u pridjevnim oblicima. Brojevi dva, dvije, tri, četiri imaju posebnu sklonidbu. U hrvatskoj predmaretićevskoj književnojezičnoj normi, ti su se brojevi dosljedno sklanjali (S. Ham, 1998.). Maretić u svojoj gramatici (str. 187.), citirajući Karadžića, objašnjava da brojevi dva, imaju oblike „samo za ženski rod, a za muški i srednji da se ne mijenjaju.“. Za oblike tri i četiri nalazi u Karadžića i Daničića oblike triju, četiriju, trima, četirma za sva tri roda. Prema obliku dva – dvije, navodi i oba – obje ; objema – za sva tri roda, itd. Uz te opise Maretić zaključuje da se brojevi dva, tri, četiri, oba ne sklanjaju iza prijedloga. Maretićeve oblike i napomenu da se ti brojevi iza prijedloga ne sklanjaju, preuzimaju BHŽ gramatika i Savjetnik. TB gramatika otklanja se od te norme i propisuje oblike za muški i srednji rod, te za ženski rod: dva (dvaju, dvama) ; dvije, (dviju, dvjema...), a tri i četiri za sva tri roda. Uz to nema pravilo da se ti brojevi iza prijedloga ne sklanjaju. Te oblike ima Institutova i HAZU gramatika, ali u njima se napominje, iako se ne preporučuje, da brojevi dva, tri i četiri iza prijedloga mogu ostati i nesklonjeni. U hrvatskoj jezikoslovnoj znanosti (npr. Guberina-Krstić ; P. Rogić ; J. Ham, D. Brozović, S. Ham) ustvrđeno je da su u srpskom jeziku, odnosno u istočnoštokavskim govorima, običniji nesklonjeni brojevi pa je takve oblike i Maretić, na temelju Karadžić-Daničićeva jezičnoga korpusa, unio u književnojezičnu normu. Suvremena hrvatska norma nije preuzela Maretićeve oblike brojeva, ali ipak spominje mogućnost da se iza prijedloga ne moraju sklanjati. Time se, dakle, nije posve slijedilo tradicijsko načelo, ali se ipak preporučuje u Institutovoj i HAZU gramatici da treba dati prednost padežnim oblicima. Podrijetlo oblika brojeva dva, tri i četiri (J. Ham, 1956. ; P. Ivić 1988.) govori u prilog tomu da su to ponajprije sklonjivi oblici. Dakle, rečenične sveze, tj. prijedložni izrazi u kojima se brojevi mogu naći, ne bi trebali biti uvjet pod kojem se brojevi sklanjaju ili ne sklanjaju. Uz opise uporabe i promjene brojeva 2, 3 i 4 gramatička norma ne pojašnjava rečeničnu ulogu brojeva. Naime, brojevi su u rečenici najčešće atributi imenici pa njihovi oblici u rečenici ovise najprije o imenici uz koju se slažu, a ne o prijedlogu koji može doći ispred njih. U novinama su se u razdoblju od 1950. do 1999. obično rabili oblici brojeva: dva ( G dvaju, DLI dvama) za muški i srednji rod, dvije (dviju, dvjema) za ženskomi rod, tri i četiri (triju, trima...) za sva tri roda, što je u skladu sa suvremenom hrvatskom normom. Ne nalaze se oblici dvjema, objema ili sl. za muški i srednji rod. Nedosljedno su se brojevi dva, oba, tri, i četiri sklanjali, tj. nalaze se i nesklonjeni i sklonjeni brojevi, ali te nedosljednosti nisu u skladu s Maretićevim pravilom da se brojevi iza prijedloga ne sklanjaju. Sklonjeni i nesklonjeni oblici upotrebljavali su se bez obzira na to stoji li pred njima prijedlog (npr. Vj. Susret dvaju vremena ; SD u dvama sukladnim slučajevima ; VL u dva filma, itd.). Nedosljednosti i nesigurnost mogu biti odraz gramatičkih norma koje imaju nejednake oblike i napomene o uporabi, a usto, može se reći da su i odraz nepraktičnosti pravila o uporabi brojeva kad su s prijedlogom. Svakako, brojevi su se u