Naslov
Paradigme moderne hrvatske dramske pedagogije (Razvoj dramsko-pedagoških ideja u Hrvatskoj tijekom 19. i 20. stoljeća)
(Paradigms of the modern Croatian drama pedagogy (Development of ideas on drama education in Croatia in the 19th and 20th century))

Autori
Krušić, Vladimir

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Filozofski fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
19.07

Godina
2012

Stranica
327

Mentor
Senker, Boris ; Pandžić, Vlado

Ključne riječi
Dramska pedagogija; dramski i kazališni odgojni rad s djecom i mladeži; drama kao medij učenja i podučavanja; kazalište kao vrijednost po sebi; kazalište kao predstava; školsko kazalište; kazalište kao medij učenja i podučavanja; kazalište za odgoj gledatelja; kazalište za odgoj izvođača; kazalište kao umjetnost; „škola rada“; dramatizacija; školske svečanosti; dječje/omladinsko kazalište; „kazalište za narod“; „seljačko kazalište“.
(Drama pedagogy; educational drama/theatre work with children and youth; drama as learning and teaching medium; theatre as value in itself; theatre as production; school theatre; theatre as learning and teaching medium; theatre for education of spectator; theatre for education of performer; theatre as art; “school of work“; dramatization; school celebrations; children/youth theatre; “theatre for people”; “peasant theatre”.)

Sažetak
Polazna je pretpostavka ovog istraživanja da dramska pedagogija u Hrvatskoj ima svoju povijest i protagoniste te svoje paradigme, implicirane ili otvoreno zastupane. Za prepoznavanje i utvrđivanje ključnih točaka razvoja ideja i praksi koje se odnose na odgojnu uporabu dramskog i kazališnog rada u modernoj Hrvatskoj poslužili smo se nekim osnovnim paradigmama suvremene dramske pedagogije kao općim vrijednosnim obrascima, čiji korijeni i podrijetlo u pravilu sežu dublje u kazališnu i/ili pedagošku prošlost, u čijem smo svjetlu istraživali i procjenjivali dramsko-pedagoške ideje, namjere, događaje i povijesna iskustva u dokumentima, člancima, knjigama, novinama, pedagoškoj i kazališnoj periodici, dramskim tekstovima i osobnim svjedočanstvima te pedagoškoj i teatrološkoj literaturi. Povijest moderne Hrvatske, tj. razdoblje koje počinje s rađanjem modernoga hrvatskoga građanskog društva u prvoj polovici 19. stoljeća, odredili smo kao povijesni okvir u kojem ćemo istraživati te razotkrivati nastojanja i njihove nositelje koji su promicali i zagovarali kazalište te dramski rad kao oblik odgoja. Najveći dio rada sadrži pregled i opis ideja, koncepata, aktivnosti te njihovih autora i nositelja sukladno pojavljivanju i doprinosu razvoju dramskoga i kazališnoga odgojnog rada u Hrvatskoj: od prvih (neprihvaćenih) ideja prethodnika nadahnutih europskim prosvjetiteljstvom, preko ideja ilirskih preporoditelja o moralnom i nacionalnom odgoju naroda pomoću kazališta u prvoj polovici 19. stoljeća, do stvaranja hrvatske pedagogije i školskog sustava kao rasadišta naprednih pedagoških koncepcija u drugoj polovici 19. stoljeća te širenja amaterskoga kazališnog djelovanja kao prostora „prosvjetnog“ iskazivanja građanskih kulturnih, društvenih i političkih nakana, rađanja i procvata kazališnog i dramskog rada s djecom i mladeži na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće te u prvoj polovici 20. stoljeća. Istraživanje je potvrdilo da u povijesti hrvatske pedagogije, ali i kazališta, dramsko-pedagoška iskustva imaju svoje mjesto, ključne točke i etape razvoja te da su se – u povezanosti sa srodnim kretanjima u širem međunarodnom kontekstu – razvijala kao sastavni dio nastojanja nastajućega hrvatskoga građanskog društva za uspostavom svoje demokratski uređene nacionalne zajednice i kulture. Nastojalo je odgojiti svoje članove kao samosvjesne, obrazovane te društveno i moralno odgovorne osobe sposobne za ostvarivanje ideala narodne građanske zajednice. Tom su cilju, kao „općem dobru“ kojem valja težiti, bili usmjereni svi glavni napori političkih, intelektualnih i kulturnih snaga nacionalno opredijeljenoga građanstva. Taj je ideal pokretao glavne oblikovatelje hrvatskoga školstva i pedagogije u drugoj polovici 19. stoljeća, a na toj je svjetonazorskoj usmjerenosti utemeljena prosvjetna misija hrvatskih kazališnih amatera u prvoj polovici 20. stoljeća. S druge strane, ubrzana modernizacija i usložnjivanje svakodnevnoga života nakon Prvoga svjetskog rata – njegova sekularizacija, socijalna i politička raslojavanja, urbanizacija, stvaranje popularne ili masovne kulture – stvorili su novi policentrični kulturni, intelektualni i duhovni prostor te omogućili pojavu novih publika i novih kulturnih protagonista, među ostalim i dječje publike, pa dakle i „kazališta za djecu“ te „dječjeg kazališta“ kao novoga društvenog/kulturnog/odgojnog oblika aktivnosti djece i mladeži. Usprkos složenim društvenim i političkim odnosima – ali sukladno osnovnim tijekovima modernizacije društva i širenju građanskih vrijednosti, potreba i kulture – hrvatsko školstvo i pedagogija, osnaženi tada aktualnim naprednim pedagoškim teorijama, doživljuju među dvama svjetskim ratovima novi razvojni zamah pri čemu su pedagoški koncepti „radne škole“ potaknuli pravi procvat dramskih postupaka u školskim metodikama stvorivši tako osnovu za cjelovito teorijsko osmišljavanje dramskoga i kazališnoga odgojnog rada s djecom i mladeži kao specifičnoga samostojnog polja pedagoškog rada. Taj plodni razvoj doživljuje svoj kraj u razdoblju ratne hrvatske države koja je radikalnom provedbom svojih isključivih političkih ciljeva te totalitarnim ideološkim pritiskom na sve segmente i razine društvenog i osobnog te materijalnog i duhovnog života svojih građana okončala dotadašnja nastojanja i smjerove dramsko-pedagoških djelovanja nastojeći neke od njih prisvojiti, primjerice, prosvjetno djelovanje kazališnih amatera – dok je drugima, primjerice, dramskim oblicima školskoga rada, jednostavno onemogućila daljnje metodičko profiliranje i teorijsko osmišljavanje. Promatraju li se kroz prizmu današnjih djelatnih dramsko-pedagoških paradigmatskih obrazaca uočene ideje i modeli rada – jedno i pol stoljeće oblikovani raznovrsnim utjecajima iz različitih kulturnih i pedagoških okruženja – pokazat će mnoga obilježja aktualnih oblika dramsko-pedagoške prakse te uputiti na preispitivanje dominantne predodžbe povijesti suvremene dramske pedagogije (danas tumačenu izrazito anglocentrično) u svjetlu sličnih iskustava i smjerova koji su se javljali u kulturnim i pedagoškim povijestima zemalja izvan anglosaksonskog okruženja.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Pedagogija, Filologija, Znanost o umjetnosti

POVEZANOST RADA