Bogoslovska smotra, 79 (2009.) 3, 563-581 UDK 27-558-558.3-558.4 Pregledni članak Primljeno: 23. 5. 2009. Prihvaćeno: 10. 7. 2009. PROBLEMATIKA REDOSLIJEDA SAKRAMENATA INICIJACIJE JEDINSTVO U RAZLIČITOSTI DVAJU SAKRAMENATA (KRŠTENJA I POTVRDE) Nela GAŠPAR Teolog.a u R. eci – Područni stud. Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Tizianova 15, 51 000 R.eka vgaspar@r.eka.kbf.hr Sažetak Drugi vatikanski koncil postavio je pitanje o ponovnom uspostavljanju narušenog jedinstva i redosl.eda sakramenata kršćanske inic.ac.e. Naglasio je to u odluci o obnovi sakramenta potvrde jer je upravo njezin razvoj i doveo do nelogične pastoralne prakse (usp. Sacrosanctum Concilium, 71). Stoga u prvom d.elu članka autorica prikazuje pov.esni razvoj u kome je došlo do promjene redosl.eda sakramenata kršćanske inic.a- c.e. Taj prikaz očituje pr.e svega izdvajanje euharist.e iz konteksta inic.ac. ske cjeline. Apostolska pobudnica o euharist.i upravo to naglašava kada ističe da je polazište hoda kršćanske inic.ac. e mogućnost pristupanja euharist. i budući da ona kršćansku inic.ac.u dovodi »do ispunjena te se postavlja kao središte i cilj sveukupnoga sakramentalnog života« (Sacramentum caritatis, 17). Budući da je euharist.a kao vrhunac u pristupu i trajnost u življenju inic.ac.e obrađena u drugom znanstvenom članku ovoga časopisa, autorica se ovoga članka ograničava na teološko promišljanje jedinstva i redosl.eda sakramenta krštenja i potvrde polazeći od međusobne povezanosti i jedinstva u različitosti dvaju božanskih poslanja u pov.esti spasenja, poslanja Sina i poslanja Duha Svetoga. Naime, svako teološko promišljanje o daru i djelovanju Duha Svetoga u kršćanskom životu mora polaziti od prisutnosti i djelovanja Duha Svetoga u životu i poslanju Isusa Krista. »Gospodin Isus ’kojeg je Otac posvetio i poslao u sv.et’ (Iv 10,36), c.elo svoje mistično T.elo čini dionikom pomazanja Duha kojim je sam pomazan« (Presbyterorum ordinis. Dekret o službi i životu prezbitera, 2). Drugi vatikanski koncil istaknuo je, dakle, da nas je Isus učinio dionicima pomazanja Duha kojim je sam pomazan. Izraz »kršćani« u očima teo Nela GAŠPAR, Problematika redoslijeda sakramenata inicijacije. Jedinstvo u različitosti dvaju sakramenata (krštenja i potvrde) loga najran.eg vremena ne znači toliko »sljedbenici Krista«, kako su to shvaćali pogani koji su im prvi u Antioh.i dali ovo ime (usp. Dj 11,26), nego rad.e »dionici Kristova pomazanja«. Jedinstvo u različitosti dvaju poslanja, poslanja Sina i poslanja Duha Svetoga, zaht.eva stoga jedinstvo dvaju sakramenata, jedinstvo krštenja i potvrde, kojima, razlikujući ih, ne bismo trebali/smjeli dokidati jedinstvo i redosl.ed. Ključne r.eči: sakramenti inic.ac.e, krštenje, potvrda, euharist.a, otajstvo pomazanja, dioništvo. Uvod Premda se može reći da su svi sakramenti inic.ac. ski, budući da su otajstva suobličavanja vjernika Isusu Kristu, i to po Duhu Svetomu koji nas uvodi u zajedništvo s Bogom Ocem1, ipak je pojam »sakramenti kršćanske inic.ac.e« na poseban način pridržan prvim trima sakramentima: krštenju, potvrdi i euharist.i. To su tri sakramenta par excellence, vazmena otajstva u kojima se ispunjava kršćanska posveta: suobličavanja Kristu. U inic.ac.i je r.eč o tri različita, ali ne odvojena vida istog otajstva