Naslov
Corpus Iuris Civilis i Corpus Iuris Hungarici - Utjecaj rimske pravne tradicije na ugarsko-hrvatsko pravo
(Corpus Iuris Civilis and Corpus Iuris Hungarici - The influence of Roman legal tradition on the Hungarian and Croatian law)

Autori
Béli, Gábor ; Petrak, Marko ; Žiha, Nikol

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, znanstveni

Knjiga
Suvremeni pravni izazovi: EU - Mađarska - Hrvatska

Urednik/ci
Župan, Mirela ; Vinković, Mario

Grad
Pečuh : Osijek

Godina
2012

Raspon stranica
59-76

ISBN
978-963-642-473-2

Ključne riječi
Corpus Iuris Hungarici, rimsko pravo, recepcija, ugarsko privatno pravo, Corpus Iuris Civilis
(Corpus Iuris Hungarici, Roman law, reception, Hungarian private law, Corpus Iuris Civilis)

Sažetak
Tradicionalno ugarsko-hrvatsko pravo, drugim riječima, pravo u razdoblju do 1848. godine, nije bilo slobodno od utjecaja rimskog prava i drugih stranih prava. Oblikovanje ugarskog Kršćanskog kraljevstva bilo je povezano s organizacijom Katoličke crkve. Kao posljedica toga, latinska pravna terminologija poslužila je kao osnova za domaću pravnu terminologiju, neovisno o tome, je li bila sastavni dio donesenih propisa ili su se njezini pojedini elementi odnosili na običajno pravo. Međutim, to nije dovelo do prevlasti kanonskog prava, a tim putem ni rimskog prava. Moguće je dokazati određeno značenje rimskog i kanonskog prava u navedenom kontekstu, međutim oni nisu imali presudni utjecaj na osnovne institute razvijene u ugarsko-hrvatskom pravu, preciznije u plemićkom pravu, posebice zbog toga što je zbirka običajnog prava pod nazivom Tripartit (Tripartitum) (1514.g.) imala snažan utjecaj na oblikovanje pravne prakse te time sprječila širi opseg recepcije. Najjači utjecaj stranog prava u razdoblju do 1848. godine dogodio se u području kaznenog prava. To je bila običajnopravna recepcija, budući da su ugarski kazneni sudovi prvog stupnja kao sastavni dio domaćih pravnih običaja počeli u praksi primjenjivati na latinski jezik preveden Kazneni sudski red cara Ferdinanda III- donesen za provinciju Donju Austriju iz 1656. g. - i to prije svega jer je bio pridodan zbirci propisa nazvanoj Corpus Iuris Hungarici iz 1696. g. Što se tiče privatnog prava, treba naglasiti da je ugarska sudska praksa i doktrina od druge polovice 19. st. nadalje - uslijed odumiranja feudalnih odnosa te uzastopnih neuspjelih nastojanja za donošenjem modernog nacionalnog građanskog zakonika – postupno uzdigla ius commune, tj. recipirano rimsko pravo sazdano na Justinijanovom Corpus Iuris Civilis, na razinu supsidijarnog izvora prava. U određenim hrvatskim područjima, točnije u Međimurju i Baranji, ugarsko privatno pravo, utemeljeno još na Werböczyevu Tripartitu te brojnim kasnijim propisima, koji su svi zajedno sačinjavali Corpus Iuris Hungarici, nastavilo je vrijediti i nakon sloma Habsburškog Carstva. Shvaćanje da je ius commune, supsidijarni izvor ugarskog privatnog prava zastupala je i hrvatska doktrina između dva svjetska rata, odlučno ističući da gdje “…nema pozitivnih propisa, treba bez bojazni primjenjivati načela općeg, pandektarnog prava, koja su bila osnovom i austrijskom građanskom zakoniku i … madžarskom privatnom pravu”. Navedena situacija glede pravnih izvora ugarskog privatnopravnog sustava nije se mjenjala do 6. travnja 1941. godine, tj. dana početka Drugog svjetskog rata na teritoriju Hrvatske. Polazeći od navedenih činjenica, svrha drugog dijela rada jest analizirati značenje i ulogu tradicije općeg prava (ius commune) kao izvora prava u hrvatskim krajevima pripadnim bivšem ugarskom pravnom području do 1941 godine i njeno suvremeno značenje.

Izvorni jezik
Hrvatski, engleski

Znanstvena područja
Pravo

POVEZANOST RADA