Naslov
ELEKTROKEMIJSKA I IMUNOHISTOLOGIJSKA ANALIZA POČETNIH STADIJA APEKSNOG PARODONTITISA
(Electrochemical and immunohistological analysis of initial stages of apical periodontitis)

Autori
Kovačević, Maja

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Medicinski fakultet,studij stomatologije

Mjesto
Rijeka

Datum
26.11

Godina
1999

Stranica
182

Mentor
Tamarut,Tomislav

Ključne riječi
elektrokemija;imunohistologija; apeksni parodontitis;pas
(electrochemistry;immunohistochemistry;apical periodontitis;dog)

Sažetak
Cilj ovog istraživanja je bio uspostaviti eksperimentalni model za proučavanje prijelaznih stadija upale pulpe-pulpitisa u upalu apeksnog parodonta-apeksni parodontitis. Uspostavljeni model bi poslužio za ispitivanje električnih osobina, histoloških, histokemijskih, i imunohistokemijskih karakteristika ovih prijelaznih stanja. Hipoteza je, da se sa promjenom odnosa nutritivnih i strukturnih proteina u tkivu anioni pojačano zadržavaju u upalnom području i na njih se vežu elektrokemijskim vezama ioni kationa. Na granici promjena nastaje koncentracijski gradijent i difuzijski potencijali koji mijenjaju elektrokemijska svojstva tkiva. Mijenjanje elektrokemijskih svojstava tkiva može se dokazati mjerenjem električnog potencijala pulpe (EPP) i električnim mjerenjem duljine korijenskog kanala (EMDKK) zuba. Uspostavljanje prijelazne zone, važne za plan terapijskog zahvata, željeli smo detektirati pomoću metode EMDKK. EPP se razlikuje u patološki promijenjenom tkivu u odnosu na zdravo tkivo, što je našim eksperimentom i potvrđeno. Metodu EMDKK proveli smo na eksperimentalnom modelu psećih zubi. Eksperimentalne životinje (osam pasa mješanaca u dobi od 1-4,5 godina) su bile podijeljene u četiri eksperimentalne (šest životinja) i kontrolnu skupinu (dvije životinje). Očnjaci na svim psima bili su kontrolni zubi za određivanje koncentracije kationa u pulpi i električnog potencijala zdrave pulpe, te mjerenja duljine korijenskog kanala na zdravim zubima. Nakon anestezije, na ostalim eksperimentalnim zubima (premolari i incizivi), eksperimentalno je izazvan pulpitis na način da su trepanirane pulpne komore i pulpe ostavljene da se inficiraju mikroflorom iz usne šupljine. Na svim zubima provedeno je EMDKK prije i po isteku eksperimentalnog razdoblja- prva skupina 20 dana, druga skupina 35 dana, treća skupina 50 dana i četvrta skupina 65 dana. Rezultati EMDKK su pokazali da su rezultati mjerenja statistički značajno mnogo lošiji (p<0,05) na zdravim pulpama (2,16 3,23 mm kraće od digitotaktilno određene dužine do apikalne delte (AD)) od patološki promijenjenih pulpi. Rezultati nakon 20, 35 i 65 eksperimentalnih dana nisu međusobno bili statistički značajno različiti (t-test, p> 0,05) i varirali su od 1,90 mm kraće od apikalne delte (AD) (IV grupa), do 1,25 mm duže od AD (I i II grupa), u periapeksu. Pretpostavljamo da su ovo bile granice prijelaznih koncentracijskih zona u ovim skupinama i da se na ovaj način mogu tumačiti pojave "podinstrumentacije" i "preinstrumentacije u kliničkom radu. Rezultati nakon 50 eksperimentalnih dana pokazali su statistički značajnu razliku (t-test, p< 0,05) u odnosu na druge eksperimentalne skupine ( dif = 2,27  2,65 mm), ali ne statistički značajnu razliku u odnosu na kontrolu (t-test, p> 0,05). Pretpostavljamo da je razlog za ovu pojavu očuvan integritet tkiva u ovoj skupini na većini pulpi