novinskim tekstovima sklanjali: pedesetih i šezdesetih godina nalaze se dvostruke uporabe, ali više je nesklonjenih oblika ; od sedamdesetih godina dosljednije su uporabe sklonjenih oblika, a posebice devedesetih godina – rjeđi su nesklonjeni oblici, što se može tumačiti spoznajama da je sklonidba brojeva dva, tri i četiri obilježje hrvatske književnojezične tradicije. Primjećuje se da je u novinskim tekstovima obično valjana uporaba brojeva (ili količinskih zamjenica) oba, obje, obadva, obadvije, iako gramatička norma o njima napose ne govori. Naime, umjesto brojeva dva, dvije, prema kontekstu članka uzimaju se izrazi oba, obje. Stoga ih Katičić (1991.) naziva količinskim zamjenicama. Prema Guberina-Krstićevim Razlikama takve su uporabe razlikovno obilježje između hrvatskoga i srpskoga jezika. Brojevne imenice i brojevni pridjevi nejednako su opisani i propisani u gramatičkoj normi. Kad se usporede gramatičke podjele, opisi, oblici i napomene uz njih, otkriva se složen i zamršen sustav. Brojevne imenice sa završetcima na –ica (za muškarce), -oje i -ero (za imenice različita roda/ spola, za imenicu djeca i sl.), u gramatičkoj se normi ne propisuju strogo, odnosno njihova uporaba nije obvezatna pa se mogu, ali ne moraju upotrebljavati namjesto glavnoga broja. U novinskim tekstovima u čitavome razdoblju od 1950. do 1999. nedosljedne su nejednake uporabe brojevnih imenica, odnosno uz imenice koje znače osobe upotrebljavali su se i glavni brojevi i brojevne imenice. U razdoblju od 1950. do 1966. u Vj. i VL obično su se rabile brojevne imenice, a u SD glavni broj. U razdoblju od 1966. do 1990. češća je uporaba glavnih brojeva i u Vj. i VL. Primjećuje se da je devedesetih godina manje nedosljednosti i češće se nego u prethodnom razdoblju rabe brojevne imenice namjesto glavnoga broja, posebice u SD i Vj. Dosljedna je uporaba brojevnih imenica (dvoje, troje, petero itd.) uz imenicu djeca. Oblici dvoje, troje obični su u N i A (npr. vize za dvoje novinara, i sl.), a u ostalim se padežima ne nalaze. Ostali su oblici, GDLI sporni i u gramatičkoj normi: navode se, ali se ne oprimjeruju i ostaje nejasno i sklanjaju li se uopće. S obzirom na nedostatke, nejasnoće i nejednake pristupe u gramatičkoj normi, može se reći da uporabe brojevnih riječi u novinskim tekstovima najbliže opisime suvremene norme, odnosno temeljnim morfološkim i sintaktičkim opisim brojevnih riječi. Brojevne pridjeve koje Maretić preporučuje uz imenice koje znače ženske osobe, suvremena norma ne spominje, a u obrađenim se novinama takve uporabe i ne nalaze. Oblici (ili likovi) brojevnih imenica na –ero u gramatičkoj su normi nejednako navedeni i nejednake su preporuke o uporabi dvostrukosti –ero/-oro. Maretić je normirao brojevne imenice četvoro, petoro..., četvorica, petorica, i brojevne pridjeve četvori, petori itd., a oblike s –er- (červero, četverica, četveri) smatrao je „dijalektičkim“. Suvremena norma također navodi oba lika brojevnih imenica na –ero (-oro), ali samo –orica (četvorica). Brojevni su pridjevi u tim gramatikama također s dvostrukim likovima –er- i –or- (četveri/četvori). Suvremena se hrvatska norma, dakle nije posve udaljila od Maretićeve norme iako se smatra (npr. Brozović, 1997. str. 132. ; S. Ham 2006., str. 195.) da su likovi s -er- obilježje hrvatskoga