Naslov
Gramatike Mirka Divkovića
(Grammar Books by Mirko Divković)

Autori
Smajić, Dubravka

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Filozofski fakultet

Mjesto
Osijek

Datum
15.07

Godina
2006

Stranica
220

Mentor
Ham, Sanda

Ključne riječi
Mirko Divković; hrvatske gramatike; hrvatski vukovci; zagrebačka filološka škola; morfonološki i fonološki pravopis
(Mirko Divković; croatian grammar books; Croatian followers of Vuk’s linguistic tradition; Zagreb philological school; morphonological and phonological orthography.)

Sažetak
Mirko Divković hrvatski je jezikoslovac na prijelazu devetnaestoga u dvadeseto stoljeće, čije je iznimno plodno gramatičarsko djelo važno i znakovito zbog prijeloma norme koji se u njemu ogleda. S čak 29 izdanja školskih gramatika našao se na razmeđi dvaju suprotstavljenih jezikoslovnih smjerova – zagrebačke filološke škole i hrvatskih vukovaca. Kao mlad školnik i gramatičar služio se jezikom zagrebačke filološke škole, stoga je u prvom dijelu svojih Hrvatskih gramatika naslovljenom Oblici glavninom i opisao, odnosno normirao taj jezik. Najočitije se to potvrđuje u fonetsko-fonološkom ustrojstvu, slovopisu, pravopisu i morfološkom ustrojstvu njegovih Oblika, pa su u radu prikazane upravo te jezične razine, a usporedba je izvršena sa Slovnicom hrvatskom (1876.) prethodnika mu u sastavljanju školskih gramatika Adolfa Vebera te sa znanstvenom i školskim gramatikama Tome Maretića, koji je Divkovića u toj zadaći naslijedio. Uz te izrazite predstavnike dvaju oprječnih smjerova, Divkovićeve se gramatike uspoređuju i s dvjema gramatikama Đure Daničića, vukovca čiji gramatičarski rad autor ističe kao svoje polazište. Osim Oblika, Divković je napisao i drugi dio Hrvatskih gramatika – Sintaksu. Te je dvije knjige objedinio 1898. godine pod naslovom Oblici i sintaksa hrvatskog jezika za srednje škole, a doživjele su čak dvanaest izdanja – posljednje je objelodanjeno 1917. godine. S obzirom na tako plodan rad usporedila su se i međusobno određena izdanja Oblika, pri čemu se za tu gramatiku izbistrila 1894. godina kao pravopisna i terminološka prijelomnica između dvaju razdoblja u Divkovićevu razvoju – onoga ranijega, tek deklarativno vukovskoga i kasnijega, zrelijega, pravoga vukovskoga razdoblja. U Divkovićevu se djelu ozrcalila promjena hrvatske jezične norme na prijelazu stoljeća. Okviri jezika zagrebačke filološke škole u Divkovićevu ranom razdoblju ogledaju se u morfonološkom pravopisu kojim autor piše do petoga izdanja Nauke o izreci za školu iz 1892. godine ; slovopis je usklađen s hrvatskom tradicijom: jat bilježi dvoslovima ie/je (smatra ga jednosložnim dvoglasnikom), za đ piše dva dvoslova dj i gj ne slijedeći uporabu slova đ prema Daničićevu Rječniku, slogotvorni r ne bilježi dvoslovima èr i àr, ali toga se već i Veber odrekao, netipičan za zagrebačku školu dvoslov dž ima u slovnom sustavu od drugoga izdanja Oblika, ali ga tada još nigdje nema u metajeziku. U morfologiji utjecaj zagrebačke škole ogleda se u autorovu razlučivanju književne hrvaštine od narodnoga govora, a zagrebačka su obilježja i normiranje i uporaba neujednačenih imeničkih množinskih nastavaka za dativ, lokativ i instrumental, dok ujednačene smatra rubnima ; jednako je i s navescima u zamjeničko-pridjevnoj sklonidbi, gdje oblike bez navezaka povezuje uz narodni govor, a one s navescima uz književni jezik ; lokativ mu je šesti, a instrumental sedmi padež ; u sklonidbi broja dva i oba ima zasebne obrasce za ženski i muški rod ; normira futur egzaktni bit ću kopao ; u metajeziku rabi glagolski pridjev sadašnji i zagrebačko gramatičko nazivlje. U nekim se pitanjima nije u cijelosti priklonio niti jednom smjeru, već je tada donosio vlastita, srednja rješenja koja su ostala do danas normom, npr. pravilo o ograničenoj uporabi zanaglasnoga akuzativa osobne zamjenice ženskoga roda ju – dolazi pred sponom je, a utvrdio je i pravilo o sklonidbi brojeva dva, tri, četiri – sklonjivi su kada stoje bez prijedloga, i obratno. Ostatak je obilježja vukovski (ili je s vremenom, iz izdanja u izdanje, postupno postao vukovski): duge naglaske bilježi na vukovski način (dugouzlazni znakom /, a dugosilazni jednako kao i zanaglasnu duljinu znakom ∩) ; imeničku sklonidbu dijeli prema rodu, a ne prema genitivnom nastavku jednine ; u imeničkom množinskom genitivu ne bilježi završno h ; tvrdi da se dvojina izgubila (iako u gramatici spominje dvojinske oblike), ne govori o glagolskim pridjevima prošlim i sadašnjim, već o nesklonjivim participima ; u mladogramatičarskoj maniri odabire nov, dijakronijski pristup građi uvelike opterećujući Oblike staroslavenštinom. Nakon pojave Brozova Hrvatskoga pravopisa Divković se priklanja fonološkomu pravopisu, što podrazumijeva i bilježenje dugoga odraza jata trofonemskim skupom ije dvosložnoga izgovora s kratkim naglaskom ; u slovnom sustavu i metajeziku ima Daničićev đ (za dvoslov tj oduvijek je rabio samo ć) ; napušta neizjednačene množinske oblike dativa, lokativa i instrumentala ; ne normira futur egzaktni tipa bit ću kopao ; gramatičko je nazivlje sasma povukovljeno. Prvi su Divkovićevi Oblici kratka, oskudna, neprecizna gramatika, puna netočnosti i nedostatna. Veber ih je s pravom žestoko kritizirao, a kasnije i Maretić. Međutim, pravopisno, slovopisno, rješenjima u morfološkim pitanjima, gramatičkim nazivljem i metajezikom ta je knjižica između svih autorovih kasnijih normativno bila najbliža zagrebačkoj školi. Sljedeća izdanja Divković je upotpunio, utočnio, doradio, u konačnici bitno proširio, ali i sve više udaljavao od zagrebačke norme, iako u pojedinim pitanjima i nije mogao drugdje pronaći uporište, no u zagrebačkim slovnicama. Budući da je s Divkovićevim gramatikama u hrvatske škole prodro vukovski model, sve donedavna autor je smatran isključivo hrvatskim vukovcem. Novija istraživanja dokazuju slijed i postupnost njegove mijene od gramatičara zagrebačkoga smjera prema onomu vukovskoga opredjeljenja, čemu je i ovaj rad nastojao biti prinosom.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija

POVEZANOST RADA