Naslov
Retorika tuge: iskazi i geste žalovanja u slavonskoj epici XVIII. stoljeća
(The rhetoric of grief: Expressions and gestures of grief in the 18th century Slavonian epics)

Autori
Tatarin, Milovan

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, znanstveni

Knjiga
Poj željno! - Iskazivanje i poimanje emocija u hrvatskoj pisanoj kulturi srednjega i ranoga novoga vijeka

Urednik/ci
Kapetanović, Amir

Izdavač
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ)

Grad
Zagreb

Godina
2012

Raspon stranica
277-323

ISBN
978-953-6637-66-9

Ključne riječi
hrvatska književnost, slavonska književnost XVIII. stoljeća, Antun JOsip Knezović, Antun Josip Turković, emocije, žalovanje
(Croatian literature, Slavonian 18th century literature, Antun Josip Knezović, Antun Josip Turković, emotions, grief)

Sažetak
U drugoj polovici 18. stoljeća nastalo je u Slavoniji nekoliko epskih djela u stihu u kojima se pripovijeda o likovima izloženima različitim nedaćama i kušnjama, zbog čega doživljavaju socijalne, materijalne i simboličke gubitke. Riječ je o spjevovima »Život svete Olive« i »Život svete Genuveve« (Pešta, 1761) Antuna Josipa Knezovića i »Život svetoga Eustahije« (Osijek, 1795) Antuna Josipa Turkovića. U radu se pozornost usmjerava na žensku i mušku tugu (roditeljsku, bračnu) te se pokušava vidjeti jesu li iskazi i geste koji proces žalovanja prate drukčiji kad je, primjerice, riječ o gubitku doma i gubitku supružnika, je li opis boli podložan kakvom rodnom stereotipu ili se ista retorička sredstva rabe za prezentaciju boli uopće, neovisno o njezinu podrijetlu i statusu lika. Da bi se zaključci koliko-toliko provjerili, razmotreno je kako je tuga zbog gubitka žene i djece opisana u sedamnaestostoljetnom epu »Dubrovnik ponovljen« Jakova Palmotića Dionorića, budući da taj pjesnik nije pripovijedao o fikcionalnim likovima nego o sebi. Istraživanje je pokazalo da su suze nemimoilazna metonimija tuge, a srce metaforičko sjedište tuge. Zato se socijalni gubici najčešće predstavljaju slikom “puknuta srca” (srce boli, raspada se, probada ga strijela ili mač), a usporedba srca s mramorom/kamenom/stijenom redovita je u opisivanju boli. Tuga se u analiziranim djelima iskazuje verbalno i neverbalno (somatski): usmjeravanje očiju prema nebu i spuštanje prema zemlji, padanje na koljena, nagrđivanje lica, čupanje kose ili brade, kršenje ruku, udaranje u prsa, nekontrolirano kolutanje očima, drhtanje i malaksalost, gubljenje glasa (lik zanijemi), nesvjestica. Tuga se također izražava nošenjem crne odjeće, puštanjem brade, odbijanjem uzimanja hrane i pića, nesanicom, osamljivanjem. Dakako, samo tugu ženskih likova prati presahnjivanje mlijeka. Neiskazivost tuge najčešće se sugerira tvrdnjama da su likovi izvan sebe, više mrtvi nego živi, a radikalne somatske reakcije vezane su isključivo uz socijalne, nikad materijalne i simboličke gubitke. Tuga i žalovanje obvezno su popraćeni neartikuliranim glasanjem: muški i ženski likovi uzdišu, cvile, vape, viču, jauču. Monolozi su svojevrsna racionalizacija emotivne potresenosti lika, a odnos između opisa likova stanja i same tužaljke konvencionalno je nelogičan: u deskripciji se kazuje kako lik toliko pati da će od boli gotovo izdahnuti, u monologu lik pedantno, s mnogo detalja govori o gubitku. Ukratko, tamo gdje bi u stvarnosti prevladavao plač bez riječi, u literaturi prevladava »retoričko obilje«, što je posljedica izostanka zajedničkoga perceptivnog prostora – u zbilji tugujućega vidimo, u književnom djelu paralingvističko okruženje mora biti opisano.

Izvorni jezik
Hrvatski

POVEZANOST RADA