Naslov
Razvoj procjene rizika i sustava probacije u Hrvatskoj
(Development of Risk Assessment and Probation System in Croatia)

Autori
Ricijaš, Neven

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, neobjavljeni rad, stručni

Skup
Regionalna konferencija: "Procjena rizika u izvršenju krivičnih sankcija" - razvoj sistema procjene rizika za uslovni otpust i druge sankcije i mjere koje se izvršavaju u zajednici

Mjesto i datum
Sarajevo, Bosna i Hercegovina, 11.04.2012

Vrsta sudjelovanja
Pozvano predavanje

Vrsta recenzije
Nije recenziran

Ključne riječi
procjena; kriminogeni rizika; probacija
(assessment; criminogenic risk; probation)

Sažetak
Razvoj procjene počinitelja kaznenih djela putem suvremenih instrumenata procjene kriminogenog rizika u Hrvatskoj je usko vezan i uz razvoj sustava probacije. Naime, ustrojavanje probacijskog koje je imalo za cilj jačanje i širenje već postojećih alternativnih sankcija (sankcija koje se izvršavaju u zajednici), ostvareno je uz značajnu i vrijednu pomoć projekata Europske unije, prije svega s Velikom Britanijom kao zemljom partner. Tijekom tih aktivnosti, našem sustavu bili su ponuđeni alati koji se u Engleskoj i Walesu koriste s ciljem procjene rizičnih i zaštitnih čimbenika počinitelja kaznenog djela, a koji odgovaraju suvremenim standardima kvalitetnih instrumenata procjene. Kroz povijest je u području pravosuđa i drugih sustava koji reagiraju prema počiniteljima kaznenih djela (socijalna skrb, zdravstvo i slično) moguće razlikovati dvije temeljne vrste procjena. To su (1) neformalne i (2) formalne procjene. Neformalne procjene temelje se na prijašnjim dosjeima i obradama specifične osobe, temelje se na analizi trenutnog kaznenog djela, razgovorima o temama koje se procjenjuju važnim te promatranjem osobe u realnom i nadziranom okruženju. Također se procjena radi iz anamnestičkih podataka i razgovora s ključnim osoba u životu optuženika/osuđenika. Iako je ovakva procjena važna u trenutnoj, i često hitnoj situaciji donošenja odluka prema počinitelju, ona nije posebno pouzdana i ne bi trebala biti temeljna metoda rada bilo kojeg sustava. Razvojem znanosti i različitih instrumenata/testova procjene osoba, posebno u kliničkom sustavu, počele su se razvijati i prve formalne procjene počinitelja kaznenih djela. Međutim, s obzirom na povijesni razvoj, razumljivo je da su se te procjene temeljile na primjeni različitih psiholoških instrumenata kao što su upitnici ličnosti, testovi inteligencije, polustrukturirani intervjui i slično, te se ova vrsta procjene naziva formalna klinička procjena. Glavna prednost ove vrste procjene jest da, uzimajući vrijedno iskustvo procjenjivača koje je potrebno za kvalitetnu analizu, ona omogućuje dubinsku analizu počinitelja te uzima u obzir i brojne druge relevantne faktore, često dinamičke prirode. Istovremeno, ima nedostatke koji se očituju u njezinoj subjektivnosti, većoj sklonosti „ljudskoj“ pogrešci i manipulaciji, te se često usmjerava na analizu osobina koje nisu prediktivne za recidivizam ili koje nisu značajno podložne promjenama. U području kriminologije i stručnjaka koji su se bavili tretmanom počinitelja kaznenih djela, ali i istraživanja recidivizma, počele su se javljati aktuarne formalne procjene. One se temelje na statističkim vezama ponašanja i drugih obilježja pojedinaca s elementima rizičnosti, odnosno recidivizma. Drugim riječima, temelje se na istraživanjima o prijašnjem ponašanju osoba sa sličnim ponašanjem i sličnom povijesti u odnosu na kriminalno ponašanje. Temeljni je cilj aktuarnih procjena predvidjeti delinkventno/kriminalno ponašanje. One manje naglaska stavljaju na objašnjavanje, a više na predviđanje. U tom smislu, do sada se