koji je utjecao na rezultat i da se ovdje prijelazna zona formirala unutar korijenskog kanala. U prvoj i drugoj eksperimentalnoj skupini smo u pravilu imali "preinstrumentacije" ( prva skupina dif= 1,18ą1,97mm) što je podudarno s uočenim naglim širenjem upale u smjeru periapeksa, a u četvrtoj skupini, sa trajanjem eksperimentalnog razdoblja 65 dana, rezultati električnog mjerenja su bili približno u razini apeksne delte( dif= - 0,54 ą 1,36 mm) , kada su pulpe u pravilu bile nekrotične i formirala se stabilna prijelazna zona zrelog granulacijskog tkiva u području apeksa. Vrh sonde je tada detektirao ovu zonu u kojoj su se rasporedili tkivni ioni ovisno o naboju, veličini, pokretljivosti i topljivosti. EMDKK je također pokazalo da širina i morfologija korijenskog kanala na zdravim pulpama utječe na rezultat mjerenja. Mjerenja su bila mnogo lošija na širokim korijenskim kanalima očnjaka ( dif= 7,95 ą 6,56 mm), od užih kanala premolara i inciziva ( dif= 2,16 ą 3,23 mm). Nakon isteka eksperimentalnog razdoblja uzeli smo tkivo pulpe za analizu kationa atomskom spektrofotometrijom iz eksperimentalnih zuba gornje čeljusti i kontrolnih očnjaka gornje i donje čeljusti. Mandibulu sa eksperimentalnim i kontrolnim zubima smo resecirali i pripremili blok za uklapanje nedekalcificirane kosti u metilmetakrilat, te radiološki snimili položaj mjerne sonde u korijenskom kanalu prilikom digito-taktilnog i električnog određivanja duljine korijenskog kanala. Nakon toga su blokovi pripremljeni za histološku (Hemalaun-Eozin, Toluidin plavo), histokemijsku- dokazivanje kisele i tartrat-rezistentne kisele fosfataze, i imunohistokemijsku analizu- dokazivanje CD3+ limfocita. Histološke analize pokazuju da već u fazi pulpitisa postoji eksudativni akutni apeksni parodontitis sa resorpcijom alveolarne kosti i rjeđim stanicama od kojih su u značajnom broju prisutni mastociti. Razrjeđenje je potvrđeno i radiološki. Ovim eksperimentom je potvrđeno da patološko stanje pulpe i periapeksa utječe na točnost metode električnog mjerenja duljine korijenskog kanala, te da se može dati još jedna potvrda hipotezi da električnim mjerenjem duljine korijenskog kanala detektiramo prijelaznu koncentracijsku zonu između zdravog i patološki promijenjenog tkiva. Histokemijska analiza je pokazala da unatoč prisutnoj resorpciji alveolarne kosti i prisutnim povećanim brojem osteoklasta u periapeksnim lezijama zuba sa senzibilnom pulpom, aktivnost kisele fosfataze nismo zabilježili, dok je na zubima sa nekrozom pulpe ova aktivnost bila pozitivna na površini alveolarne kosti i površini korijena. Imunohistokemijska analiza CD3+ limfocita je registrirana u periapeksnim lezijama sa parcijalnom nekrozom pulpe i u vezivnim stijenkama granulacija kroničnih periapeksnih lezija zuba u četvrtoj eksperimentalnoj skupini. Za pripremu tkiva koristili smo metodu uklapanja nedekalcificirane kosti sa dekoroniranim zubima u metilmetakrilat i rezanja tungstenkarbidnim nožem (rotacioni mikrotom za kost Leica RM 2155, Wiena, Austria). Ova metoda, otprije poznata u osteologiji, omogućila nam je serijsko rezanje preparata debljine 5-7μm koje smo komparativno bojali. Makroskopski i mikroskopski detalji dobre kvalitete omogućili su nam detaljnu citološku analizu promjena pulpe i periapeksa in situ svjetlosnim mikroskopom.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Dentalna medicina

POVEZANOST RADA