jezika, a s -or- srpskoga. U novinskim tekstovima nalaze se dvostruke uporabe, što je u skladu s dvostrukostima koje suvremena gramatička norma dopušta, ali te dvostrukosti, odnosno oblici s osnovom četver- (ili dometkom –er-) nisu u skladu s Maretićevom normom. Primjećuje se da se sedamdesetih godina češće upotrebljavaju brojevne imenice na –er-o, nego –or-o, a devedesetih godina su i običnije. Dosljedno se upotrebljavaju imenice na –orica, što je u skladu s oblicima koje gramatike navode, iako se može reći da bi i u tim oblicima valjao dometak -er- (ili tvrorbena osnova npr. četver-) koji bilježi i Rječnik hrvatskoga jezika (2000.). Sklonjivi oblici u novinskim tekstovima u odnosu prema Maretićevoj i prema suvremenoj normi Na temelju prikazanih uporaba sklonidbenih oblika u obrađenim novinskim tekstovima i usporedbama gramatičke norme u drugoj polovini 20. st., može se zaključiti u izboru kojih se riječi i oblika pokazuje nesigurnost, nedosljedne uporabe i dosljedne uporabe u novinskim tekstovima, te odstupanja u odnosu prema Maretićevoj i/ili suvremenoj hrvatskoj književnojezičnoj normi: - Dosljedne su uporabe A=N u općim imenicama m. r. koje znače biljke, stvari i pojave i razlikovanje A=G u imenicama koje označuju ljude i životinje. Nedosljednosti u oznakama kategorije živosti u A=G m. r. imenica a-vrste nalaze se u prenesenom značenju, tj. imenima športskih klubova, odstupanja i pogrješke više se puta nalaze u SD jednako u čitavom razdoblju od 1950. do 1999. - Nedosljedne su oznake gramatičkoga roda u imenica na –ica, odnosno u sročnosti s množinskim oblicima. Kolebanje gramatičkoga roda i sklonidbene vrste nalazi se u pojedinačnim imenicama (večer, posjet, osnova, teritorij, front), odnosno dvostruke uporabe pod utjecajem srpskoga jezika i nedostataka u gramatičkoj normi. Sedamdesetih godina češći su oblici koji su u skladu s hrvatskom književnojezičnom tradicijom, a devedesetih godina postaju i običniji. - Dosljedna je uporaba prijeglasa u I jd. –om/-em u im. a-vrste u čitavom razdoblju od 1950. do 1999. Odstupanja zbog disimilacije u skladu su sa suvremenom gramatičkom normom. - Dosljedna je uporaba nastavka –om u imenicama a-vrste sa završetcima na –rØ, unatoč dvostrukostima koje gramatička norma dopušta i u čitavom je razdoblju, od 1950., najbliža opisima HAZU gramatike. - Nije u skladu s pravilima Maretićeve gramatike, kao ni suvremene norme, uporaba imenice putem/putom. U čitavom je razdoblju od 1950. do 1999. dosljedna uporaba putem u prijedložnom značenju. - Dosljedna je uporaba prijeglasa –ov/-ev- u množinskim oblicima imenica a-vrste muškoga roda u skladu sa suvremenom normom. Odstupanja su pojedinačna (putevi, kursevi) i nametnuta uporabom. - Dosljedna je uporaba neki imenica u G mn. a-vrste m. r. (gostiju) u čitavom razdoblju od 1950. do 1999. g., iako norma dopušta dvostrukosti i trostukosti. Neki oblici (mjeseca, dinari, puti) koje dopušta Maretićeva norma nisu se rabili ni u novinama 1950-ih godina. - Dosljedna je uporaba nastavka –em u I jd. i u imenicama sa završetkom na –šte (-štem), što propisuje i Maretićeva i suvremena norma. - Dosljedna je uporaba G mn. s nepostojanim a imenica sa završetkom na –stvo, -štvo, u skladu sa suvremenom normom ; nisu se rabili dvostruki oblici s proširenom / neproširenom osnovom