Naslov
Umaški povijesni skokovi od Listopadske diplome 1860. do Osimskih sporazuma 1975. godine
(The Umag historic leaps from the October diploma 1860th to Osimo agreement 1975th)

Autori
Dukovski, Darko

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, znanstveni

Knjiga
Umag-Umago

Urednik/ci
Benčić, Sanja, Martinčić, Ivana, et all

Izdavač
Gradska knjižnica Umag

Grad
Umag

Godina
2012

Raspon stranica
111-148

ISBN
978-953-7456-10-8

Ključne riječi
Umag, povijest
(Umag, hisotry)

Sažetak
Socijalna struktura stanovništva Istre od 1860-ih pa sve do Prvoga svjetskog rata, dakle, u vrijeme nešto zakašnjelih modernizacijskih procesa, vrlo brzo se mijenjala, posebice u većim istarskim urbanim središtima, a nešto sporije i u okolnim ruralnim zonama. Gospodarska zaostalost, za koju je vezana i ona društvena, osnovna je karakteristika Istre u tom razdoblju. Godine 1868. po naredbi ministra unutarnjih poslova provedena je reorganizacija Istarske markgrofovije koja je sada podijeljena na šest kapetanata. Od 1869. do 1918. godine ti su kapetanati: koparski, porečki, puljski, pazinski, voloski i lošinjski. Oni su pak podijeljeni na dva do tri sudska kotara, kotari na teritorije mjesnih općina, a oni na katastarske općine. Uz manja teritorijalna, unutarnja pomjeranja i prilagodbe, Istra će uglavnom zadržati navedeno unutarnje upravno ustrojstvo sve do propasti Monarhije l918. godine, odnosno do talijanske okupacije. U takvome administrativnom i političko-upravnom ustrojstvu Umag je imao status središta katastarske općine, a od 1910. postaje i središte mjesne općine unutar porečkoga kapetanata, odnosno, sudskoga kotara Buje. Općina Umag objedinjavala je područne općine Petrovija i Materada.Za vrijeme talijanske okupacije središte provincijske vlasti za Istru bilo je smješteno u Poreču, dok je za sjedište gubernija (Governatorato) određen Trst kao upravno i administrativno središte cijele Julijske Venecije (Venezia Giulia). Sama Istra podijeljena je na šest političkih kotara (mandamento politico) sa sjedištima u: Puli, Poreču, Pazinu, Kopru, Volosku-Opatiji i Malom Lošinju (ukupne površine 4.713 km2 na kojoj prema popisu iz 1921. godine obitava 347.786 žitelja) , u kojima su najvišu vlast obnašali civilni komesari (Commissario civile), dok su općinama upravljali načelnici (sindaco) u suradnji sa Savjetodavnim odborom (Giunta consultiva). Umag u tom ustrojstvu ostaje općina i u porečkom "političkom kotaru", kao što je bio i pod Austrijom. Rapalskim ugovorom (12. studenog 1920.) i Zakonom o aneksiji od 19. prosinca 1920., br. 1778, Istra i njoj pripadajući otoci (Cres, Lošinj, Unije, Susak i niz manjih, uglavnom nenastanjenih otoka) priključeni su i formalno Kraljevini Italiji. Tek dva mjeseca kasnije kraljevim dekretom od 24. veljače 1921., br. 210, ukinuto je i "ratno stanje" u anektiranim zemljama.Gospodarske i socijalne prilike na Bujštini, odnosno u Umagu u međuratnom razdoblju bile su izrazito nepovoljne. Središnja je fašistička vlast u Rimu zanemarivala istarsku pokrajinu (Prefektura Pula). U vrijeme između dva rata, pod Italijom, Istra je izgubila status "južne pokrajine" (pod Austrijom) i stekla status "najistočnije, pogranične" pokrajine, s akcentom na pogranična, izolirana i udaljena od glavnih prometnih i trgovinskih tijekova i središta. To je jedan od glavnih momenata koji su oblikovali istarsko gospodarstvo, ako ne i najvažniji. Brojna su izvješća istarskih prefekata, s molbom za pomoć, središnjim državnim institucijama pa i Velikom fašističkom vijeću, ali bez uspjeha. Istina, 1930-ih Umag će poput drugih istarskih gradova dobiti vodovod što će značajno poboljšati higijenske i zdravstvene uvjete života, ali gospodarstvo će tavoriti bez naznaka nekakvog uzleta. Preorijentacija Umažana na ribolov i industriju prerade ribe sredinom i potkraj 1920-ih pa sve do sredine 1930-ih bila je nužnost koja će završiti ulaskom Italije u rat 1940. godine. Razvoj i proizvodnja ove istarske industrije ovisila je o sezonama ulova, aktivnosti i razvoju ribarstva kao jedne od najznačajnijih privrednih grana u Istri, a kojoj se tako malo pažnje poklanjalo.U vrijeme vlade Giuseppea Pelle, 1953. Italija za sebe zahtijeva isti status Zone A STT-a onome što ga Zona B STT-a ima za Jugoslaviju (kotari Buje i Kopar). To je dovelo do nagle eskalacije sukoba, te su, nakon povlačenja savezničke uprave i njihove najave predaje uprave Italiji, obje države naredile grupiranja vojske na granici. Činilo se da je sukob neizbježan. Tek nakon pada Pelline vlade i dolaska novog premijera Maria Scelbe 1954., te jačanja pozicije Jugoslavije potpisivanjem vojnih ugovora s Turskom i Grčkom koji su predviđali automatsku vojnu pomoć u slučaju napada. i stvaranje Stalnog savjeta Balkanskog sporazuma, došlo je do recipročnog popuštanja u dogovaranju Italije i Jugoslavije oko pitanja Istre i Trsta. Suglasnost je postojala oko civilne uprave Italije u Zoni A STT-a i civilne jugoslavenske uprave u Zoni B STT-a. Nakon uređenja spornih pitanja, 5. je listopada 1954. u Londonu potpisan Londonski protokol o suglasnosti, poznat kao Londonski memorandum. Memorandumom se ukida saveznička vojna uprava u STT-u, što znači da civilnu upravu u Zoni A preuzima Italija, a u Zoni B Jugoslavija. Memorandumom se predviđa jednakost u postupku prema nacionalnim manjinama, tako da se poštuju njihova nacionalna prava i načelo jednakosti u svakom pogledu.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

POVEZANOST RADA