(predavanje na Susretu svećenika - "Jordanovac 2008.")
pregled predavanja (.ppt) - radni list
U ovom razmatranju želimo zaviriti u dragocjeno blago koje posjedujemo i poznajemo. Pronaći ćemo u Svetom pismu potvrdu i pohvalu, osvježenje i nadahnuće za svećenički rad. Biti Kristov apostol u današnjem svijetu osobit je izazov koji ćemo promotriti u tri koraka: prvi je poziv, drugi je duhovnost, a treći jest poslanje.
Poziv nas vraća na činjenicu da svećenik ne može sama sebe proizvesti, pa čak ni Crkva nema tu moć. Svećenička služba duhovno je, Božje zvanje, koje traži odaziv. Duhovnost je u naše vrijeme opet tražena i omiljena. Kad čak i menadžeri jako dobro znaju da duhovnost donosi najviše dobiti, mi je ne smijemo zanemariti. Riječ je o zdravom raspoređivanju i njegovanju osobnog života u kojem na visokoj cijeni stoje vrijeme za meditaciju i molitvu, te dublje razumijevanje ljudi, ponajprije suradnika, u njihovim motivima i potrebama. Tek treći korak jest poslanje pri čemu se misli na konkretan svećenički rad koji izvršavamo. Kad god tim redom složimo ljestvicu vrednota, zajamčen nam je uspjeh u Gospodinu.
Živa i djelotvorna riječ Božja ostvaruje se na evanđeoskom primjeru carinika Levija kad on na riječ Isusovu „Slijedi me!“ doista ustaje i ide za njim. Slijedi Isusa. Gdje carinik Levi pronalazi pokretačku snagu za nov početak? Zasigurno u pogledu Isusa Učitelja. „Isus ugleda Levija“, čitamo (Mk 2,14).
Isus nije samo omiljen Učitelj koji je privlačio mnoštvo (Mk 2,13), nego ima oka i srca za osobnu, egzistencijalnu Levijevu situaciju. Vidi ga kako je zasjeo na cariničkoj stolici. Možda baš u njemu prepoznaje raskajanog carinika o kojem će jednom u prispodobi prozboriti kako stoji podalje u hramu, udara se u prsa i vapi: „Milostiv budi meni grešniku!“ (Lk 18,13). Levi, sin Alfejev, koji nosi ime oca svećeničkog roda, oca Levijeva plemena — na što je spao!? Umjesto da predvodi bogoslužje i prinosi žrtve Bogu, on ubire novac, i to za stranu vlast.
U opisu za Levija koji ustaje čitamo međutim onu istu riječ αναστας – „on usta“ (Mk 2,14; 16,9) koja će poslije označiti slavnu i završnu pobjedu Isusovu: uskrsnuće. Stoga smijemo u Levijevu zvanju prepoznati najavu, predokus ili odsjaj siline Isusova Uskrsa.
Pravo je potražiti izvor pokretačke snage i valjano se okrijepiti. Za nasljedovanje Krista traži se motivacija. Život u Crkvi specifičan je. Na okupu su mladi i stari. Mladog čovjeka može pokretati ambicija ili strahopoštovanje pred autoritetom, potreba za dokazivanjem ili pak drago srce njegove simpatije. Oni stariji možda će biti vođeni ugledom, potrebom zarade, ali možda će biti u opasnosti da misle kako je postignut ideal i savršenstvo kad ih više ništa ne pokreće. Isusov izlječiteljski pogled koji prepoznaje duhovnog bolesnika i grešnika jedina je prava i jedina dovoljna motivacija. Jedino on brani od zlobnih optužbi i napada na tom putu.
Svi sinoptici složno izvješćuju o tome da Isus poziva i okuplja apostole. Poznat je izvještaj iz Markova evanđelja o ustanovljenju Dvanaestorice. Isus poziva k sebi one koje hoće i, kad stvara apostolski zbor, prvo poslanje koje im daje jest da „budu s njime“ (μετ’ αυτου Mk 3,14). Isus, Gospodin i živa osoba, izvor je zvanja. I kod Luke nakon popisa Dvanaestorice ponajprije čitamo kako Isus sada ide „s njima“ (μετ’ αυτων Lk 6,17)
Luka (Lk 6,12–19) ističe kako je Gospodin prije nego što pozva apostole izišao u goru da se pomoli. I proveo je noć moleći se Bogu (Lk 6,12). U dubinama Isusove molitve, u okrilju povjerljivih riječi upućenih Ocu, zaštićeno plaštem noći, rađa se apostolsko zvanje.
