Naslov
Prevođenje ili stvaralaštvo?
(Translation or creativity?)

Autori
Degoricija, Vesna ; Žmegač, Viktor

Izvornik
Mef.hr (1332-960X) 30 (2011), 2; 25-27

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, prikaz, stručni

Ključne riječi
Predstavljanje knjige Emergency Medicine
(Presentation of the book Emergency Medicine)

Sažetak
Knjiga urednice docentice Vesne Degoricija Emergency medicine predstavljena je 8. srpnja 2011. godine u dvorani Miroslav Čačković Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pred dvjestotinjak uzvanika, nastavnika i studenata našeg Fakulteta. Emergency Medicine je udžbenik Sveučilišta u Zagrebu napisan na engleskom jeziku za potrebe predmeta Emergency Medicine šeste godine Studija medicine na engleskom jeziku na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te za nastavu izvannastavne aktivnosti Sveučilišta u Zagrebu, Ljetne škole hitne medicine, Emergency Medicine Summer School, koja je 2011. godine održana osmi puta u Poslijediplomskom središtu Dubrovnik Sveučilišta u Zagrebu, u organizaciji Medicinskog fakulteta i studentskih udruga European Medical Students Association (EMSA) Zagreb te Studentske sekcije Hrvatskog liječničkog zbora. Radi se o prvijencu izdavaštva na engleskom jeziku na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. U pisanju knjige sudjelovalo je trideset autora iz raznih područja medicine, nastavnika Medicinskih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Splitu, te troje kolega, bivših studenata Medicinskog fakulteta u Zagrebu, koji žive i rade u Sjedinjenim Američkim Državama. Uz autore koji su se proteklih godina dokazali kao ugledni kliničari i stručnjaci u svojim područjima rada. Listu koautora knjige čine: akademkinja Vida Demarin, profesori Bojan Jelaković, Livije Kalogjera, Arijana Lovrenčić- Huzjan, Anton Šmalcelj i Radovan Vrhovac, docenti Tomislav Baudoin, Domagoj Delimar, Vesna Degoricija, Nenad Karanović i Katia Novak-Lauš, viši predavač Vesna Košec, doktori znanosti Goran Bićanić, Ivan Gornik, Marko Velimir Grgić, Mario Starešinić, Matias Trbušić i Željko Vučičević, te kolege liječnici Matija Marković, Milivoj Novak, Zinaida Perić, Ivo Planinc, Davorin Šef, Mirella Sharma, Siniša Šefer, Vedran Tomašić, Đana Vanjak- Bielen i Tomislav Vuk iz Zagreba, Suzana Anić sa sveučilišta Emory u Atlanti, Branimir Čatipović sa sveučilišta Harvard u Bostonu, Darko Zdilar iz Waterlooa u Iowi i David Montgomery, viši predavač na sveučilištu Oxford Brook u Velikoj Britaniji.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Kliničke medicinske znanosti