Krista.2 Stoga izvornost kršćanske inic.ac.e u Kristu i njezina upućenost u životno zajedništvo s njime iziskuje da i sami sakramenti inic.ac.e budu shvaćeni i u Crkvi življeni u njihovoj međusobnoj upućenosti i povezanosti. O potrebi za snažn. om povezanošću tr.u sakramenata kršćanske inic.a- c.e govori i apostolska pobudnica pape Benedikta XVI. Sacramentum caritatis, br. 17: »Ako je euharist.a odista izvor i vrhunac života i poslanja Crkve, iz toga osobito sl.edi da je polazište hoda kršćanske inic.ac. e mogućnost da pristupimo euharist.i. U tu se svrhu moramo upitati, a to su naglasili i sinodalni oci, je li u našim kršćanskim zajednicama dovoljno zam.ećena t. esna povezanost krsta, potvrde i euharist.e. Naime, ne bi se nikada smjelo zaboraviti da bivamo kršteni i potvrđeni kako bismo mogli sudjelovati u euharist. i. Ta činjenica podrazum. eva obvezu da u našoj pastoralnoj praksi promičemo jedinstven.e shvaćanje puta kršćanske inic.ac.e. Sakrament krsta, kojim bivamo suobličeni Kristu, pritjelovljeni Crkvi te postajemo posinjena Božja djeca, ulazna su vrata prema tome svim ostalim sakramentima. Njime bivamo uključeni u jedno T.elo Kristovo (usp. 1 Kor 12,13), svećenički narod. Pa ipak, upravo sudjelovanje u euharist.skoj žrtvi treba u nama usavršavati ono što nam je u krstu 1 Usp. Antun TAMARUT, Trinitarni naglasci u sakramentima, u: Bogoslovska smotra, 74 (2004.) 3, 841-857. 2 Usp. Giacinto PADOIN, »Batezzati in un solo Spirito per formare un solo corpo«. Teologia del Battesimo e della Confirmazione, Bologna, 2008., 34. Bogoslovska smotra, 79 (2009.) 3, 563-581 darovano. I darovi Duha su dani za izgrađivanje Kristova T.ela (1 Kor 12) i za veće evanđeosko svjedočanstvo u sv.etu. Stoga presveta euharist. a kršćansku inic.ac.u dovodi do ispunjenja te se postavlja kao središte i cilj sveukupnoga sakramentalnog života.«3 Redosl.ed sakramenata inic.ac.e od samih je početaka ostao nepromijenjen u teološko-liturg.skim promišljanjima, ali je u pastoralnoj praksi i slavljenju zadobio drukč.u formu. Pastoralna je praksa u različitim pov.esnim okolnostima taj proces d.elila na »etape« udaljujući jednu od druge pri čemu je, katkad, naglašavan pristup pojedinim sakramentima, a zasjenjivana vr.ednost inic.ac.e kao ulaženje u sakramentalnost kršćanskog života. S obzirom na to, apostolska pobudnica pape Benedikta XVI. ističe kako je potrebno »obratiti pozornost na red sakramenata inic.ac.e. U Crkvi postoje različite tradic.e. Ta se raznolikost jasno očituje u crkvenim običajima Istoka, kao i u samoj praksi Zapada s obzirom na red inic.ac.e odraslih, u odnosu prema redu krštenja djece. Pa ipak, takva razlikovanja nisu toliko dogmatskog reda, nego više pastoralnoga značenja. Konkretno, nužno je provjeriti koja praksa doista može bolje pomoći vjernicima da u središte stave sakrament euharist.e, kao stvarnost kojoj teži c. ela inic.ac.a. Biskupske konferenc. e neka u t.esnoj suradnji s kompetentnim dikaster.ima Rimske kur. e provjeravaju učinkovitost aktualnih pristupa inic.ac.i kako bi formac.a, primljena u našim zajednicama, mogla pomoći kršćaninu da sve više sazr.eva i svojem života dâ autentično euharist.sko usmjerenje, kako bi bio kadar, na način prilagođen našem vremenu, dati obrazloženje nade koja je u njemu (usp. Pt 3,15).