koje dopušta Maretićeva gramatika. - Dosljedna je sklonidba posuđenica sa završetcima na e, i, u općih imenica i pohrvaćenih vlastitih imenica u skladu s pravopisnim pravilima, te pravilima HAZU gramatike. Nedosljednosti, tj. odstupanja od običnijih uporaba u novinskim tekstovima, nalaze se u imenicama s otvorničkim završetkom io te u vlastitih imena sa završetcima na y, ee, na muklo e, ili pravopisno e, koja se u gramatičkoj normi ne spominju. - Nedosljedni su oblici tuđica s -Ø u N jd. (-jØ < -istat, ista, -ium, ius i sl.). U razdoblju od 1950. do šezdesetih godina više je dvostrukih uporaba ; od sedamdesetih godina prevladavaju nastavci -jØ, -ist/-t. Kolebljiva je sklonidbena vrsta tuđica na –ist/-t u čitavom razdoblju od 1950. do 1999. U razdoblju od 1990. do 1999. običniji su oblici muškoga roda a-vrste. - Nedosljedne su uporabe tuđica sa završetcima u N jd. na kt, nt / kat, nat, što je dopuštala pravopisna norma i norma HAZU gramatike. U razdoblju od 1950. do kraja šezdesetih godina dvostruke su uporabe ; od sedamdesetih godina češći su oblici bez nepostojanoga a u N jd., u razdoblju od 1990. do 1999. g. obične su neproširene osnove kt i nt. - Dvostrukosti u DL jd. općih imenica i vlastitih imenica sa sibilariziranom / nesibilariziranom osnovom, u čitavom razdoblju od 1950. do 1999., bliža su opisima suvremene norme, nego Maretićeve gramatike. - Nedosljedne su uporabe trostrukih oblika imenica s višezatvorničkim završetcima u G mn. e-vrste. Česta uporaba nastavka –i u skladu je s Maretićevom gramatikom i s dopuštenim trostrukostima tih nastavaka u suvremenoj normi. U razdoblju od 1990. do 1999. češće se upotrebljava nastavak –a (s proširenom ili neproširenom osnovom). - Nije se primjenjivalo Maretićevo pravilo o uporabi nastavka –ju u I jd. imenica ž. r. i-vrste kad se u rečenici nalaze bez prijedloga ili atributa. Običnije su uporabe nastavka –(j)u u I jd. imenica i-vrste u čitavom razdoblju od 1950. do 1999. Neograničene uporabe nastavka -i nisu u skladu s napomenama Maretićeve gramatike, a ni suvremene norme. - Dosljedna je uporaba neodređenih pridjeva kad su predikatne riječi, što je u skladu i s Maretićevom i sa suvremenom normom. - Nedosljedna je sklonidba neodređenih opisnih i trpnih pridjeva u atributnoj službi u GDL jd. m. i s. roda, u čitavom razdoblju, što je u skladu s dopuštenim odstupanjima Maretićeve i suvremene gramatičke norme. - Dosljedna je sklonidba odnosnih pridjeva po pridjevnoj –oga sklonidbi, u čitavom razdoblju od 1950. do 1999. Skupine odnsnih pridjeva s –oga sklonidbom u skladu su sa suvremenom normom. - Nedosljedne su i nejednake uporabe dužih i kraćih oblika određenih pridjeva, što je u skladu s alomorfizmom pridjevno-zamjeničke sklonidbe Maretićeve gramatike i suvremene norme. Duži nastavci G jd. određenih pridjeva češće se rabe sedamdesetih i osamdesetih godina. Duži nastavci D i L i G jd. češće se rabe devedesetih godina. - Nedosljedna je uporaba dužih i kraćih oblika poimeničenih pridjeva u čitavom razdoblju, što nije u skladu s preporukama Maretićeve gramatike ni suvremene norme. - Obična je promjena posvojnih pridjeva na –ov/-ev, -in, izvedenih od vlastitih imenica, po imeničkoj sklonidbi, što je u skladu s Maretićevom gramatikom. Suvremena norma dopušta odstupanja. - Običnija je promjena posvojnih