Naslov
Hrvatska u Jugoslaviji. Od zajedništva do razlaza, 1945.-1991.
(Croatia in Yugoslavia, 1945-1991 : From Unity to Dissolution)

Autori
Radelić, Zdenko

Prevoditelji
Barić, Nikica

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Školska knjiga ; Hrvatski institut za povijest

Grad
Zagreb

Godina
2008

Stranica
704

ISBN
9789530608160

Ključne riječi
Hrvatska; Jugoslavija; komunizam; Komunistička partija Hrvatske; Komunistička partija Jugoslavije; Domovinski rat 1991.
(( Croatia; Yugoslavia; Communism; Communist Party of Croatia/Yugoslavia; War in Croatia 1991 ))

Sažetak
Knjiga prikazuje gotovo polustoljetnu povijest Hrvatske. Naglasak je na političkoj povijesti Hrvatske i na hrvatsko-srpskim odnosima u Hrvatskoj i Jugoslaviji te prikazu odnosa republika-savezna država, to jest Hrvatska- Jugoslavija. Knjiga je kombinacija rada udžbeničkog tipa s elementima monografije o nacionalnom pitanju. U mnogobrojnim tablicama najviše prostora zauzimaju rezultati popisa stanovništva, demografskih istraživanja, pokazatelji nacionalne strukture državnih tijela i političkih organizacija, a najviše SK i JNA. Prikazani su i statistički pokazatelji gospodarskog i kulturnog razvoja Hrvatske i Jugoslavije, odnosa između razvijenosti i brzine razvoja republika, kao i odnosa prema zemljama u okruženju. Bitna značajka SFR Jugoslavije njen je višenacionalni sastav i neprestano sučeljavanje federalista i centralista. Sukob centralizma, kojem su bile najviše sklone srpske političke snage, i federalizma, kojeg više podržavaju nesrbi, neprestano su prijetili stabilnosti države. Svi narodi prolazili su kroz različite faze koje su se međusobno ispreplitale: faze približavanja i suradnje s drugim narodima, pa i na račun posebnosti nacije ili uloga republika, ili, suprotno tome, faze nastojanja jačanja posebnosti i autonomije sve do krajnjeg zahtjeva za samostalnom državom. Jaki nacionalni identiteti, napose hrvatskog i slovenskog naroda, rezultirali su njihovim neprekidnim inzistiranjem za što većom samostalnošću. Među Srbima i u Srbiji bile su jake snage koje su se zalagale za što veću ulogu savezne države i državnog centra. Uzrok se nalazi u raširenosti srpske nacije na prostorima izvan Srbije, ali i u političkoj moći koju su Srbija i Srbi naslijedili od srpske države 1918. Nakon 1945. ta je moć osnažena partizanskim pokretom u kojem su Srbi bili zastupljeniji u odnosu na udio u strukturi stanovništva (Srbi iz Hrvatske i BiH). U državnim i političkim institucijama Srbi imaju u pravilu veći udjel od ostalih nacija, ali u najvišim državnim i partijskim tijelima nacionalna struktura bila je gotovo uravnotežena. Uzrok visokog udjela Srba u državnim i političkim institucijama krije se u masovnijem sudjelovanju u partizanima, ali i u pozitivnijem odnosu prema Jugoslaviji u odnosu na, primjerice, Hrvate (Hrvati su manje zastupljeni u SKJ, imaju puno veću emigraciju, do 1981. najbrojniji su politički zatvorenici). Komunisti nisu mogli pronaći pravi model rješavanja nacionalnog pitanja, a nisu ostvarili ni veći gospodarski napredak i društvo socijalne pravde, niti slobodnije društvo u odnosu na susjedne zapadnoeuropske države. Pokazalo se da je zapadnoeuropski politički sustav bio uzor mnogima, pa i reformističkim snagama u SK. Socijalizam u Jugoslaviji srušio se sam od sebe i nije bilo nijedne ozbiljnije stranke koja bi se zalagala za njegovo održanje. Rat se zapravo vodio isključivo za promjenu granica (Srbi) ili za neovisnost pojedinih republika (Hrvati, Slovenci, Bošnjaci). Jugoslaviju su stvorile potpuno uobličene nacije, a nova država nije mogla izgraditi novu jugoslavensku naciju koji bi bila izvorni branitelj Jugoslavije. Nacije su Jugoslaviju doživljavali kao instrument zadovoljavanja svojih posebnih interesa, a ne kao zajednički strateški cilj. Svaki pokušaj vlasti da provede nacionalno, kulturno i gospodarsko ujednačavanje, poticao je snažan otpor, napose Hrvatske i Slovenije. I obratno, svako povećanje prava bilo je poticajno za traženje još veće uloge nacija i republika. Nedostatak jugoslavenskog identiteta ili, barem, zajedničkih vrijednosti i pomanjkanje volje za usklađivanjem različitosti, bili su jači od svih integrativnih težnji. U drugoj polovici 60-ih pokrenut je snažan pokret za jačanje federalizma i demokratizacije. No, J. B. Tito je potkraj 1971. prekinuo proces demokratizacije, ali ne i federalizacije, pa je u Ustav iz 1974. uveo i neke konfederalne elemente (paritet, konsenzus i veto). Osamostaljenje RH snažno potaknuto kad se SKH odrekao temelja svojeg djelovanja tj. komunizma i jugoslavenstva. Bitni uzroci raspada Jugoslavije su: 1.višenacionalni sastav i federalistički sustav te težnja Hrvatske i Slovenije za samostalnošću ; 2.jačanje velikosrpskih snaga, koji su u S. Miloševiću našli svog predvodnika ; 3.nestanak autoritarne vlasti i diktature SK (u obje Jugoslavije na vlasti bili su autoritarni i diktatorski režimi koji nikada nisu dopustili slobodno izjašnjavanje o sudbini Jugoslavije i njezinih dijelova) ; 4.pogoršanje gospodarskog stanja ; 5.urušavanje svjetskoga komunističkog sustava i kraj blokovske podjele kad Jugoslavija prestaje biti granična zemlja dva suprotstavljena politička sustava i vojna bloka.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

Napomena
2. izdanje

POVEZANOST RADA