Naslov
Politička djelatnost Vladimira Bakarića
(Political Activity of Vladimir Bakarić)

Autori
Mujadžević, Dino

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Filozofski fakultet u Zagrebu

Mjesto
Zagreb, Hrvatska

Datum
20.04

Godina
2010

Stranica
408

Mentor
Goldstein, Ivo

Ključne riječi
Vladimir Bakarić; hrvatska povijest XX. stoljeća; Josip Broz Tito; Drugi svjetski rat; partizanski pokret; komunizam; socijalizam; samoupravljanje; jednostranački režim; jugoslavenska federacija; hrvatski nacionalizam; hrvatski nacionalni pokret 1971.
(Vladimir Bakarić; Croatian history in XX. century; Josip Broz Tito; Second World War; partisan movement; communism; socialism; self-menagement; one-party regime; Yugoslav federation; Croatian nationalism; Croatian national movement 1971.)

Sažetak
Ovaj rad istražuje cjelokupnu političku djelatnost Vladimira Bakarića (1912-1983.), najvažnije ličnosti hrvatskog komunističkog vrha. Rad započinje prikazom okolnosti njegova uključivanja u komunistički pokret sredinom 1930.-ih te polagani uspon u sam vrh KPH uoči početka Drugoga svjetskoga rata u Jugoslaviji zahvaljući ideološkoj bliskosti i osobnoj vjernosti sekretaru Politibiroa CK KPJ, Josipu Brozu. U razdoblju 1941-1943. Bakarić je obnašajući dužnost političkoga komesara GŠH bio zadužen za provođenje politike KPH i KPJ unutar partizanskoga pokreta u Hrvatskoj. Djelujući na toj dužnosti u okolnostima gotovo potpune autonomije prema jugoslavenskom partizanskom i partijskom vrhu, Bakarić se osobito trudio proširiti partizanski ustanak među hrvatskim stanovništvom i suzbiti četnički pokret koji je ugrožavao položaj partizana među Srbima, prvotnom bazom ustanka. Sprečavao je pojave ideološkog komunističkog ekstremizma te srpskog šovinizma prema Hrvatima u partizanskim redovima. Tijekom 1943. jugoslavenski partijski i partizanski vrh uspostavio je bliži nadzor nad GŠH te je kaznio pokušaje pretjerano samostalnog ponašanja, u sklopu čega je Bakarić vjerojatno udaljen s mjesta političkog komesara. Između studenog 1943. i rujna 1944. radio je u okružju VŠ i CK KPJ, prvenstveno na propagandnoj djelatnosti, organizaciji pravnog poretka i privremene partizanske vlade - NKOJ. U ovom razdoblju stekao je povjerenje Josipa Broza Tita i njegovog kruga te je nakon smjene Andrije Hebranga u listopadu postao sekretar CK KPH. Na čelu hrvatskih komunista ostao je do 1969. U proljeće 1945. organizirao je osnivanje hrvatske vlade i postao je njen premijer (na čelu hrvatske vlade nalazio se do 1953.) te je radio na uspostavi civilne vlasti nakon sloma režima NDH. U ljeto 1945. tražio je prekid ubijanja zarobljenika i zalagao se kod vrha KPJ za bolji tretman zarobljenih domobrana. O razdoblju 1945-1948. kao hrvatski partijski i državni prvak provodio je uspostavu totalitarnog poretka u Hrvatskoj, etatizaciju ekonomije, obračun s vrhom Katoličke crkve te s nesitomišljenicima izvan i unutar KPH, no radio je i na obnovi porušenog gospodarstva te na izradi prvog hrvatskog ustava. Nakon jugoslavenskoga prekida s Informbiroom 1948. svrstao se na stranu Josipa Broza Tita te je ušao u najuži vrh CK KPJ. Od početka 1950.-ih važio je za jednog od vodećih ideologa samoupravljanja, osobito na području prava i poljoprivrede, te je često istupao kao kritičar ostataka sovjetskoga etatizma u jugoglavenskom gospodarstvu. Od početka 1960.-ih postao je uz Edvarda Kardelja predvodnik struje u jugoslavenskom komunističkom vrhu koja je zahtijevala daljnje samoupravne reforme, osobito decentralizaciju saveznih izvršnih funkcija. Djelovanje Bakarića i njegovih istomišljenika te njihova pobjeda nad zagovornicima centralizma u partijskom vrhu omogućilo je ustavne reforme iz 1963. i 1974., koje su donijele postepeno smanjenje saveznih ovlasti i jačanje republičkih i lokalnih organa. Premda Bakarić nije negirao hrvatski nacionalni identitet, žestoko se obračunavao sa svim pojavama koje je smatrao hrvatskim «nacionalizmom» i pretjeranim osamostaljenjem Hrvatske smatrajući da hrvatski narod i Hrvatska mogu svoje interese najbolje osigurati u jugoslavenskoj zajednici i u provođenju samoupravnog socijalizma, a ne naglašavajući pitanja nacionalnog ideniteta. Iz tih je razloga 1970-1971. isprva podržao nacionalni pokret hrvatskog partijskog vodstva, no kasnije je sudjelovao u njegovoj smjeni i podržao kažnjavanje njegovih pristaša. U razdoblju 1974-1983. bio je član Predsjedništva SFRJ, a nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. postao je najutjecajniji i najugledniji član jugoslavenskoga vrha. U tom je periodu tvrdoglavo branio samoupravni socijalizam od kritičara, koji su ga smatrali uzrokom društvenog i gospodarskog kaosa u Jugoslaviji. Nakon Titove smrti i popuštanja partijskog autoriteta postao je jedna od glavnih meta nekih srpskih pisaca i novinara, pristaša centralizma.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

POVEZANOST RADA