Isusova bliskost Ocu dokida otuđenost i nelagodnu daljinu. Kad Isus izgovara imena pozvanih, oni nisu bezimeni stranci. U tome su svi sinoptici složni. I prvak Šimun i Juda, posljednji, pripadaju u popis, odmah su uz zaglavni kamen u silnoj zgradi Crkve. A tu je i cijelo mnoštvo učenika.
Krenuti za Isusom za apostole ne znači rješenje svih problema. Među dvanaest odabranih jedan postaje izdajica.
Ljudi su s velikom potrebom dolazili. Bolest ih je stezala, mučili su iz zlodusi. Tražili su zdravlje i oslobođenje. Slutili su i osjećali, uvjeravali se na živim primjerima. Sila Duha Svetoga je na djelu. Htjeli su dotaknuti Krista.
Kako to izgleda u redovitom svećeničkom životu? Blagdan dolazi. Usred župnog
dvora župnik popisuje planove. Bilježi potrepštine, poziva suradnike, utvrđuje
propise iz direktorija, pita o običajima. Traži što propovijedati. Kako
formulirati izjavu za medije? Kojim riječima izreći pozdrav predstavnicima
vlasti da shvate što im hoću kazati? A velik projekt s mladima traži dvadeset
suradnika. Napetost raste, nervoza ga počinje izjedati. Valjda je sakristan sve pripremio. Jao, ministranti nisu uvježbali
što treba! Bake nazivaju kad je misa, muškarci prigovaraju, djeca se rugaju...
Za molitvu ne osta vremena, noć ne donosi počinak,
nego brigu i težak osjećaj. Umjesto blagdanske radosti, mučnina i glavobolja.
A Gospodin, kad šalje dva po dva apostola, veli: „Ne nosite na put ništa osim
štapa“ (Mk 6,8)! Uvodi ih u duhovnu hrabrost. Ne nudi
umišljenu askezu koja bi zahtijevala prezir materije, nego traži opuštenost u
Božjem Duhu. Učenik se treba prepustiti vodstvu Učitelja. Kristov je apostol
poput Mojsija. Tek štapom opremljen, kreće u oslobođenje naroda.
Evanđeoski izvještaj Mk 6,7–13 o Isusu koji šalje apostole dva po dva na početku nam daje važnu perspektivu. Znamo da se Crkva u Novom zavjetu definira kao zajednica pozvanih. To je objektivan opis u trećem licu. Odabrani bivaju pozvani i odazivaju se. Riječ koja kod Marka otvara opis poslanja nudi nam onaj drugi vidik, naznačuje cilj, otkriva tko ih i kamo poziva. Biblijski izraz opisuje pozivanje iz Isusove perspektive. „Pozva ih k sebi“ veli evanđeoski izvornik (προσκαλεω 6,7).
Kad Evanđelje govori o vlasti nad nečistim dusima, onda naglašava da Isusovi poslanici, dva po dva, imaju isto tako veliku silu kao i nečisti dusi. Dana ime je onakva moć kakvu imaju zlodusi. Zato im se mogu suprotstaviti, što se i vidi kad ih, poslije, izganjaju (Mk 6,12). Duhovna je snaga presudna (6,7). Zato hrana, odijelo i novac nisu na prvom mjestu (v8s).
Isus poučava u svetoj tehnici slobode od torbe i odijela koja je važan dio vlasti nad nečistim dusima. Oni su mnogi, a jedan je čisti Duh Kristov koji donosi logiku evanđelja. Moćnik od ovoga svijeta okuplja sluge da ga poslužuju u njegovim potrebama i prohtjevima. A Isus svoju dvanaestoricu, odabranike, šalje da služe drugima. I kad pođu, kao Kristove produžene ruke, ne moraju manipulirati i prisiljavati. Nisu dužni pod svaku cijenu osvojiti i uspjeti. Tko ih ne primi, sam snosi posljedice (v11). Veliki učitelj duhovnosti, sv. Ignacije Lojolski upozorava: Kad radiš, ne budi vezan ni na sredstva ni na uspjeh, jer, gle, sve je u Božjim rukama!
Ovaj je evanđeoski izvještaj opisuje radnje koje traju i ponavljaju se. Bilo bi pogrešno shvatiti da se ovdje radi o samo jednom događaju. Tekst je građen s više imperfekata koji govore o trajnosti, o duljem periodu i opetovanju. Slao je po dvojicu, davao im je vlast (v7), govorio im je (v10). Oni su izganjali demone, pomazivali i liječili bolesnike (v13). Takav opis želi nam reći da su bitne osobine poslanika Kristova ustrajnost, strpljivost i upornost. Gospodin izravno nalaže: „kad uđete u kuću, ostanite tu“ (v10), a to je kadšto mučno zbog zamora i monotonije. U našem vremenu brze razonode, kad se traži nešto novo olako i smjesta, a promjena se nameće pa i kad je promjena nagore, ovakav primjer i zahtjev Evanđelja poprima svu aktualnost.
