Naslov
Željko Rapanić octogenarius. Spomenica povodom osamdesete godišnjice života i pedesetpete obljetnice znanstvenog rada
(Željko Rapanić octogenarius. A Testimonial to mark his 80th Birthday and 55th Anniversary of his Scientific Work)

Autori
Basić, Ivan

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, ostalo

Knjiga
Munuscula in honorem Željko Rapanić. Zbornik povodom osamdesetog rođendana

Urednik/ci
Jurković, Miljenko ; Milošević, Ante

Izdavač
Međunarodni istraživački centar za kasnu antiku i srednji vijek (MICKAS)

Grad
Zagreb : Motovun : Split

Godina
2012

Raspon stranica
13-42

ISBN
978-953-6002-67-2

Ključne riječi
Željko Rapanić, biografija, bibliografija
(Željko Rapanić, biography, bibliography)

Sažetak
Željko Rapanić rođen je 26. listopada 1932. godine u Splitu. U rodnom je gradu nakon osnovnog školovanja završio poznatu splitsku Klasičnu gimnaziju, na kojoj je maturirao 1950. godine. U Zagrebu je na Filozofskom fakultetu od 1950. do 1956. studirao povijest umjetnosti, koja se u sklopu tadašnjeg programa slušala zajedno sa studijem povijesti. Diplomirao je 1956. godine te se potom vratio u rodni grad. Godine 1957. zaposlen je u Arheološkom muzeju u Splitu, najprije na mjestu kustosa-pripravnika zaduženog za srednjovjekovnu zbirku, a zatim s godinama napredujući u službi na uobičajen način, sve do stjecanja najvišeg zvanja muzejskog savjetnika. Od 1971. do 1980. bio je ravnatelj muzeja. Od 1983. zaposlen je u gradskome Zavodu za zaštitu spomenika kulture. Godine 1982. pod mentorstvom prof. dr. Milana Preloga napisao je i na Filozofskom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta obranio doktorsku disertaciju Razvitak skulpture u Dalmaciji od 6.-9. stoljeća. Otada pa sve do 1989. predavao je umjetnost ranog srednjeg vijeka na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je biran u znanstveno-nastavna zvanja docenta, a zatim i izvanrednog profesora. Godine 1989. postao je ravnateljem Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu, zadržavši taj položaj do 1994. Konačno je od 1994. nadalje radio u Institutu za arheologiju u Zagrebu, gdje je na kraju 2001. umirovljen u zvanju znanstvenog savjetnika. Osvrćući se na bogatu Rapanićevu bibliografiju, čitav se njegov opus može svrstati u nekoliko širih tematskih skupina. U jednu bismo mogli smjestiti radove kojima obrađuje rezultate arheoloških istraživanja koje je provodio sâm ili sa suradnicima, u drugu one posvećene epigrafskoj problematici, u treću djela koja sintetski obrađuju ranosrednjovjekovnu kulturno-umjetničku prošlost Dalmacije, u četvrtu mnogobrojne priloge koji se odnose na poleogenezu jadranskih gradova i njihovu afirmaciju u ranom srednjem vijeku, u petu dijakronijske preglede odabranih gradskih sredina, spomeničkih lokaliteta ili mikroregija, u šestu analize koje bi se vrlo okvirno mogle podvesti pod pojam heuristike i kritike izvora, i napokon u sedmu radove pisane s ciljem popularizacije vlastitih i tuđih znanstvenih rezultata. Gotovo sve te tematske cjeline zastupljene su, pak, u šire zasnovanim tekstovima i monografskim prikazima, bilo da ove obrađuju pojedini gradski prostor, prostor regije ili čitave zemlje. Jedan je od pionira naše podmorske arheologije, sudjelujući u stručnim skupovima iz tog polja kao i terenskim hidroarheološkim istraživanjima iz kojih je objavio zapažene rezultate. 1969.-1971. u suradnji s N. Cambijem vodio je arheološka istraživanja u Saloni. S D. Jelovinom vodio je revizijska istraživanja na Gospinom Otoku u Solinu (1972.), ustanovivši da ondje postoji samo jedna ranosrednjovjekovna crkva, predromanička građevina s kraljevskim mauzolejem u narteksu. Sudjelovao je u opsežnim arheološkim istraživanjima u staroj gradskoj jezgri Dubrovnika (1983.