«4 Poznate su promjene redosl.eda sakramenata inic.ac.e, osobito u nov.e vr.eme (XVIII. – XX. stoljeće5). Stoga ćemo u prvom d.elu članka kratko prikazati pov.esno razdoblje u kojemu je došlo do promjene redosl. eda sakramenata kršćanske inic.ac.e i ukazati kako te promjene možemo objašnjavati samo snagom kontingentnih razloga (pedagoški motivi) koji mogu biti valjani jedino u nedostatku teološkog produbljivanja. Na teološkoj razini, promjena redosl. eda tr.u sakramenata kršćanke inic.ac.e ne može biti ni prihvaćena ni branjena.6 3 BENEDIKT XVI., Sacramentum caritatis – sakrament ljubavi. Postsinodalna apostolska pobud nica o euharist.i, izvoru i vrhuncu života i poslanja Crkve, Zagreb, 2007., br. 17. 4 Isto, br. 18. 5 O prethodnom razdoblju vidi u: Maciej ZACHARA, L’ordine dei sacramenti dell’iniziazione cristiana. La storia del loro conferimento nella liturgia romana fi no alla fine del XIII secolo. Dis sertazio ad doctoratum Sacrae Liturgiae assequendum in Pontificio Istituto Liturgico, Lublin, 2003. 6 U ovom prikazu oslanjamo se najvećim d.elom na stud.u: Pietro Angelo MURONI, L’ordine dei sacramenti dell’iniziazione cristiana. La storia e la teologia dal XV secolo al 1992 nel Nela GAŠPAR, Problematika redoslijeda sakramenata inicijacije. Jedinstvo u različitosti dvaju sakramenata (krštenja i potvrde) O tome svjedoči Drugi vatikanski koncil koji je u svezi sa suvremenom liturg.skom obnovom postavio pitanje o ponovnom uspostavljanju narušenog jedinstva sakramenata kršćanske inic.ac.e. Drugi vatikanski koncil to je naglasio u odluci o obnovi potvrde u konstituc.i Sacrosanctum concilium o svetoj liturg.i, br. 71,7 jer je upravo njezin pov.esni razvoj i doveo do nelogične pastoralne prakse. Međutim, pov.esni razvoj pastoralne prakse narušenog redosl. eda sakramenata kršćanske inic.ac. e očituje pr.e svega izdvajanje euharist.e iz konteksta inic.ac.ske cjeline. Apostolska pobudnica o euharist.i upravo to naglašava kada piše »da je polazište hoda kršćanske inic.ac. e mogućnost da pristupimo euharist.i ... euharist. a kršćansku inic.ac.u dovodi do ispunjena te se postavlja kao središte i cilj sveukupnoga sakramentalnog života«8. Polazeći od činjenice da je euharist.a vrhunac u pristupu i trajnost u življenju inic.ac.e, u drugom dijelu članka govorimo o jedinstvu i redosl.edu sakramenata krštenja i potvrde na temelju teološkog promišljanja međusobne povezanosti i jedinstva u različitosti poslanja Isusa Krista i Duha Svetoga u pov. esti spasenja. 1. Promjene redosl.eda sakramenata kršćanske inic.ac.e 1.1. Odvajanje sakramenta potvrde od sakramenta krštenja (XIV. – XV. stoljeće)9 Kršćanska je starina poznavala jedinstvenu kršćansku inic.ac.u koja je otajstva slavila uv.ek zajedno i određenim redom: krštenje – potvrda – euharistija. Izvješćujući o ustaljenom krsnom obredu u Rimu, Hipolit Rimski u svojoj Apostolskoj predaji prvo sudjelovanje krštenika u molitvi vjernih izričito uvjetuje primanjem »svega ovoga«: »A zatim kad izađe (iz vode) neka ga pomaže prezbiter onim uljem što je posvećeno i neka govori: ’Mažem te svetim uljem u Imenu Isusa Krista’. Nato neka se svaki obriše i obuče, te neka onda uđe u crkvu. A biskup polažući na njih ruke neka zaziva govoreći: ’Gospodine Bože, ti si učinio dostojnima da zasluže otpuštanje gr.eha po kupelji preporođenja Duha Svetoga. Pošalji na njih svoju milost da ti služe po tvojoj volji, jer tebi pripada slava, Ocu i Sinu sa Svetim Duhom, u svetoj Crkvi i sada i u v. eke vje rito romano, Roma, 2007. 