razvilo mnogo vrlo kvalitetnih aktuarnih instrumenata procjene počinitelja, te razlikujemo kroz povijest nekoliko generacija tih instrumenata, međutim potrebno je navesti kako su čak i najvaljaniji aktuarni instrumenti podložni prediktivnoj pogrešci, te stoga imaju i svoje nedostatke. Temeljni koncept koji leži u podlozi aktuarnih instrumenata vezan je uz koncept kriminogenih rizika i potreba. Stoga su ključni pojmovi za razumijevanje ovih instrumenata: 1. statički rizični čimbenici, 2. dinamički rizični čimbenici, 3. zaštitni čimbenici, 4. kriminogene potrebe, 5. čimbenici odgovora. Promatramo li kroz povijest generacije aktuarnih instrumenata procjene, možemo razlikovati 4 generacije ovih instrumenata (potrebno je naglasiti kako neka literatura prvom generacijom smatra kliničke instrumente, pa stoga govori o 5 generacija formalnih vrsta procjene). To su: 1. Aktuarne skale statičkih čimbenika 2. Skale kriminogenih rizika i potreba 3. Integracija rizika i potreba s tretmanskim aktivnostima 4. Procjena rizika i potreba, analiza tretmanskih aktivnosti i procjena sigurnosti zajednice. Svaka sljedeća generacija nastojala je nadoknaditi, odnosno nadići nedostatke prethodnih instrumenata. Nedostatak prve generacije bio je što nije obuhvaćala (barem ne u dovoljnoj mjeri) dinamičke čimbenike rizika, te su oni uvedeni u drugoj generaciji. Zatim se je javio problem pretjerane „dijagnostike“ koja se ogledala u kvalitetnoj procjeni, ali nedostatka aktivnosti koje je sada potrebno poduzeti. Te nedostatke nadvladala je treća generacija. Posljednja generacija ubacuje i procjenu sigurnosti zajednice od počinitelja kaznenih djela, te na taj način nadograđuje četvrtu. Smisao ovih instrumenata procjene je dobiti informaciju o razini kriminogenog rizika. On se najčešće definira kroz tri/četiri kategorije: nizak, umjeren, visok i vrlo visok rizik. Radi se o riziku koji nam govori u prilog predikciji recidivizma, ali i zahtjevnosti počinitelja kaznenog djela za tretman, budući se on dobiva svojevrsnom „jednadžbom“ rizičnih čimbenika, zaštitnih čimbenika i čimbenika odgovora. Kao što je ranije navedeno, prve formalne aktuarne procjene u Hrvatskoj, koje zaista mjere razinu kriminogenog rizika, počele su se razvijati paralelno s razvojem sustava probacije. Prilikom definiranja probacije u Hrvatskoj i ukupnih probacijskih poslova, uvelike se poštivala definicija probacije Vijeća Europe (Pravila R(2010)1) koja navode da se probacija odnosi na implementaciju sankcija u zajednici i drugih mjera definiranih zakonom i određenih prema počinitelju (kaznenih djela ili prekršaja). Ona objedinjuje brojne aktivnosti i intervencije koje uključuju superviziju, vođenje i pomoć s ciljem socijalne inkluzije počinitelja, kao i doprinosa sigurnosti zajednice. Probacija također može uključivati pružanje informacija i savjeta pravosudnim tijelima kako bi ispravnije donosili odluke, pružanje vođenja i podrške počiniteljima dok su u pritvoru ili zatvoru kako bih ih se pripremilo za otpuštanje ili nagodbu, nadzor ili podršku osobama koje su puštene na uvjetni otpust, intervencije restorativne pravde (medijacija), pružanje podrške žrtvama zločina (kaznenih djela). Temeljna ideja probacijskih sankcije je smanjiti institucionalizaciju (prizonizaciju) počinitelja kaznenih djela (gdje to nije potrebno) te napraviti svojevrsnu diverziju u pravocrtnom pravosudnom sustavu na način da se na razini državnog odvjetništva ili sudova odrede mjere i/ili sankcije u zajednici kojima se želi ostvariti svrha kaznenopravnih sankcija. Zakonska regulativa u Hrvatskoj poznaje institut uvjetne osude uz mogućnost zaštitnog nadzora još od 1922. godine, odnosno od Krivičnog zakona Kraljevine Jugoslavije. U