Napomena
Glasoviti sociolog Max Weber jednom je rekao da kulturni razvojni stupanj jednog naroda treba prosuditi i prema vlastitom doprinosu svjetskoj pismenoj kulturi. Treba odmah istaknuti da autor te misli nije diskriminirao nijedan jezik. O nekom ograničenju na takozvane velike jezike, to jest jezike s međunarodnom frekvencijom ili s posebno snažnim misaonim utjecajem, u razmatranjima nema govora. Iz toga moraju izvesti zaključak osobito manji narodi, u sredinama u kojima se bez ikakva razloga podcjenjuju domaći stručnjaci i vrši idolatrija stranih. Iskustvo, međutim, pokazuje da i manje jezične zajednice itekako mogu pridonijeti razvoju mnogih znanstvenih disciplina, dakako pod uvjetom da prevladaju osjećaj inferiornosti, osjećaj koji može nastati pod utjecajem zlobnih stereotipa. Suvremena globalizacija vrlo je relativan pojam, jer ona obuhvaća samo neka područja gospodarskih i kulturnih djelatnosti. Ako je riječ o znanosti ili književnosti, globalizacija se nipošto ne bi smjela razvijati na štetu naroda koji su maleni po broju stanovnika. Treba samo podsjetiti na povijesnu činjenicu da se kulturni potencijal neke zemlje ne smije prosuđivati prema njezinoj fizičkoj veličini. Da se tako postupa, Grčka, Nizozemska, Portugal, skandinavske zemlje i Irska ne bi mnogo značile, što bi bilo apsurdno već s obzirom na Grčku, koja je u kulturnom pogledu jedna od temeljnih zemalja svijeta. Portugal je bio imperijalna sila, povijest umjetnosti nezamisliva je bez nizozemskog priloga. Danci i Šveđani dali su u prošlim stoljećima bitne doprinose na području prirodnih znanosti, osobito fizike, a engleska književnost dvadesetog stoljeća ostala bi bez nekih od najvećih književnika da nije irskih pisaca. Poljaci, čiji jezik ima gotovo zanemarivo međunarodno značenje, objavili su fundamentalne radove u regiji teorije znanosti, semiotike i matematičke logike. S toga se gledišta pruža posebno znakovit uvid u rezultate postignute na znanstvenim područjima na kojima je vrhunsko priznanje Nobelova nagrada. Izdvojit ćemo stvaralačke ličnosti koje su pokazale da se i u zemljama s ograničenim logističkim kapacitetom mogu osoviti spoznajni putokazi. Neka četiri nobelovca budu dokaz tvrdnji da primjereni rezultati nisu povlastica velikih istraživačkih središta u Europi i Sjedinjenim Državama. Da se popis u kategoriji takozvanih egzaktnih znanosti proširi i na fiziku i kemiju, predstavnika malih naroda bilo bi i više. Ovdje ćemo se ograničiti na medicinu (koja u sistematizaciji znanosti ionako ima poseban položaj), i to na ličnosti koje su za cijele istraživačke djelatnosti ostale vezane uz sveučilišta ili institute s motrišta velikih središta često nazivanih regionalnima. Ti se nobelovci razlikuju od onih kojima je obrazovno polazište doduše bila domovina, ali su kasnije svoj rad temeljili na mogućnostima znanstvenih institucija u velikim zemljama. Medicinska fototerapija osnovana je na eksperimentalnim spoznajama danskog dermatologa i bakteriologa Nielsa Ryberga Finsena, koji je (potkraj devetnaestoga stoljeća) svoj institut utemeljio u Kopenhagenu, iako mu je iz inozemstva bilo ponuđeno da to učini izvan Danske. U susjednoj Švedskoj, na sveučilištu u Uppsali, djelovao je početkom dvadesetog stoljeća oftalmolog Allvar Gullstrand, bez čijih otkrića na području dijagnostičkog instrumentarija suvremena praksa ne bi bila zamisliva. U Uppsali i Stockholmu razvio je svoja istraživanja biokemičar Axel Theorell, koji je u povijest znanosti ušao pionirskim radovima u proučavanju enzima. Vozači pod utjecajem alkohola, s poznavanjem struke, morali bi se sjetiti Thorella kad god ih kontrola primora na test. Djelo četvrtog nobelovca na ovom popisu također može izazvati iskustvene asocijacije kod bezbrojnih ljudi. Riječ je o Willemu Einthovenu, koji je u prvoj polovici prošlog stoljeća konstruirao napravu koja je postala dijelom svakodnevne kliničke dijagnostike – elektrokardiograf. Za našu je temu osobito važna