Naslov
Salonitanski sveci i povijest lokalne crkve u epskom opusu Josipa Čobarnića
(Salonitan Martyrs and the History of Local Church in the Epic Work by Josip Čobarnić)

Autori
Stepanić, Gorana

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, znanstveni

Knjiga
Splitska hagiografska baština: povijest, legenda, tekst. Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Splitu od 26. do 27. rujna 2011.

Urednik/ci
Belamarić, Joško ; Lučin, Bratislav ; Trogrlić, Marko ; Vrandečić, Josip

Izdavač
Književni krug Split ; Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu

Grad
Split

Godina
2014

Raspon stranica
395-413

ISBN
978-953-163-394-9

Ključne riječi
Josip Čobarnić, Giuseppe Ciobarnich, Ecclesia Jadertina, Martyres Salonitani, Ecclesia Salonitana, Dioclias, pjesništvo na latinskom u 19. stoljeću u Dalmaciji, prigodna poezija na latinskom
(Josip Čobarnić, Giuseppe Ciobarnich, Ecclesia Jadertina, Martyres Salonitani, Ecclesia Salonitana, Dioclias, 19th century Neo-Latin poetry in Dalmatia, occasional poetry in Latin)

Sažetak
Gorana Stepanić Juraj Dobrila University of Pula gstepanic@unipu.hr Salonitanski sveci i povijest lokalne crkve u epskom opusu Josipa Čobarnića Sažetak Josip Čobarnić (Makarska, 1790-1852) svećenik (kanonik splitske katedrale, župnik, prepošt u Makarskoj), antikvar i ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu, profesor klasičnih jezika i biblijskih znanosti (Padova, Makarska, Zadar, Split) te latinski pjesnik, jedan je od posljednjih pjesnika latinista u Dalmaciji. Bio je vjeran podanik austrijske vlasti u Kraljevini Dalmaciji i angažiran branitelj institucija Katoličke crkve, a svoju pripadnost navedenim institucijama iskazao je, između ostalog, u brojnim latinskim prigodnim pjesmama posvećenima suvremenim pripadnicima austrijskog dvora te crkvenim velikodostojanstvenicima. Značajniji primjerci i jedne i druge grane prigodnica tiskani su u monografiji L.C. Pavissicha (1823–1905 o Čobarniću i njegovu pjesništvu (I carmi imperatorii ed altri latini di Mons. Giuseppe Ciobarnich, Rovereto, 1892). Unutar grupe Carmi pontificali, prema Pavišićevoj klasifikaciji pjesnikova opusa, nalaze se tri prigodna epilija na latinskom s temom povijesti lokalne crkve i lokalnog mučeništva: Ecclesia Jadertina (Zadarska crkva), Martyres Salonitani (Salonitanski mučenici) i Ecclesia Salonitana (Salonitanska crkva). Ecclesia Jadertina napisana je i objavljena 1823. povodom inauguracije zadarskog nadbiskupa, Franje Josipa Nowaka. Sastoji se od 231 heksametra, žanrovski joj je okvir epski, a sadržajno je koncipirana kao dijakroni katalog odabranih zadarskih biskupa i nadbiskupa, odnosno kao selektivni anali zadarske crkve od početaka do suvremenosti. Pripovijedanje se odvija na dvije razine: na prvoj razini, koja je ujedno i narativni okvir, pjesnik usne i sanja personificiranu ženu-Crkvu koja na subdijegetičkoj razini, u snu, prepričava vlastitu povijest. Vrhunac te povijesti je dolazak njezina Zaručnika (pritom se jasno aludira na Pjesmu nad pjesmama). Martyres Salonitani (1830), posvećena nadbiskupu Pavlu Klementu Miošiću (1829-1837), heksametarska je ekfraza fiktivne slike salonitanskih mučenika, koja u svojih 104 heksametra nabraja mučenike od tradicionalno prvoga salonitanskog biskupa Dujma (Domnius) do nadbiskupa Arnira (Raynerius) iz dvanaestog stoljeća. Više nego naraciji, dojam epičnosti duguje se epskim konvencijama. 