svim daljnjim krivičnim/kaznenim zakonima postojala je mogućnost izvršavanja sankcija u zajednici, uz istovremeno pružanje pomoći i nadzora počiniteljima kaznenih djela. Međutim, praksa nije pratila zakonsku regulativu, te se ove sankcije nisu izvršavale. Većom reformom kaznenog prava u neovisnoj Republici Hrvatskoj, te donošenjem Kaznenog zakona koji je stupio na snagu 1998. godine, predviđeno je također da se uz uvjetnu osudu može izreći i zaštitni nadzor, te je ujedno predviđen i rad za opće dobro na slobodi kao mjera zamjene kratke kazne zatvora (do 6 mjeseci). Kako bi se potaknulo istinsko izvršavanje ovih sankcije, 1999. godine stupio je na snagu Zakon o izvršavanju zaštitnog nadzora i rada za opće dobro na slobodi, te je krajem 2001. godine prvi zaštitni nadzor uz uvjetnu osudu počeo s izvršavanjem. Od 2002. godine možemo reći da je u Hrvatskoj započela praksa izvršavanja ovih sankcija, a nju su prvenstveno izvršavali djelatnici zatvorskog sustava i sustava socijalne skrbi izvan svog redovitog radnog vremena, za što su bili i honorarno plaćeni. S obzirom da je praksa zahtijevala sustavno provođenje ovih, ali i drugih sankcija u zajednici, 2010. godine stupio je na snagu novi zakon pod nazivom Zakon o probaciji. On u potpunosti opisuje i regulira probacijske poslove u Hrvatskoj. Također je u okviru Ministarstva pravosuđa formirana Uprava za probaciju i podršku žrtvama i svjedocima, da bi 2012. godine u okviru istog pravosuđa bila formirana Uprava za kazneno pravo i probaciju. Cjelokupna reforma provedena je uz veliku pomoć i podršku projekata Europske unije, s ranije navedenom Velikom Britanijom kao najznačajnijom zemljom partner. Probacijski poslovi uključuju brojne aktivnosti vezane uz rad s počiniteljima kaznenih djela u svim fazama kaznenog postupka i izvršavanja sankcija. Oni također uključuju i rad sa žrtvama i oštećenicima, te obiteljima žrtava i počinitelja kaznenih djela. Stoga je zadatak ureda za probaciju suradnja s policijom, državnim odvjetništvom, sudovima, sucima izvršenja, zatvorima/kaznionicama, ali i zajednicom. Prema članku 13. Zakona o probaciji, probacijski poslovi su: 1) procjena kriminogenih rizika i tretmanskih potreba počinitelja, 2) izrada pojedinačnog programa postupanja, 3) nadzor izvršavanja obveza prema rješenju državnog odvjetnika kada odlučuje o kaznenom progonu prema načelu svrhovitosti, 4) postupci izvršavanja uvjetne osude sa zaštitnim nadzorom i rada za opće dobro na slobodi, 5) nadzor izvršavanja mjere opreza obveze redovitog javljanja određenoj osobi ili državnom tijelu, 6) nadzor provođenja mjera utvrđenih rješenjem o određivanju istražnog zatvora u domu, 7) izrada izvješća zatvoru, odnosno kaznionici, 8) nadzor nad uvjetno otpuštenim osuđenikom, 9) izrada izvješća o počinitelju za državno odvjetništvo, sud i suca izvršenja, 10) sudjelovanje u organiziranju pomoći i podrške žrtvi, oštećeniku, obitelji žrtve i obitelji počinitelja. Iz navedenog spektra poslova, jasno je vidljivo kako se radi o vrlo opsežnim aktivnostima za koje je potrebno ustrojavanje široko distribuiranih, dobro ekipiranih i kvalitetno umreženih probacijskih ureda. Do sada je u Hrvatskoj otvoreno ukupno 12 ureda za probaciju, te je razvoj započeo. Implementiran je instrument procjene počinitelja koji je nastao kao adaptacija britanskog instrumenta OASyS, te se on u Hrvatskoj naziva Sustav procjene počinitelja (SPP). Ovaj instrument pripada 4. generaciji aktuarnih instrumenata procjene. Moguće je zaključiti kako je puno toga napravljeno, ali i da širina i zahtjevnost posla nalažu daljnje opsežno ulaganje u razvoj, infrastrukturu i edukacije.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Pedagogija

POVEZANOST RADA