zamjenica za treće osobe po imeničkoj sklonidbi, što je u skladu s Maretićevom normom, a dosljednije nego što suvremena norma propisuje. - Nedosljedne su uporabe posvojnih zamjenica za treću osobu njezin/njen, u skladu s dvostrukim likovima koje navode i Maretićeva i suvremena norma. U razdoblju od 1990. do 1999. prevladava njezin. - Običnija je valjana uporaba povratno-posvojne zamjenice svoj, u čitavom razdoblju od 1950. do 1999. što nije u skladu s dvostrukostima koje dopušta Maretićeva norma, a u skladu je sa suvremenom normom. - Ne upotrebljavaju se, odnosno nalaze se samo kao pojedinačne uporabe, zanaglasnice nj, ju, si. Potisnute uporabe ju i si odraz su pravila i napomena Maretićeve gramatike, ali i suvremene norme. - Dosljedna je uporaba upitno-odnosne zamjenice tko u čitavom razdoblju od 1950. do 1999., što nije u skladu s Maretićevom gramatikom, a u skladu je sa suvremenom normom. - Nedosljedna je uporaba upitno-odnosne zamjenice što u NA, što je u skladu s Maretićevom normom, a nije u skladu sa suvremenom. Od kraja šezdesetih godina prevladava što u skladu sa suvremenom normom. - Nedosljedne su uporabe dužih i kraćih oblika GDL jd. upitno-odnosnih zamjenica, u čitavom razdoblju od 1950. do 1999., u skladu s alomorfnim oblicima koje navode Maretićeva i suvremena norma. - Nedosljedne su uporabe dužih i kraćih oblika GDL pridjevnih zamjenica u skladu s Maretićevom i sa suvremenom normom. Nije se očuvalo razlikovanje D/L koje preporučuje HAZU gramatika. Duži se oblici više puta nalaze u razdoblju od 1990. – 1999. - Nedosljedne su uporabe sažetih i nesažetih oblika upitno-odnosne zamjenice koji. Dvostruke se uporabe koga/kojega češće nalaze u razdoblju od 1950. do kraja šezdesetih godina. Od kraja šezdesetih godina češći su nesažeti oblici što je u skladu s normom TB gramatike. U razdoblju od 1990. do 1999. obični su nesažeti i duži oblici GDL jd. - Nedosljedna je uporaba A jd. upitno-odnosne zamjenice za živo kojega / koji za neživo, jednako u čitavome razdoblju od 1950. do 1999. Uporabe kojega za neživo nisu u skladu s gramatičkom normom. - Dosljedna je uporaba G mn. zamjenice svih, iako norma dopušta svih/sviju. - Nedosljedna je uporaba dužih i kraćih oblika broja jedan i rednih brojeva, u skladu s alomorfnim oblicima koje navodi Maretićeva i suvremena norma. Duži oblici više se puta nalaze u razdoblju od 1990. do 1999. - Dosljedno se rabe oblici brojeva dva i oba (obadva) za m. i s. r. ; dvije za ž. r. ; tri i četiri za sva tri roda, u čitavom razdoblju od 1950. do 1999. što nije u skladu s Maretićevom i BHŽ gramatikom, a u skladu je sa suvremenom normom. - Ne potvrđuje se Maretićevo pravilo o nesklonjivosti brojeva dva, oba tri i četiri iza prijedloga. Odnosno, nedosljedne su uporabe sklonjenih i nesklonjenih oblika, bez obzira na prijedlog ispred njih: u razdoblju od 1950. do 1966. više je dvostrukosti sklonjenih i nesklonjenih oblika ; od sedamdesetih godina češći su sklonjeni oblici ; devedesetih godina običniji su sklonjeni oblici. - Nedosljedno su se rabile brojevne imenice namjesto glavnoga broja kad su označavale muškarce ili osobe različita spola, što je u dopušteno Maretićevom suvremenom normom. - Ne upotrebljavaju se oblici GDL brojevnih imenica na –oje, iako ih gramatička norma navodi. - Nedosljedne su uporabe