40% teksta otpada na demonstraciju virtuoznosti u epskome stilu (invokacija, četiri epske poredbe, dva toposa neizrecivosti, sedam apostrofa, nekoliko pripovjedačevih uzvika i na kraju jedan topos skromnosti). Tekst je opremljen s 18 autorovih bilježaka podno teksta, a funkcija im je točna identifikacija mučenika spomenutih u pjesničkom tekstu. Ecclesia Salonitana (1840), s ukupno 538 heksametara podijeljenih u 7 odlomaka, posvećena je splitsko-makarskom biskupu Giuseppeu Godeassiju (1788-1861). Nabraja 50 biskupa, odnosno nadbiskupa imenovanih u tekstu i 72 u bilješkama. Splitska je povijest raspoređena u sedam etapa, a tekst u odgovarajućih sedam odlomaka: 1) od Dujma do Milanskog edikta ; 2) do propasti Salone ; 3) selidba Crkve u Palaču i pokrštavanje Hrvata za Ivana Ravenjanina ; 4) 9-11. stoljeće, do mučeništva i smrti nadbiskupa Arnira ; 5) od Petra VII do Markantuna de Dominisa ; 6) od Ponzonija Sforze do Lelija Cippica ; 7) od uspostave austrijske vlasti do suvremenosti. I ovdje, kao kod Salonitanskih mučenika, podno teksta stoje bilješke sa sličnom funkcijom: dati precizno vremensko određenje stolovanja, spomenuti nadbiskupe koji nisu «stali» u epski tekst, objasniti povijesne okolnosti (npr. objašnjava se gradnja i dimenzije Dioklecijanove palače), odrediti izvor podataka (Farlati, Illyricum sacrum ; Toma Arhiđakon). Pisanje bilježaka i katalog lokalnih biskupa prisutni su i u najambicioznijem Čobarnićevu tekstu, trodijelnom polimetričnom epsko-lirsko-dramskom spjevu, posmrtno tiskanoj Dioklijadi (Split, 1881), spjevu o posljednjim danima i agoniji cara Dioklecijana i trijumfu kršćanske vjere na prostorima Salone. Cijelo drugo pjevanje Dioklijade zauzima opis Palače koju Dioklecijanov sluga, cubicularius Anastazije, stanovnik palače, pokazuje salonitanskom biskupu Petru. Posljednjih 58 stihova drugog pjevanja Dioklijade (II, 639-693) katalog je budućih biskupa koji će stolovati u Jupiterovu hramu, kasnijoj katedrali. Izgovara ih, prorokujući budućnost, biskup Petar. Predstavlja se niz od 27 biskupa i nadbiskupa, od Ivana Ravenjanina do Pavla Klementa Miošića. Bilješke uz tekst Dioklijade brojnije su nego u prethodnim tekstovima (14+54+32), a ne dolaze podno teksta nego na kraju svakog pjevanja. Čobarnić navodi tri izvora za svoje faktičko znanje: Farlatijevu monumentalnu povijest lokalne crkve (I-III tom), Laktancijevo djelo De mortibus persecutorum i, jednom, povijest Rima grčkog historiografa Diona Kasija (Historiae Romanae 42:11, o opsadi Salone za građanskog rata između Pompeja i Cezara). Izvori su, po svemu sudeći, brojniji od navedenog, što je vidljivo iz opaske volunt nonnulli (bilj. II, 25) ili u tekstu neimenovani vates (I, 564, 595) koji je po svoj prilici Lukan. Vezano uz repertoar spomenutih salonitanskih mučenika ispituju se dva neobična detalja: izostavljanje osobe sv. Dujma (Domnio), koji je poginuo 304. u Dioklecijanovim progonima kršćana na početku te lik mladića Anastazija iz Dioklijade koji se ne temelji na poznatom lokalnom svecu, Anastaziju iz Akvileje, već na njegovom slabo identificiranom imenjaku, mučeniku iz Sirmija. Objašnjavaju se mogući poetički ili naratološki uzroci takvih rješenja. Čobarnić proizvodi prigodni, žanrovski petrificiran pjesnički tekst na latinskom s historijskim autokomentarom u obliku fusnota. Fenomen miješanja i kombiniranja diskurza i pragmatičkih funkcija teksta mogao bi se pripisati dvojem: kasnom datumu Čobarnićevih spjevova i, s time u vezi, njegovoj ulozi klasičara-edukatora. U prvoj polovici devetnaestog stoljeća pisanje na latinskom je prije svega demonstracija pripadnosti tradicionalnoj i prokušanoj poetičkoj tradiciji, staroj školi, obrazovnoj eliti koja se održava u posljednjim institucionalnim bastionima, ponajprije u školskom sustavu. Latinski se za Čobarnićeva života nalazi u fazi svoje ključne transformacije, iz jezika-medija u jezik-predmet proučavanja. Čobarnić postupa kao moderni filolog i školski učitelj: piše školske komentare uz svoje 'klasične' tekstove.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija

Napomena
Rad uključuje tablicu.

POVEZANOST RADA