Naslov
Marinkovićeva novelistika kao ishodište romana "Kiklop"
(Marinkovic's short stories as the starting point of the novel "Cyclop")

Autori
Dalmatin, Ana

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, magistarski rad

Fakultet
Filozofski fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
21.12

Godina
1998

Stranica
123

Mentor
Milanja, Cvjetko

Ključne riječi
ishodište ; topografsko ; topokozmičko ; simboličko-alegorijski sloj ; ; menipska satira ; strukturno načelo
(starting point ; topographic ; topocosmics ; symbolically-allegoric stratum ; Menippean Satire ; structural principle)

Sažetak
U znanstvenom radu "Marinkovićeva novelistika kao ishodište romana 'Kiklop'", novela i roman - dominantne epske vrste, deducirani su iz epskog književnog roda, koji je, s logičko-ontološkog stajališta, određen kao univerzalija ili opći pojam. Marinkovićeve su novele, u odnosu na roman "Kiklop", isječak, fragment univerzuma, kroz čiji se otočni mikrokozam, s obzirom na simboličko-alegorijski sloj, ogleda univerzum u cjelini. U romanu se "Kiklop", mozaičnošću kompozicije, širinom sadržaja, raznolikošću karaktera, postupno (gradualno), novelistički mikrokozam transformira u romaneskni makrokozam. Odupirući se kanonskim pravilima naratologije, Marinković svojim pripovjednim postupcima uspostavlja dominaciju diskurzivnog paragrafa, koji s narativnim paragrafom stoji u strukturnoj opoziciji. Diskurzivni se paragraf očituje kao sredstvo retardacije, na način da produbljuje temu, prikazujući pritom misaone procese likova, svu kompleksnost svjesnih i podsvjesnih sfera, odnosno kaotična unutarnja stanja, dezorijentiranog, tjeskobom i strahom iznurenog, intelektualca Melkiora Tresića. Polazeći od pretpostavke da je umjetnosti prvenstveno svojstven kreativni, a ne imitativno-mimetički karakter, Marinkovićeva namjera nije bila kopirati pojavni svijet, bilo otočni bilo zagrebački. Mjestopis, topografsko (otok, Zagreb) ne uzima kao jedinstvenu, cjelovitu temu, već se iz nje uzdiže ka topokozmičkom, ka uzvišenom gledištu, gledištu s više spekulativne pozicije kao sublimaciji filozofsko-etičkog motrišta. Likovi novela su uvjetovani stvarnim malootočnim prostorom koji je dekor svih zbivanja, determinanta ljudskih sudbina ; u alegorijskom smislu to je mali mikrokozam, ukleta, usudna kugla (sfairos), koja je sve obuhvatila i prijeti da sve, ono što je osebujnije i lucidnije, uništi. Kronotop, u smislu "vremensko-prostornog kompleksa", u romanu je "Kiklop" određen prikazom ljudi i događaja, kao i atmosfere obilježene neizvjesnošću i zlokobnim slutnjama na početku 1941. godine u Zagrebu. U simboličko-alegorijskom smislu vrijeme i prostor sugeriraju transtemporalne i transpovijesne univerzalne, gotovo arhetipske, ali ograničene moduse čovjeka kao generičkog i društvenog bića. Slijedeći Kvintilijana, koji ironiju shvaća kao alegoriju čiji je smisao suprotan onome što je izraženo riječima, uspostavlja se određena analogija između III. dijela rada, koji je sadržajno vezan uz simboličko-alegorijski sloj Marinkovićevih novela i romana "Kiklop" i IV. dijela koji zahvaća ironično-satirični-groteskni sloj, kao sastavni element menipske satire. U V. dijelu rada analiziraju se egzistencijalne, psihološke i spoznajne odrednice likova, koji su iskusili nepravedni gnjev povijesti, a koji, u stanju straha i zdvojnosti, ne generiraju nadu, nego se predaju apsurdu i ništavilu.

Izvorni jezik
Hrvatski

POVEZANOST RADA