Naslov
Amor - copula mundi: renesansni traktati o ljubavi (Ficino, Petrić, Gučetić)
(Amor - copula mundi: Renaissance Treateses on Love (Ficino, Petrić, Gučetić))

Autori
Banić-Pajnić, Erna

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, neobjavljeni rad, znanstveni

Skup
21. dani Frane Petrića

Mjesto i datum
Cres, Hrvatska, 26.09.2012. - 29.09.2012

Vrsta sudjelovanja
Plenarno

Vrsta recenzije
Nije recenziran

Ključne riječi
Renesansna filozofija; filozofija ljubavi; Marsilio Ficino; Frane Petrić; Nikola Vitov Gučetić
(Renaissance Philosophy; Philosophy of Love; Marsilio Ficino; Frane Petrić; Nikola Vitov Gučetić)

Sažetak
Možda u nijednom drugom duhovno-povijesnom razdoblju ljubav nije bila toliko često tematizirana kao u razdoblju renesanse. Renesansni tekstovi posvećeni ljubavi svakako imaju svoje tematske preteče prije svega u trubadurskoj, a kasnije i u petrarkističkoj poeziji, no već i iz površnog uvida u renesansne traktate, napose one nastale sredinom 15. stoljeća i kasnije, jasno je da se oni u pristupu i u koncepciji bitno razlikuju od tih svojih srednjevjekovnih preteča. Ono što primarno čini razliku jest uvođenje Platonova nauka o ljubavi u zapadni kulturni krug. Može se slobodno reći da okosnicu renesansnog tematiziranja ljubavi predstavlja upravo ponovno oživljavanje interesa za taj nauk što ga renesansi posreduje Marsilio Ficino. Za uobličenje renesansne teorije ljubavi od presudnog značenja bio je Ficinov prijevod i komentar Platonovog dijaloga Gozba. Ficino je svojim stavovima o ljubavi utjecao i na dvojicu hrvatskih renesansnih filozofa, na Franu Petrića, koji ljubavi izričito posvećuje svoja djela L'amorosa filosofia i Delfino ovvero del baccio te na Nikolu Vitova Gučetića, koji temi ljubavi posvećuje svoj dijalog Dialogo d'amore detto Antos, ali o ljubavi piše i u drugom svom značajnom dijalogu Dialogo della bellezza detto Antos. Petrić i Gučetić svoje traktate o ljubavi pišu gotovo stoljeće nakon Ficina i u njihovim tekstovima o ljubavi, u kojima je neosporno prisutan Ficinov utjecaj, zamjetni su novi naglasci u obradi teme ljubavi. Upravo ćemo se time baviti u ovom izlaganju. Namjera nam dakle nije izložiti iscrpnu poredbenu analizu koncepcija ljubavi trojice renesansnih filozofa, već u osnovnim crtama naznačiti ono novo u pristupu i obradi teme ljubavi u Petrića i Gučetića u odnosu na Ficina. Pretpostavka razumijevanja tih novih naglasaka jest uvid u značajke Ficinove koncepcije ljubavi, pa su u prvom dijelu izlaganja izloženi Ficinovi stavovi na temelju analize njegova komentara Platonove Gozbe, dok su u drugom dijelu izložene specifičnosti utjecaja što ga je izvršio na dvojicu naših filozofa te ono novo što oni unose u obradu teme ljubavi. Analiza tekstova o ljubavi dvojice naših filozofa pokazat će prije svega da za razliku od onoga što nalazimo u Ficina, koji iznosi jednu ontologijski utemeljenu koncepciju ljubavi, u kojoj prorada određenih aspekata zemaljske manifestacije ljubavi logički slijedi iz temeljnog određenja ljubavi kao sveprisutnog božanskog počela, čija jedinstvenost dopušta da se poveže ono božansko i ono ljudsko, u Petrića i Gučetića izostaje takvo ontologijsko utemeljenje ljubavi (s tim da ćemo ontologijsku razradu ljubavi u Petrića naći tek u njegovu kasnijem djelu, u Novoj sveopćoj filozofiji), a naglasak se premješta na prikaz konkretnog utjelovljenja ljepote kao predmeta ljubavi u liku pojedinca, točnije ženske osobe. Pritom je iskazivanje divljenja prema tjelesnoj, moralnoj i intelektualnoj ljepoti ženskih likova na neki način ilustracija onoga što je izloženo u Ficinovu teorijskom izlaganju o ljubavi. I za Petrića i za Gučetića odredbeni su detaljistički prikazi ženske i to upravo tjelesne ljepote, premda je sve to ipak iznijeto u kontekstu platoničkog poimanja odnosa duhovnog i tjelesnog, tj. tjelesna ljepota još je uvijek sagledana primarno kao slika duhovne ljepote. S tim je u vezi i naglašena prisutnost fiziološkog tumačenja tjelesnih manifestacija ljubavnog čuvstva te astrologijsko tumačenje čovjekovih svojstava i njegova djelovanja, napose u ljubavi, u čemu se očituje prisutnost renesansnog stava o čovjeku – mikrokozmosu kao slici makrokozmosa. Na temelju uvida u značajke prorade teme ljubavi u trojice renesansnih filozofa pokušava se na kraju ponešto zaključiti o ljubavi kao jednoj od središnjih tema renesansne filozofije te o nekim značajnim tendencijama renesansnog tematiziranja ljubavi. Sva se trojica obrađenih filozofa, naime, susreću s istim načelnim problemima – prije svega s problemom usklađivanja novoplatoničke i kršćanske koncepcije ljubavi, ali onda i s još od Platona naslijeđenim otvorenim pitanjima što ih je zaoštreno postavio novoplatonizam, s pitanjem horizma Platonove filozofije i mogučnošću njegova prevladavanja te napose s pitanjem odnosa i veze ljubavi kao čuvstva i ljubavi kao sveopćeg počela, iskazanim u dilemi ljubav – demon ili ljubav – bog. Na kraju se zaključuje kako središnju poziciju teme ljubavi u okviru renesansne filozofije treba razumijevati iz činjenice da je upravo renesansni novoplatonizam bitan segment renesansne filozofije, a ono što bitno određuje renesansni novoplatonizam jest sinkretizam koji se očituje primarno kao težnja za onim što povezuje. U skladu s tom tendencijom onda u novoplatonički koncipiranom ontologijskom sustavu ključnu poziciju ima ono „srednje“, ono „između“, što povezuje krajnosti i što zbog te povezujuće funkcije nužno mora biti dvojakog značaja. Takvu posredničku ulogu ima prije svega ljubav, no sličnu poziciju u novoplatonički koncipiranom ustroju zbilje ima i duša. Na temelju svega rečenog može se zaključiti da renesansni sinkretizam kulminira upravo u renesansnim traktatima posvećenima ljubavi.

Izvorni jezik
Hrvatski

POVEZANOST RADA