Naslov
Svijet sarajevskog kadije Mustafe Muhibbija (1786-1854)
(The World of Mustafa Muhbbi, a Kadi fom Sarajevo (1786-1854))

Autori
Paić-Vukić, Tatjana

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Filozofski fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
18.07

Godina
2005

Stranica
230 + LXXI

Mentor
Ždralović, Muhamed

Ključne riječi
Mustafa Muhibbi; Sarajevo; Bosna; osmansko razdoblje; kadija; rukopisi; privatna knjižnica; osobne bilježnice; kulturna historija; mikrohistorija
(Mustafa Muhibbi; Sarajevo; Bosnia; Ottoman period; kadi; manuscripts; private library; personal notebooks; cultural history; microhistory)

Sažetak
Sarajevskoga kadiju Mustafu Muhibbija, koji je među suvremenicima uživao ugled obrazovana i pobožna čovjeka, izvori za političku povijest osmanske Bosne gotovo i ne spominju. Danas se o njemu može govoriti jedino na osnovi sadržaja arapskih, turskih i perzijskih rukopisa koje je desetljećima prikupljao, i na čijim je stranicama ostavio mnoštvo zapisa. Iako je kao pripadnik uleme nedvojbeno imao stanovitu moć i utjecaj, Muhibbija u "velikoj povijesti" Bosne prve polovice 19. stoljeća možemo prije vidjeti u ulozi promatrača, negoli sudionika. Svoj vijek je proživio u vremenu kriza, pobuna i teritorijalnih gubitaka koji su obilježili "najduže stoljeće" Osmanskoga Carstva. Neka od tih zbivanja, poput vojnog poraza Gradaščevićevih pristaša, smaknuća sugrađana ili razgraničenja sa Srbijom, spomenuo je u ljetopisnim bilješkama, nekrolozima i prigodnim pjesmama. Budući da su mu zapisi uglavnom šturi i konvencionalno sročeni, teško je iz njih odčitati njegov stav prema događajima koje spominje. Iznimno, stihovi u kojima zdvaja nad sudbinom Bosne i cijeloga Carstva jasno govore o nevjerici, razočaranju i osjećaju da se urušava jedan svijet koji se dotad činio postojanim ; njegov odgovor na to bilo je povlačenje u derviške meditacije. I dok se vanjski okviri Muhibbijeva svijeta lome u slijedu reformi, pobuna i poraza, njegov intelektualni i duhovni život, reklo bi se, ostaje gotovo netaknutim. Postklasična osmanska kultura bila je u ono doba na svojemu izmaku, iscrpljenih stvaralačkih moći. Muhibbijevu učenost valja gledati u kontekstu te kulture u kojoj je biti obrazovan značilo poznavati i memorirati autoritativne tekstove, a u vlastitima se strogo držati kanona. Svoje bilježnice, medžmue, on je popunjavao uglavnom citatima iz teoloških i pravnih tekstova, stihovima, izrekama i molitvama, zahvaćajući iz dvanaest stoljeća duge arapsko-islamske tekstualne tradicije. Usporedba zapisa tog obrazovanog pripadnika uleme sa zapisima ovdje često spominjanoga Bašeskije, skromnoga javnog pisara i silno darovitog ljetopisca, navodi na zaključak da je krutost formalne naobrazbe mogla biti zaprekom razvoju kreativnosti. Većina sadržaja Muhibbijevih rukopisa pripada kulturi koju je uvriježeno nazivati visokom kulturom muslimanske učene elite. Onako kao što u njegovoj lektiri i bilježnicama nema ni jednog latiničnog ili ćiriličnog slova, nema niti izravnih dodira s neislamskim tekstualnim tradicijama. Učene kulture raznih konfesionalnih skupina u Bosni, utemeljene pretežito na vjerskim znanostima, nisu se služile ni istim jezikom niti istim pismom. Može se govoriti samo o njihovu neizravnom prožimanju u zamršenom procesu u kojemu se znanje prenosilo od učenih prema puku i potom uklapalo u zajedničku, sinkretičku pučku kulturu, da bi naposljetku ti izmijenjeni kulturni sadržaji dolazili do učenih koji su ih zapisivali. Takva prožimanja najviše je bilo u onim područjima svakodnevice u kojima je potreba za preživljavanjem i zaštitom od bolesti i nevolja davala poticaja prelaženju granica. Muhibbijevi zapisi o liječenju i drugi izvori za poznavanje onodobne zdravstvene kulture u Bosni potvrđuju tu međukonfesionalnu suradnju i razmjenu. Prijenos kulturnih sadržaja između raznih društvenih slojeva nadalje znači da se ne mogu odvojeno proučavati takozvane elitne i takozvane pučke kulture, "male" i "velike" tradicije, jer one se nerijetko susreću u istome tekstu. U Bosni, kao i u cijelome Carstvu, između kultura intelektualne i političke elite s jedne, i kultura većine stanovništva s druge strane, vladali su odnosi uzajamnog davanja i primanja. Stoga je uputnije govoriti o dijeljenoj, zajedničkoj kulturi u kojoj su različiti slojevi sudjelovali na razne načine i nejednakom mjerom. Muhibbi joj je dakako pridonosio drugačije od nepismena ili polupismena pučanina, koji je napamet i bez razumijevanja usvajao i izgovarao vjerske formule na arapskome, samo intuirajući njihov smisao. Budući teološki obrazovan i višejezičan, on je imao izravan pristup Kur’ anu i drugim muslimanskim vjerskim tekstovima. Kao mistik, sudjelovao je u derviškim obredima zajedno s pripadnicima svih slojeva, no zacijelo se izdvajao kao znalac sufijske tradicije. Uz medresansku naobrazbu bio je stekao i svojevrsnu neformalnu, ali tada vrlo cijenjenu spremu, koju su činile astrologija, proricanje i izrada čudotvornih zapisa. U njegovim se rukopisima tako otkrivaju slojevi jedne osebujne kulture u kojoj supostoje dogmatski i mistički islam, a pravovjerje se miješa s pučkim, sinkretičkim vjerovanjima i praksama. Budući da Muhibbi iznimno rijetko govori o sebi, malo se zna o njegovu privatnom i intimnom životu. Ima kod njega uputa kako moliti za snoviđenje, ali o tome što je sanjao i kako je tumačio svoje snove ništa ne doznajemo ; ponešto je zapisao o obredu hadža, ali ne i o vlastitu hodočašću u Meku ; bilježio je datume putovanja poznanika u Istanbul, no ne zna se kojim je poslom on sâm boravio u prijestolnici ; o umiranjima svojih bližnjih uglavnom je pisao služeći se uobičajenim formulacijama nekrologa, a one nam ne otkrivaju što je osjećao. Ipak, mnogi naoko neosobni zapisi, zapisi koji govore o društveno imaginarnom onoga doba, pridonijeli su i poznavanju njegova vlastita imaginarija. U ispitivanju Muhibbijevih rukopisa središnje mjesto katkad su zauzimali sadržaji koje se obično smatra marginalnima, bilo stoga što su u rubnom položaju prema glavnome tekstu u kodeksu, ili stoga što su izvan kulturnog kanona. Najživotnije pojedinosti našle su se u stihovima koje je spjevao mimo uzusa visoke poezije ili u bilješkama na papirićima nehajno umetnutima u knjige. Obuhvaćeni "kapilarnim" mikrohistorijskim istraživanjem, takvi su se zapisi pokazali vrijednim izvorima za (re)konstruiranje životnog svijeta učenog sarajevskog kadije iz prve polovice 19. stoljeća.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

POVEZANOST RADA