-1987.) provedena poslije razornoga potresa, gdje je vodio radove na gradskom predjelu Pustijerna. Sabravši na jednom mjestu dotadašnja gledišta historiografije o postanku i urbanističkom rastu grada Dubrovnika, kao i radne hipoteze aktualnih istraživača i kompetentnih znanstvenika o ulozi koju je u razvitku rane gradske strukture mogla imati trobrodna crkva pronađena ispod sadašnje katedrale, Rapanić je (1984.) dao prvu sustavniju interpretaciju vremena i okolnosti izgradnje te crkve te njena utjecaja na vladajuće teze o povijesnom okviru dubrovačke poleogeneze. Skrenuo je pažnju stručnih krugova s dotad dominantnog 7. st. na ranije, justinijansko razdoblje kao formativno u tom smislu. Tada se, na temelju objavljenih podataka istraživača, opredijelio za 6. st. kao vrijeme građenja trobrodne bazilike, povezavši taj događaj s Justinijanovom obnovom Carstva nakon ostrogotskog rata te općenitom ekspanzijom ranobizantske kulture i politike u jadranskom bazenu u to doba. Važnija od opredjeljivanja za ovu ili onu spornu dataciju je činjenica da je ovim radom Rapanić nastavio teorijski i metodološki razrađivati problem ranosrednjovjekovne poleogeneze jadranskih gradova, udarivši na taj način temelje drugačijemu viđenju u odnosu na ranije prevladavajuće shematizirane obrasce o »kataklizmičkom« kraju antičkog urbaniteta u literaturi te u odnosu na previše usko oslanjanje na povijesne izvore drugog reda (Konstantin Porfirogenet, Toma Arhiđakon, Pop Dukljanin, srednjovjekovni dubrovački kroničari i analisti itd.). Rapanićeva studija posvećena kontinuitetu naseljenosti salonitanskog agera u ranom srednjem vijeku (1980.) u tom je smislu prijelomna, jer je označila prekid dugo vremena dominantnog »katastrofičnog« historiografskog pristupa problemu degradacije i nestanka kasnoantičkog grada. Ocijenivši stavove starije historiografije o preobrazbi kasnoantičkih naselja u ona ranosrednjovjekovna kao simplifikacije, kontinuitet života dokazivao je dvama konstantama: konstantom naseljenosti i konstantom imena. Prva se može dokazati arheološkom građom svih vrsta u neprekinutoj uzastopnoj stratigrafiji, a drugu registrira toponimija, osobito hagioforni toponimi u kontinuiranu korištenju. Rapanić je detaljnom evidencijom tada poznatih lokaliteta pokušao ukazati da na području salonitanskog agera bitnog prekida kontinuiteta u 7. i 8. st. nije bilo, odnosno da sâma činjenica perzistiranja modelâ naseljenosti i kultnih tradicija upućuje na preživljavanje autohtonog, kristijaniziranog i romaniziranog stanovništva kao prijenosnikâ tog kontinuiteta. Promatrajući razvoj gradova, definirao je tri urbogena čimbenika: (1) prirodna obilježja prostora, odnosno zemljopisni okvir pogodan za razvitak naselja, (2) stanovništvo kao korisnika zemljopisnih datosti i katalizatora njihovih unapređenja i (3) civilizacijsku razinu odnosno kulturno nasljeđe svih vrsta akumulirano na dotičnom mjestu u dugom trajanju. Iz te je perspektive dalje sustavno obrađivao primjere dalmatinskih ranosrednjovjekovnih gradova: Salone i Splita, odnosno Epidaura i Dubrovnika. Prvih godina radnog vijeka, profesionalno vezan uz splitski muzej, usmjerio se na sistematiziranje spomeničke građe, prije svega one čuvane u matičnoj mu instituciji. Rapanić je prvi (1963.) na jednom mjestu sakupio i sustavno obradio ranosrednjovjekovnu kamenu skulpturu pohranjenu u gradskom Arheološkom muzeju. Na to se nastavlja katalog ranosrednjovjekovnih latinskih natpisa Splita (1971.). Korpusi koji su u tim prilikama izrađeni ostat će dugo vremena referentnim točkama pri uspostavljanju razvojnih etapa srednjodalmatinskog kulturnog pejzaža između 8. i 11. st. 1980-ih Rapanić se u znatnoj mjeri usmjerio osvjetljavanju društvene uvjetovanosti umjetničkog stvaralaštva u ranom srednjem vijeku, odnosno duhovne klime iz koje su izrastale motivacije za naručivanje djelâ u različitim likovnim granama. U najužoj je uzajamnoj vezi s njima sâm postupak produkcije umjetničkog djela, u lancu od naručitelja i donatora, sve do graditelja ili klesara kao realizatora (»Donare et dicare«, 1984.). Rapanićeva su nastojanja da osvijetli društveni okvir dalmatinske predromanike sabrana u sintezi Predromaničko doba u Dalmaciji (Split, 1987.). Riječ je o prvom modernom, strukturalno pisanom pregledu dalmatinske kulturne prošlosti u ranom srednjem vijeku. Rapanićev pregled historiografije s komentarom u prvom dijelu knjige donosi kritički uvid u sve ključne probleme istraživanja predromanike u Hrvatskoj od 19. stoljeća do sredine 1980-ih. Drugi dio knjige posvećen je uklapanju dalmatinske predromanike u njen prostorni, povijesni i društveni kontekst. U tom postupku autor se oslanja na dvije premise: prvo, da se metodološki propusti prijašnjih istraživača mogu nadomjestiti jedino dobrom kontekstualizacijom ; drugo, da razdoblje o kojem je riječ valja sagledavati u kontinuitetu s onim koje mu je prethodilo i nadovezivanju na nj. Gradeći zaključke o prethodećem »prijelaznom razdoblju« 7. i 8. st. na