Naslov
Personalistička etika Karola Wojtyle
(The Personalistic ethics of Karol Wojtyla)

Autori
Škibola, Vice

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, diplomski rad, diplomski

Fakultet
Katolički bogoslovni fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
14.05

Godina
2012

Stranica
61

Mentor
Oslić, Josip

Ključne riječi
antropologija; čin; fenomenologija; Karol Wojtyla; ljubav; osoba; personalistička etika; personalizam.
(act; anthropology; Karol Wojtyla; love; person; personalism; personalistic ethics; phenomenology)

Sažetak
Ovaj diplomski rad prikazuje personalističku etiku Karola Wojtyle. Autor pokušava doskočiti današnjem tumačenju etike na materijalnoj dimenziji. Kao obranu da postoji i etička metafizička dimenzija čovjeka, opisuje opus personalističke etike Karola Wojtyle. Personalistička se etika treba promatrati kao onu koja polazi od osobe – od njegove konkretne stvarnosti u kojoj živi. U radu je prikazan postupak dolaska do personalističke etike. Prije svega naglašena je važnost razumijevanja čovjeka kao osobe koja nije ograničena samo na materijalno. Zbog toga su opisane razne etičke teorije koje su deontološke, teleološke ili teorije vrline. Njihovim razumijevanjem uviđaju se antropološki temelji moralnosti iz kojih slijedi razumijevanje pojma osobe, a samim time nastaje i personalistička etika. Dolazak do personalističke teorije autor započinje razumijevanjem personalizma. Njegov nastanak treba tražiti u Francuskoj revoluciji i novijim filozofskim kretanjima. U Njemačkoj se prvi put upotrebljava pojam personalizam, a prvi ga je upotrijebio Schleiermacher. Autor u radu opisuje pojam personalizam i njegova tumačenja. Naglašava utjecaje različitih filozofa, a osobito pojmove individualizma i kolektivizma. Nakon što je opisan personalizam, autor je započeo tumačiti etiku Karola Wojtyle. Uvodi u problematiku i povijesnu situaciju u kojoj Wojtyla djeluje, a veću je pozonost usmjerio utjecaju Schelerove filozofije. Wojtyla se pita može li se pomoću Schelerovog sustava poduzeti pokušaj tumačenja kršćanske etike jer postoje određene dodirne točke. Bavljenje Schelerom potaknulo je Wojtylu na reformu fenomenologije kao metode te se vraća konkretnom čovjeku kao osobi. Wojtylino tumačenje pojma osobe autor je objasnio s nekoliko stajališta. Prvo je objašnjena personalistička antropologija. Njom je čovjek shvaćen kao samoostvarujuća stvarnost u djelovanju. Drugo stajalište polazi od teološke antropologije. Polazi se od razumijevanja čovjeka kao osobe koja je stvorena na sliku Božju. U trećem je opisana Wojtylina zrela personalistička antropologija. Takva antropologija razumijeva čovjeka i kao interpersonalno biće koje uviđa dijalošku narav čovjeka. Iz dijaloške naravi proizlazi i razumijevanje transcendencije, slobode, upoznavanje dostojanstva. Kroz zadnja dva stajališta autor ulazi u samu bit Wojtyline personalističke etike smatrajući koncepciju osobe principom etike i moralnosti. Osoba se ostvaruje i u svom djelovanju snagom slobode i samoodređenja. Završava se s ljubavi kao personalističkom odgovoru na transcendenciju, na stvaranje na Božju sliku. Ljubav se mora temeljiti na personalističkom principu i personalističkoj normi, koja vrijednost osobe postavlja iznad vrijednosti zadovoljstva. Ona je princip prema kojemu se ljudi moraju upravljati kako bi svoje ponašanje oslobodili od svakog egoizma i utilitarizma.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Teologija

POVEZANOST RADA