Gospodinova je želja da njegovi učenici ne budu tjeskobno zabrinuti. Kad šalje apostole, nalaže im da ne nose kruh. To je napast koju je sam prošao, prva napast od koje se čovjek može doslovce usaliti u svojoj sebičnosti i zagušiti svoje zdrave sile. Gospodin želi da ih ne optereti ni novac, taj ustrajni zavodnik iz tame koji uporno ponavlja: „Pokloni mi se i dat ću ti sva kraljevstva ovoga svijeta!“ Isus napokon zapovijeda da obuju sandale. Tako da bolje osjete kakvo je tlo po kojem hode. I da lakše budu s obje noge na zemlji. Sandale, ne čizme, jer čizma tako lako može porobljivati i gaziti, pa i pod krinkom oslobađanja i služenja.
U Lukinu evanđelju izvještaj o poslanju sedamdesetdvojice (Lk 1,1–9) sadrži osobitu riječ. U prijevodu se uopće ne mora pojaviti, ni u prijevodu s grčkog kao ni s hebrejskog jezika. Ta riječ jest „lice“ – Kristovo lice, u evanđeoskom izvorniku: το προσωπον. Isus šalje svoje učenike ispred sebe, šalje ih da idu pred njim. Šalje ih προ προσωπου αυτου – pred svojim licem (Lk 10,1), baš kao što je nekoliko redaka prije poslao svoje glasnike – anđele – da mu priprave mjesto u nekom naselju (9,52). To je „lice“ koje Luka još spominje kod preobraženja na gori (Lk 9,29), a formulacija odgovara upravo onom Malahijinu proroštvu (usp. Mal 3,1) koje svi sinoptici primjenjuju na Ivana Krstitelja, preteču: „Šaljem svog glasnika pred licem tvojim“ (Mt 11,10; Mk 1,2; Lk 7,27).
Poslanje apostola dolazi od Isusa i zbiva se pred njegovim licem. Kad ih šalje kao janjce među vukove, znamo: on sam jest janje koje je izručeno vucima. Kad ih šalje da u svaki dom u koju uđu donesu mir, mi znamo da on sam na dan uskrsnuća ulazi u kuću i govori: „Mir vama!“.
Velika je žetva pred Kristovim licem. Za apostole ima veoma mnogo posla. Mnoge bolesnike treba izliječiti. Nije li to svagdanje iskustvo Crkve? A ipak, prvi nalog koji Isus daje poslanicima jest molitven: „Molite Gospodara žetve!“ (Lk 10,2). I kad mole apostoli su pred licem Isusovim.
Izraz δεομαι koji označuje usrdnu molitvu, preklinjanje, specifičan je za sv. Luku. Ista riječ opisuje gubavca koji se poklonio pred Isusom tražeći: „Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti“ (5,12). Jedan otac na sličan način moli pomoć za sina kojega duh spopada i kojega učenici nisu mogli izliječiti (9,38.40).
Ovaj prvi apostolski nalog odgovara Isusovu apokaliptičkom pozivu koji poznamo: bdijte i molite! (Lk 21,36). Isti izraz napokon opisuje Isusov primjer. Kako sam svjedoči, molio je za Petra da njegova vjera ne malakše (22,32). Prema Ivanovu evanđelju Petar će nakon velikog pomirenja s Isusom u kojem je triput posvjedočio svoju ljubav biti spreman poslušati zov koji je već davno čuo: „Slijedi me!“ (Iv 21,19). Isusov poslanik ima prvi zadatak da moli, a sam, eto, u vjeri je jačan Isusovom molitvom.
Prema Matejevu evanđelju (Mt 9,36–10,8) Isus se sažalio nad mnoštvom pa šalje apostole. Poslanje apostola zasnovano je u Isusovu unutarnjem životu. Isusovo Srce izvor je iz kojeg proistječe poslanje. Srce Isusovo je onaj zaštitnički, životvorni prostor; da, ono je prema biblijskom izrazu rahamim roditeljski prostor u kojem se hrani i razvija duhovno zvanje, poput djeteta u majčinoj utrobi.
Riječ „empatija“, grčkog podrijetla, danas je opće poznata. Empatija je čovjekova sposobnost da uđe u osjećaje drugoga. Kadri smo proniknuti unutarnji svijet, misli, radosti i patnje svoga bližnjega. Evanđelje izvješćuje da je Isus osjetio sućut prema mnoštvu ljudi koji bijahu izmoreni i iscrpljeni (9,36). Sažalilo mu se nad njima. Smilili su mu se, suosjećao je s njima.