relevantnim rezultatima ondašnje historiografije, afirmirao je u osnovi tezu M. Preloga o »pasivnoj negaciji antike«. Povijesne determinante razvoju predromanike vidi u izmijenjenim društvenim okolnostima oko 800., kada u prvi plan izlazi Hrvatska kneževina u zaleđu bizantskih dalmatinskih gradova, dok se oni sami intenzivnije uključuju u politički život i interakciju sa susjednim područjima. Na objema je političkim ozemljima razvoj predromanike oplodila bogata antička i ranokršćanska baština, čiji su glavni pronositelji u gradovima po autorovu mišljenju bile klesarske radionice s kontinuitetom iz »prijelaznog razdoblja«. Rapanić je pojavu velikog broja predromaničkih crkava u kontinentalnoj Dalmaciji objašnjavao njihovim pozicioniranjem u autarkičnim rodovskim zajednicama, koje su novodoseljeni Slaveni/Hrvati ustanovili na rubovima plodnih polja, i čija su mala seoska groblja uvjetovala pojavu crkvene građevine, nerijetko na tradicijom već posvećenu mjestu. Treći dio knjige obrađuje konkretne probleme u manjim, zaokruženim cjelinama, primjerice o majstorima-klesarima, spomenicima prijelaznog razdoblja (naročito sarkofazima), epigrafiji, arhitektonskim tipovima (šesterolisne crkve) i sl. Prva je Rapanićeva izdvojena rasprava o »spomenicima nepotpune biografije« posvećena splitskim ranosrednjovjekovnim sarkofazima (1982.), od kojih je najpoznatiji onaj smješten u splitskoj krstionici, ukrašen kasetama s reljefnim prikazom ukriženih ljiljana te epitafom nekog nadbiskupa Ivana. Taj podatak iz natpisa se na temelju kronike Tome Arhiđakona držalo dokazom da je riječ o posljednjem počivalištu prelata Ivana iz Ravene, reorganizatora crkve u Splitu nakon napuštanja Salone u 7. st. Rapanić je upozorio da se likovni ukras na pročelju sarkofaga može datirati neovisno o podacima povijesnih izvora. Isto vrijedi i za epitaf. Stoga je uspostavio niz: (1) sarkofag, koji je izvorno bio ranokršćanski, ali je ponovno upotrijebljen, (2) reljefni ukras, nedvojbeno s kraja 8. st., (3) natpis i (4) osobe spomenute u natpisu (pri čemu se te osobe može, ali ne mora, povezati s nekim drugim istoimenim osobama, a onda sve zajedno iskoristiti kao vremensku odrednicu postanka sarkofaga). Povezavši ukrasne motive s drugim sličnima iz Splita, Rapanić je utvrdio postojanje vrsne lokalne radionice iz druge polovice 8. st. Sarkofag je vjerojatno pripadao nadbiskupu Ivanu koji se 787. spominje u aktima II. nicejskog koncila. U svemu, dakle, Rapanić je prvi promotrio splitske sarkofage u kontekstu rane predromaničke skulpture s identičnom dekoracijom, ali i u širem kontekstu ranosrednjovjekovne skulpture, točnije reljefâ s onim likovnim odlikama koje pripadaju »liutprandskoj renesansi«. Rapanićev je interes za urbanu povijest i »prijelazna« razdoblja možda najbolje oprimjeren u vremenskoj odrednici sadržanoj u naslovu knjige Od carske palače do srednjovjekovne općine (2007.). Intervalom između kasne antike i zrelosrednjovjekovnog komunalnog razdoblja jasno je označen sadržajni i vremenski lûk koji je u žarištu autorova zanimanja. Ponudivši po prvi put sustavan pregled poleogeneze ranosrednjovjekovnog grada na istočnom Jadranu, kao i posve nove poglede na povijesnu problematiku ovoga razdoblja, autor je ostvario djelo referentne težine koje će steći zaslužno mjesto u suvremenoj historiografiji. Zapažene je rezultate u organizacijskom i znanstvenom pogledu ostvario za mandata na čelu Hrvatskoga arheološkog društva, čijim je predsjednikom bio od 1973. do 1980. Sudjelovao je na 30-ak znanstvenih skupova, u zemlji i inozemstvu. Za svoj je rad primio više priznanja: godišnju Nagradu za znanost »Slobodne Dalmacije« (1988.), godišnju Nagradu za znanost Grada Splita (1989.), kao član priređivačkog i uredničkog tima međunarodnog projekta Hrvati i Karolinzi Strossmayerovu nagradu (2001.), nagradu »Šime Ljubić« Hrvatskog arheološkog društva za doprinos u radu i vođenju navedenog društva (2003.), Nagradu za životno djelo Grada Splita (2007.), nagradu za životno djelo »Don Frane Bulić« Hrvatskog arheološkog društva (2008.). Za osobite zasluge u kulturi odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1997.). Željko Rapanić i dalje ostaje jednim od stožernih proučavatelja starijega dalmatinskog umjetničkog i kulturnog nasljeđa.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

Napomena
Tiskano u veljači 2013.

POVEZANOST RADA