brojevnih imenica s dometkom –er-/-or-, što nije bilo u skladu s Maretićevom gramatikom, a u skladu je s dvostrukostima koje dopušta suvremena norma. Od sedamdesetih godina češće su uporabe s –er-, nego s –or-. U razdoblju od 1990. do 1999. oblici s dometkom –er- su i običniji. Sklonjivi oblici u novinskim tekstovima i sustavnost gramatičkih pravila Dakle, većina dvostrukih uporaba ili nedosljednih uporaba u novinskim tekstovima odraz su dvostrukosti koje gramatička norma izravno ili neizravno dopušta. Međutim, uporabe koje pokazuju nesigurnost i slabiju sustavnost u novinskim tekstovima, a prema savjetodavnim preporukama takve uporabe gube i obilježja pomnoga, biranijega izražavanja, valja usporediti s gramatičkim pravilima i preporukama. Pritom se uzima u obzir i suvremena gramatička norma i novinski tekstovi posljednjih desetljeća 20. stoljeća. Može se reći da nesigurnost, nesustavnost, a i pogrješne uporabe, izazivaju ovakvi oblici prikazani u gramatikama: - alomorfni oblici navedeni u gramatikama s nejednakim i neobvezatnim preporukama (G mn. im. e-vrste ; duži i kraći oblici pridjevno-zamjeničke sklonidbe), - oblici za koje nije propisano strogo pravilo (dvostrukosti veče/večer ; uporaba neodređenih/određenih pridjeva i njihovih oblika u atributnoj službi ; uporaba brojevnih imenica namjesto glavnih brojeva), - oblici za koje gramatička norma ne daje pravila ili su pravila nedostatna (sklonidba tuđica) - dvostrukosti koje se navode u gramatikama bez napomena kojima valja dati prednost (likovi zamjenice njezin/njen ; brojevne imenice s dometkom –er-/-or-). Usto se može reći i da odstupanja od gramatičke norme pokazuju oblici za koje se propisuje nepraktično pravilo, odnosno obično se u novinskim tekstovima ne primjenjuju, ili se slabo primjenjuju, gramatička pravila ili preporuke kojima se uporabe ograničavaju ili uvjetuju. Takve su uporabe oblici imenice put s prijedlogom ili bez prijedloga ; I jd. im. i-vrste s prijedlogom ili bez prijedloga ; sklanjanje brojeva dva, tri i četiri s prijedlogom ili bez prijedloga. Ta je pravila suvremena norma nekritički preuzela od Maretića, ili se nije bitno udaljila od Maretićeve norme. Navedena odstupanja od tih pravila, zapravo su u skladu s hrvatskom književnojezičnom tradicijom. Promjene u jeziku hrvatskih novina i književnojezična norma Uporabe sklonidbenih oblika u novinskim tekstovima, u ovom su radu prikazane po razdobljima: od 1950. do 1966. / od 1966. do 1990. / od 1990. do 1999. godine. Pokazalo se da ta razdjelba uglavnom i odgovara promjenama koje se primjećuju u jeziku novinskih tekstova. Primjećuje se da se sedamdesetih godina češće rabe oblici koji su u skladu s hrvatskom književnojezičnom tradicijom (npr. večer, posjet, osnova, teritorij, fronta i dr.), a devedesetih godina postaju i običniji. Od sedamdesetih godina u tuđicama prevladavaju nastavci -jØ, -ist/-t muškoga roda. Češće su i uporabe tuđica N na -kt, nt, u skladu s preporukama o oblicima običnijima za hrvatski jezik. Duži nastavci G jd. određenih pridjeva češće se rabe sedamdesetih i osamdesetih godina, nego u prethodnom razdoblju. Više puta rabi se njezin nego njen. Od kraja šezdesetih godina prevladava NA zamjenice što u skladu sa suvremenom normom i hrvatskim književnim jezikom. Od kraja šezdesetih godina češći