Iz te ljubavlju ponesene empatije Isusove, iz njegova Srca provrijet će poziv na molitvu: „Molite Gospodara žetve!“ (Mt 9,38). To je rekosmo prvi dio poslanja. Učenici Isusovi trebaju moliti da radnici budu poslani. Kao što je, primjerice, svećenik Zaharija na početku Evanđelja izmolio svoga sina Ivana Krstitelja. Njegova je usrdna molitva bila uslišana (δεησις Lk 1,13). Tako neka i učenici mole.
I što se zbiva u Evanđelju? Jedva da postoji u Svetom pismu ovako brzo uslišanje kao u ovom odlomku. Molba Gospodaru žetve još ne bijaše izgovorena, a odgovor već stiže. Učitelj već šalje svoje apostole, šalje radnike na posao. Oni će odmah poći. Plodovi na njivi, plodovi u vinogradu Gospodnjem koji su zreli i zovu u berbu ne moraju dugo čekati.
Apostoli, izaslanici Isusovi, nisu anonimno mnoštvo pristalica, poput navijača koje tek osjećaj i nagon vuče. Oni su ljudi s vlastitim imenom, muškarci s osobnim identitetom. Zato Evanđelje nabraja njihova imena. Pozvani nije vuk samotanjak, apostol ne mora sav teret Kristova zvanja silom navući na vlastita leđa. Kad Isus poziva apostole, onda zove cijelu zajednicu. Dvanaest muškaraca. Time već nastaje ona osobita dinamika odnosa, različitosti, interesa koju dobro poznajemo iz svagdanjeg života: biskup i svećenik, vjernici i suradnici, župa i samostan, prijatelj i protivnik...
Isus je iz suosjećanja s mnoštvom ljudi, iz zanimanja za ove ljude, iz ljubavi prema njima, donio odluku upravo za ove pozvane. Za Petra, Andriju, Jakova... U svom je Srcu odlučio poslati ih, kao što je on sam, kao praapostol, od Oca poslan. Oni postaju kraljevstvo svećenika, oni su sveti narod koji je Bog davno već navijestio (Izl 19,6). Kad tako gledam na subraću suradnja ide.
Za apostole vrijedi granica koja im jamči zaštitu. „Ne idite na put pogana“, veli Isus (Mt 10,5). Apostoli ne smiju hoditi putovima svjetskih naroda. Sami, naime, znaju da je Izraelska zajednica doživjela rasulo kad su htjeli živjeti poput ostalih naroda. Treba slijediti Krista, imitatio Christi se traži.
„Ne stupajte ni u koji samarijski grad“, veli Isus (Mt 10,5). To znači da apostoli ne smiju ući u neku zatvorenu zajednicu koja se odijelila i želi jedino sebe afirmirati. Ukratko, ne smiju pristupiti nijednoj sekti. Oni jesu i ostaju predraga svojina Božja (Izl 19,5).
Prekobrojno mnoštvo koje Isus promatra bijaše „kao ovce bez pastira“ (Mt 9,36). Usporedba je poznata i budi u nama misao na dobroga pastira. Čim se sjetimo dobrog pastira, jasno nam je da u Evanđelju slika pastira ne označava gospodstvo i vladavinu, nego zaštitničku, braniteljsku ulogu. Dobri pastir štiti ovce od zla i nevolje, štiti ih od nečistih duhova (Mt 10,1). On je dobar pastir jer iz iskustva poznaje sudbinu janjeta. Brani ih od vuka, pa i po cijenu vlastitog života (Iv 10,12). Traži izgubljenu i ranjenu, da je dovede kući, da je izliječi (Lk 15,4-6). Upravo to je zadaća apostola! Oni dobivaju vlast nad nečistim dusima da ih izgone, i da liječe svaku bolest i nemoć. Radit će ono što je u Evanđelju zapisano istim riječima za Isusa (Mt 9,35). To je poslanje pastira!
Kad naviještaju blizinu nebeskog kraljevstva, apostoli nude izgubljenima novu orijentaciju. Kad slušaju nalog: „Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite!“ (Mt 10,8) nastavljaju Kristovo djelo. A cijelom tom nizu naloga Učitelj će kod Pashalne večere dodati još jedan koji dobro poznamo: "Ovo činite meni na spomen!" Ovaj apostolski nalog svećenik izvršava na oltaru.
svećenicima – bivšim jordanovačkim studentima (c)
Jordanovac, 2. svibnja 2008.