Naslov
Zamjenice u Akademijinu brevijaru (IIIc 12)
(Pronouns in the Academy's Breviary (IIIc 12))

Autori
Šimić, Marinka

Izvornik
Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (1331-6745) 37/1 (2011); 161-197

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, znanstveni

Ključne riječi
Zamjenice; Akademijin brevijar; hrvatskoglagoljski rukopisi
(Pronouns; Academy's Breviary; Croatian-Glagolitic manuscripts)

Sažetak
U pregledu zamjeničke deklinacije Akademijina brevijara ustanovljeno je da je u Komunalu očuvano bogatstvo različitih oblika, odnosno i stariji, crkvenoslavenski i mlađi hrvatski, kao i neki koji su nastali interferencijom jednih i drugih, dok je u Psaltiru očuvano starije stanje, odnosno isključivo crkvenoslavenski oblici. Kod ličnih zamjenica nema mnogo odstupanja od crkvenoslavenske norme hrvatske redakcije, tako npr. na grafijskoj razini kod pisanja zamjenice azь možemo reći da je u ovom rukopisu identično stanje kao u našim fragmentima s konca 13. i početka 14. stoljeća. U nominativu je jednine potvrđen crkvenoslavenski oblik azь, koji se najčešće piše znakom za poluglas, tj. štapićem, na kraju, npr.: Azь. Grafijska se inačica az' pojavljuje samo jednom u Psaltiru, i to ispred enklitike: Az' bo. I u leksičkom izboru postoji sličnost, naime ni u fragmentima ni u BrAc nije potvrđen hrvatski oblik ja. Sličnost se očituje i u tome da nisu potvrđeni oblici s karakterističnom čakavskom vokalizacijom slaboga poluglasa: mane, mani, manom, itd. Među množinskim oblicima ličnih zamjenica na starinu ukazuju akuzativni oblici ni i vi. Kod neličnih zamjenica u nepalatlnoj se i palatalnoj paradigmi dobro čuva stari deklinacijski sustav, npr.: u genitivu jednine muškoga i srednjega roda redovito je gramatički morfem –ogo, kao i u većini liturgijskih rukopisa. Kod nepalatalnih je osnova u pojedinačnim primjerima došlo do utjecaja palatalnih osnova: u instrumentalu jednine nalazimo gram. morfem –imь: timь, edinimь, u genitivu množine: –ihь: edinihь i instrumentalu množine: –imi: onimi. Takvi se primjeri nalaze u Komunalu, odnosno u drugome dijelu rukopisa, koji je i inače, u odnosu na Psaltir, jezično pomlađen. Akuzativni oblici ako se zamjenica odnosi na živo jednaki su genitivu, a ako se odnosi na neživo jednaki su nominativu s jednom iznimkom kod zamjenice vsakь: I ubi vsakь prvên’cь v’ z(e)mli ihь načetkь vsakogo truda ihь. To je okamenjen arhaičan izraz iz vremena kad je i akuzativ za živo bio jedank nominativu, a očuvan je i u tiskanim brevijarima. Zamjenica se vsakь u BrAc, kao i u starocrkvenoslavenskim tekstovima, najčešće pojavljuje u jednini, i to u pridjevskoj funkciji: iz’miû na vsaku noĉь lože moe sl’zami moimi ; navode na vsakь d(ь)nь. Međutim, slično kao i u fragmentima, nalazimo nekoliko primjera u kojima se ona samostalno pojavljuje, odnosno u imeničkoj upotrebi: v cr(ь)kvi ego vsakь v’zgl(agol)etь sl(a)vu, i potrêbilь esi vsakogo lûbodêûĉago ot tebe. U genitivu, dativu i instrumentalu množine crkvenoslavenski se nastavci –êhь, –êmь i –êmi katkad zamjenjuju nastavcima –ihь, –imь, –imi, što je poznata, premda rijetka pojava u liturgijskim rukopisima, u kojima se sreću i –ehь, –emь i –emi, za razliku od BrAc koji nema takve primjere. U ženskome su rodu u nepalatalnim i palatalnim osnovama uobičajeni genitivni nastavci –oe/–ee, odnosno stariji nestegnuti oblici: vsakoe, niedinoe, edinoe, ee, eeže, nee, tvoee, svoee, vašee, slično kao i u drugim liturgijskim rukopisima, u kojima su stegnuti oblici rijetkost. Nestegnute oblike nalazimo i u instrumentalu jednine, rjeđe kod nepalatalnih osnova: toû, a češće kod palatalnih: moeû, tvoeû, svoeû. Premda ne nalazimo potvrde za sve padeže i rodove, dvojina je prilično dobro oprimjerena. Primjeri su uvijek pravilni oblici crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije. Kod zamjenice čьto u genitivu je, isto kao u našim fragmentima, potvrđen najstariji oblik česo, u kojemu se još uvijek čuva zamjenički indoeuropski nastavak –so, a mlađi oblici čego, čega, čьso, česogo nisu zabilježeni. Važno je napomenuti, da se u BrAc očuvao jedan iznimno rijedak oblik u našim rukopisima: nêčь, kao i niječni akuzativni oblik ničtože. Među primjerima u rukopisu od starijih, odnosno nestegnutih oblika zamjenice ki potvrđen je nominativni i akuzativni lik kaê i instrumental koeû, dok nestegnuti oblik kii nije zabilježen, nego samo stegnuti ki. Zamjenica kaê istovremeno se pojavljuje i u stegnutom obliku ka, što svjedoči o činjenici da su u vrijeme pisanja Akademijina brevijara u tijeku određene glasovne promjene, u ovom primjeru stezanje, koje su se odrazile i u pismu. U BrAc u Psaltiru je u ulozi odnosne zamjenice na početku zavisne rečenice uobičajen oblik iže, eže, êže, dok se zamjenica ki upotrebljava samo u akuzativu jednine u obliku kiždo. U Komunalu se zamjenica ki, ka znatno češće upotrebljava, posebice u rubrikama. U nominativu i akuzativu jednine u muškome i srednjem rodu potvrđeni su i određeni i neodređeni oblici zamjenice sь, neodređeni se oblik pojavljuje u dvije inačice, tj. s poluglasom: sь i s a: sa. Određeni se oblik si upotrebljava u nominativu i akuzativu, dok se od neodređenih oblika u akuzativu pojavljuje samo onaj mlađi, tj. sa. U srednjemu se rodu u nominativu podjednako učestalo pojavljuje neodređeni oblik se i određeni sie, dok je u akuzativu češći određeni sie, za razliku od naših najstarijih fragmenata u kojima je mnogo češći neodređeni oblik se. Treba napomenuti, da je u akuzativu u nekoliko primjera očuvan stariji oblik si. Zanimljiv je oblik sažde u nominativu jednine koji je zabilježen dva puta u drugome dijelu brevijara, tj. Komunalu. U nominativu jednine ženskoga roda prilično je čest određeni oblik siê. Zamjenica vьsь u nominativu i akuzativu muškoga roda redovito je pod titlom, pa se razrješuje kao v(ь)sь, osim u rubrici gdje se razrješuje kao v(a)sь. U dativu množine prevladava crkvenoslavenski vsêmь, dok je vsemь potvrđeno dva puta, a vsimь samo jednom u Komunalu, a zanimljivo je da u istoj rečenici supostoje dva različita oblika: vsêmь i vsemь, a slično i u dativu i lokativu jednine vsêi i vsei. U genitivu je množine uobičajeno je vsêhь, dok mlađe vsihь nalazimo samo dva puta, i to jednom u rubrici, a drugi put u Kalendaru. U lokativu je množine također češći pravilan crkvenoslavenski oblik vsêhь, dok se vsihь iznimno rijetko nalazi, tj. samo jednom. Svi su mlađi primjeri iz Komunala, što još jednom potvrđuje pretpostavku o prodiranju elemenata narodnoga, tj. piščeva govora u drugome dijelu rukopisa, ali kao što je vidljivo iz navedinih primjera, riječ je o vrlo slabom intenzitetu. Mlađi se oblici većinom u BrAc pojavljuju u rubrikama, kao što je, npr. ka.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija

POVEZANOST RADA