su nesažeti oblici zamjenice koji što je u skladu s normom TB gramatike. Sedamdesetih godina češća je sklonidba posvojnih zamjenica za 3. osobe prema imeničkoj sklonidbi što je u skladu s tumačenjima da su ti oblici (kao i posvojni pridjevi na –ov/-ev, -in) obilježje hrvatskoga jezika. Sedamdesetih godina češće se sklanjaju brojevi dva, tri, četiri, nego u prethodnom razdoblju i češće su uporabe brojevnih riječi s –er-, nego s –or-. Ti oblici koji su se češće rabili od sedamdesetih godina, u razdoblju od 1990. do 1999. postali su i običniji, osim alomorfnih oblika GDL jd. pridjevno-zamjeničke sklonidbe i G mn. imenica a-vrste, koji pokazuju blaže promjene i sedamdesetih i devedesetih godina. Takav odnos potvrđuje da je uporabna norma ovisila o političkim uvjetima. Naime, ono što se u književnojezičnoj uporabi u novinskim tekstovima sedamdesetih godina, poslije Deklaracije i hrvatskoga proljeća, shvaćalo i osjećalo kao obilježje hrvatskoga jezika i književnojezične tradicije nastojalo se primjenjivati koliko je društvenopolitičko ozračje to dopuštalo. Ta su nastojanja pohrvaćivanja rashrvaćenih oblika uspješnija tek kada su se postigli državno-politički uvjeti, odnosno od 1990. godina u hrvatskoj državi. Naravno, uporabe u novinskim tekstovima ovisile su i o gledištima novinara, urednika i lektora. Pored toga, valja spomenuti da upadljiviju nesigurnost i nedosljedne uporabe oblika u razdoblju od 1950. do sedamdesetih godina valja tumačiti i nesigurnošću u jezičnoj praksi, nesigurnošću zbog shvaćanja i odnosa prema jezičnoj normi, odnosno prema hrvatskoj / srpskoj / hrvatskosrpskoj i sl. nazvanoj normi. Naime, za to razdoblje S. Babić (1976.) kaže: „Prije desetak godina situacija nije bila tako jasna, ne zato što bi uporabna norma bila tako kolebljiva, neodređena, nego zato što odnos prema kodifikacijskoj normi nije bio jasan, a postojao je i velik nesklad između nje i upotrebne norme. Lingvisti su se kolebali u osnovnim normativnim pitanjima: imamo li na hrvatskosrpskom jezičnom području jednu normu ; dvije ili više?“ Svakako, i pored nedosljednosti, propusta i/ili pogrješaka u novinskim tekstovima, opaža se da su prevladali ili su se očuvali oblici običniji za hrvatski književni jezik. U novinama se opažaju češća kršenja standardnojezične norme na pravopisnoj, sintaktičkoj i leksičkoj razini, kao odraz propusta, neznanja i uopće slabije jezične kulture, te društvenopolitičkih utjecaja. Pogrješke se lako mogu napraviti i preuzimati i zbog same prirode novinarskoga posla, odnosno žurnih priprema i prikupljanja tekstova dnevnih novina. Na razini sklonidbenih oblika, može se reći, kršenja ne prelaze bitno okvire svojedobne standardne norme, ali i suvremene. Prema tomu, uporabe sklonidbenih oblika u novinskim tekstovima iz razdoblja od 1950. do 1999. mogu potvrditi Brozovićeve (1970.) odrednice standarnoga jezika i Katičićeve (2004.) zaključke o međusobnoj uvjetovanosti standardne i uporabne norme. S obzirom na sklonidbene oblike u novinskim tekstovima, i pored navedenih nedosljednosti, može se potvrditi i zaključak R. Katičića (2004., str. 16.) koji, obrazlažući prirodu i opstojnost standardnoga jezika, zaključuje: „Hrvatski standardni jezik, dakle, postoji i on je, kako treba, gibljiv i čvrst.“

Izvorni jezik
Hrvatski

POVEZANOST RADA