Naslov
Rajska ptica: od vizualne percepcije u Klovićevu Časoslovu Farnese do simbolične predodžbe Raja kroz egzemple
(The Bird of Paradise: from visual perception in Klović's Farnese Hours to symbolic sensation of Heaven through exempla)

Autori
Mužinić, Jasmina ; Ferber-Bogdan, Jasenka ; Zaradija Kiš, Antonija

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, znanstveni

Knjiga
Književna životinja, Kulturni bestijarij II. dio

Urednik/ci
Marjanić, Suzana ; Zaradija Kiš, Antonija

Izdavač
Hrvatska sveučilišna naklada ; Institut za etnologiju i folklOris tiku (IEF)

Grad
Zagreb

Godina
2012

Raspon stranica
419-447

ISBN
978-953-169-222-9

Ključne riječi
rajska ptica, povijest, književnost, kultura, Klović, prilike
(bird of paradise, history, literature, culture, Klović, exempla)

Sažetak
Pojam rajske ptice pojavljuje se u Europi dolaskom svlakova ovih ptica koje je iz Indonezije donjela Magellanova posada 1522. Formiranje ovog pojma, njegove simbolike i mita pratili smo istražujući prve likovne prikaze i rane književne forme ove egzotične ptice. Prvi crtež rajske ptice izradio je poznati njemački slikar Hans Baldung Grien. Crtež je monokromatski i vrlo nejasan pa se doimlje kao skica. Zbog toga se može samo pretpostavljati o kojoj se vrsti rajske ptice radi. Stoga je drugi crtež po redu, a kojeg je u boji izradio hrvatski minijaturist Julije Klović 1539. godine, izuzetan u svom jasnom prikazivanju vrste Velike rajske ptice Paradisaea apoda, izvan njezine domovine. Ovaj crtež se nalazi ispod teksta himna na fol. 6v u Časoslovu Farnese, kojega je minijaturama oslikao Julije Klović po narudžbi rimskoga kardinala Alessandra Farnesea. Svojim izgledom i mitom ptica se uklapala u duh kršćanske kulture i njezine obnove pa ju Klović uvrštava u ikonografiju Časolsova. Iako se ptica ne spominje u tekstu, njezina slika predstavlja simboličnu asocijaciju koja upotpunjuje himan u njegovoj glorifikaciji Marije Djevice. Dok Klović oslikava prve stranice Časoslova crtajući rajsku pticu, njegov prijatelj, talijanski umjetnik Giulio Romano uzima također motiv rajske ptice za izradu tapiserije pod nazivom Venerina barka koju izrađuje po narudžbi kardinala Herculesa Gonzage. Istovremeno, J. W. von Cube izrađuje crtež ptice koju naziva "rajskom pticom" u svom djelu Hortus sanitatis no, na temelju onog što je o izgledu te ptice čuo. Stoga ne čudi što taj crtež "rajske ptice" više sliči paunu. Međutim, uz to, J.W von Cube iznosi svoje mišljenje da se rajske ptice tako zovu ne zato što pripadaju Raju već zato što su iznimne ljepote i slave. To predstavlja početak rušenja mita o ptici koja živi u Raju, iako u sličnom izričaju taj stav nalazimo već u djelu Sermones discipuli Johannesa Herolta. U tom smislu Herolt je o rajskoj ptici imao ispravan stav i prije dolaska svlakova u Europu i stvaranja prvih likovnih prikaza beznogih ptica. Nakon Klovića i Romana pojavljuju se gravure rajskih ptica prirodoslovaca Conrada Gessnera i Ulissa Aldrovandia te umjetnika Conrada Aichera. Na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće pojavljuju se nove ilustracije rajskih ptica od kojih su neke po prvi puta prikazane s nogama i krilima kao što je to prikaz Kraljevske rajske ptice Cicinurus regius, Carolusa Clusiusa te dvije vrste rajskih ptica Jacoba Hoefnagela. To je pridonijelo daljnjem razbijanju višestoljetnoga mita o postojanju beznogih ptica koje žive u Raju. Nove spoznaje koje su srušile mit o rajskoj ptici, učvršćuju se dalje početkom 19. stoljeća kad su žive ptice prvi puta viđene u prirodi svoje domovine, Nove Gvineje. Ipak, sintagma rajska ptica nastavlja svoje postojanje kroz simbolično značenje u književnosti: ponajprije ga usvajaju egzempli, kratka moralizatorska forma utkana u svakodnevne propovijedi. U njima je ptica kroz svoju simboliku predstavljena čovjeku u kontekstu predočenja apstraktnoga pojma kao što je Raj. Radi se o vrlo staroj predaji o redovniku i ptici za koju se smatra da ju je u svojoj propovijedi u formi egzempla prvi puta uporabio biskup Maurice de Sully. Zbog svoje iznimne popularnosti ova predaja prelazi iz usmene u zapisanu varijantu egzempla. Egzempl, o neobičnoj ptici, nalazi se i u Quaresimale in volgare Roberta Caracciola, djelu koje je do te mjere imalo snažan odjek među hrvatskim glagoljašima da je prevedeno, priređeno i tiskano u glagoljaškoj senjskoj tiskari 1508. godine. Međutim, u navedenim se izvorima, sve do pojave djela Sermones discipuli (skraćeni naslov) Johannesa Herolta, u čijoj se zapisanoj propovijedi spominje avis paradisi, nigdje izravno ne spominje sintagma rajska ptica. Tako priču o redovniku i ptici u hrvatskoglagoljskom književnom korpusu 16. stoljeća čitamo u senjskom Korizmenjaku, četiri Disipula i zbirci propovijedi, a koju su hrvatski filolozi Milčetić, Strohal i Štefanić četiri stoljeća kasnije naslovili Rajska ptica. Izvorište hrvatske uporabe naziva rajska ptica nalazi se i u hrvatskoj starijoj književnosti, u stihovima Mavra Vetranovića. Za pjesnika je to skupni termin za sve ptice lijepoga pijeva. Nešto kasnije pojam rajske ptice nalazimo kod Matije Divkovića koji u svojim Besiedama, pod utjecajem Herolta, rabi naziv avis paradisi, odnosno ptica raiska. Svlakovi rajskih ptica koji su dospjeli u skoro sve europske zemlje od 16. do početka 20. stoljeća i kasnije, nisu izravno doprli u hrvatske krajeve, te stoga oni nisu mogli biti izvorom iz kojega bi ova vrsta ptice ušla i u književnost. Književnost nije ostvarila vizualni kontakt sa svlakovima, slikama ili crtežima rajskih ptica, već je samostalno razvila sintagmu kroz simboličnu predodžbu ljepote ptica. Da su ptice očaravajuće lijepe, uopće je prihvaćeno čovjekovo mišljenje, pogotovo u traženju žuđenog, ugodnog i lijepog života čovjeka u Raju. Kroz takvo kompleksno promišljanje Klovićev prikaz rajske ptice u Časoslovu Farnese doista je jedinstven u kontekstu hrvatske likovne, književne i prirodoslovne predodžbe

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Etnologija i antropologija

POVEZANOST RADA