činjenica da je nizozemski znanstvenik cijeli radni vijek proveo na svom matičnom fakultetu, u malom, ali vrlo uglednom sveučilišnom gradu Leidenu (Leydenu). Već ta četiri primjera iz znanstvene povijesti pobijaju tvrdnju nekih krugova da intelektualni napor mora ostati jalov ako se ne može osloniti na golemu materijalnu potporu. To sigurno vrijedi za megaprojekte u prirodnim znanostima, naprimjer na području nuklearnih istraživanja ili astrofizike. Iskustvo posljednjih desetljeća pokazalo je međutim da dobar timski rad, uz ingenioznu zamisao, može i u manjim sredinama postići velike rezultate. Treba podsjetiti na norveškog nobelovca Odda Hassela sa sveučilišta u Oslu, ili na njegovog danskog kolegu Jensa Christiana Skoua, sa sveučilišta u Arhusu, koji su izvan velikih međunarodnih institucija u svojim kemičarskim laboratorijima došli do spoznaja koje su znatno unaprijedile kemiju i našle primjenu i u medicini. Usput rečeno, tko usmjeri pogled na humanističke odnosno kulturološke discipline, ustanovit će da su pojedine znanstvene orijentacije s velikim utjecajem u svijetu potekle s malih sveučilišta, osobito u lingvistici, semiotici i teoriji književnosti. Dotičemo se opće intelektualne povijesti osvrćući se na jezični medij u razmjeni spoznaja. Pokazalo se da međunarodna komunikacija zahtijeva određenu unifikaciju medija. Sve do osamnaestog stoljeća europski znanstveni jezik bio je latinski. Prirodoslovni radovi, ali i filozofske rasprave, pisali su se na tom jeziku. Od druge polovice dvadesetog stoljeća posve se potvrdio novi zajednički idiom: engleski, ali samo u prirodnim i srodnim znanostima. Izuzmu li se sažeci u časopisima, humanističke struke uvelike su ostale vjerne takozvanim nacionalnim jezicima: njemačkome, francuskom, talijanskom, španjolskom, ruskom, hrvatskom, i drugima. To je dokaz za to da će svijet i ubuduće u znatnom dijelu svoje publicističke djelatnosti sačuvati jezični i kulturni pluralizam. Posve neosnovana predodžba o univerzalnom jeziku (engleskom) slama se na tradicijama nacionalnih kultura, pa i na političkoj korektnosti. Posve je iluzorno pomisliti da bi veliki europski i azijski narodi bili spremni odreći se svoje jezične autonomije. Takva razmišljanja upućuju na pitanje o budućnosti jezično-znanstvene problematike. Dominacija engleskog jezika ostat će vjerojatno ograničena na kratke prirodnoznanstvene tekstove, na udžbenike sa širokom međunarodnom uporabnom vrijednošću te na praktičnu komunikaciju na međunarodnim skupovima (ponegdje i na kongresima društvenih i kulturoloških struka). Knjiga koja je pred nama svjedoči o razumnom postupku, pogotovo jer se radi o medicini. Budući da je medicinska praksa po svojoj naravi stručno višeslojna (od sveučilišnog profesora do niže kvalificiranog osoblja zdravstvene službe u svim krajevima neke zemlje), dvojezičnost literature bit će optimalno rješenje. Drugim riječima, manje zemlje mogu se međunarodno potvrditi služeći se jezikom koji razumiju stručnjaci i studenti iz raznih zemalja, naprimjer studenti-gosti iz inozemstva, u našem slučaju: strani studenti medicine na Sveučilištu u Zagrebu. S druge strane, ista publikacija na hrvatskom jeziku unaprijedit će znanje u širim krugovima domaćih zdravstvenih djelatnika. Stoga treba apelirati na zastupnike svih znanosti da ne pođu putem koji se priučinja kraćim i praktičnijim. Prevođenje stranih knjiga trebalo bi prihvatiti samo u pomanjkanju drugih rješenja. Prevođenje je možda kraći put, ali ne mora biti pouzdan, a svakako nije stimulativan. Nije lako naći prevoditelje koji će zadovoljiti sve stručno- jezične zahtjeve ; to je prvi argument. A drugi ima još veću težinu. Isključivo oslanjanje na stranu literaturu koči inicijative i projekte domaćih znanstvenih snaga. Time se, paradoksalno, potiče vlastita marginalizacija, umjesto da se nastoji izgraditi suprotan smjer. Knjiga o kojoj govorimo potvrđuje važnost i opravdanost apela (Viktor Žmegač).

POVEZANOST RADA