7 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Sacrosanctum Concilium. Konstituc.a o svetoj liturg.i (22. XI. 1964.), br. 71, u: Dokumenti, Zagreb, 72008. (dalje: SC): »Neka se nanovo sastavi obred potvrde, da bude jasn.a nutarnja veza tog sakramenta s čitavom kršćanskom inic.acijom. « Usp. Ante MATELJAN, Otajstvo poslanja. Sakrament potvrde, Split, 2004., 91-100. 8 BENEDIKT XVI., Sacramentum caritatis, br. 17. 9 Usp. Pietro Angelo MURONI, L’ordine dei sacramenti dell’iniziazione cristiana. La storia e la teologia dal XV secolo al 1992 nel rito romano, 27-114. Bogoslovska smotra, 79 (2009.) 3, 563-581 kova. Amen’. Zatim l. evajući iz ruke posvećeno ulje i stavljajući na glavu neka kaže: ’Mažem te svetim uljem u Gospodinu Ocu svemogućemu i Kristu Isusu i Duhu Svetomu’. I znamenujući ga na čelu daje mu poljubac i kaže: ’Gospodin s tobom’. A znamenovani neka kaže: ’I s duhom tvojim’. Tako neka učini svakome pojedinom. Zatim neka napokon mole zajedno s c. elim narodom. Ali neka ne mole s vjernicima pr.e nego su sve ovo dostigli. I kad izmole, neka daju poljubac mira.«10 Naime, tri sakramenta kršćanske inic.ac.e činila su dakle nerazdjeljivu cjelinu. To je vr.edilo i za djecu, koja su također neposredno posl.e krštenja i potvrde primala euharist.u. Razlozi praktičnog značenja, uvjetovani doduše naukom o biskupu kao redovnom djelitelju potvrde, doveli su na Zapadu s vremenom do kidanja toga jedinstva. To je vidljivo već u V. stoljeću kada Papa Inocent I. u pismu upućenom biskupu Decen.u piše: »Što se pak tiče potvrde djece, očito je da se ona ne sm.e ni po kome drugom d.eliti osim po biskupu. Jer svećenici nemaju, ako su i svećenici drugog stupnja, ipak dostojanstvo velikosvećeničke službe. Da ta velikosvećenička ovlast pripada jedino biskupima, da oni kako potvrđuju tako i prenose Branitelja, Duha, dokazuje ne samo crkveni običaj, nego i onaj odlomak iz Djela apostolskih, koji izvješćuje da su Petar i Ivan bili poslani da već krštenima prenesu Duha Svetoga (usp. Dj 8,14-17). Jer svećenicima je dozvoljeno kad oni krste – bilo bez biskupa bilo u njegovoj nazočnosti – da krštenika pomažu krizmom, koja je ipak bila posvećena od biskupa, ali ne ipak da čelo obilježe istim uljem što pripada samo biskupima kad prenose Duha, Branitelja.«11 Spomenuta podjela pojedinih čina na svećenik i biskupa nosi u sebi začetak kasn. eg odvajanja krštenja i potvrde. Potrebno je naglasiti da je kršćanska starina poznavala prvenstveno inic.ac. u odraslih kao njezin jedini i odlučujući oblik. Djeca su se svrstavala među odrasle i bila krštena u vjeri svojih roditelja i kršćanske zajednice – ali obredom i načinom odraslih. Zato je i ovaj logični sl.ed sakramenata pristupa bio tako striktno čuvan i to ne samo za odrasle nego i za djecu.12 Za razliku od toga, kasn.a su razdoblja svoje shvaćanje 10 Citirano prema: Vladimir ZAGORAC, Kristova otajstva, Zagreb, 1998., 51-52. 11 Citirano prema: Franz COURTH, Sakramenti. Priručnik za teološki stud. i praksu, Đakovo, 1997., 201. 12 Liturg.ske knjige sve do XVI. stoljeća donose uz krštenje djece rubriku u kojoj ističu da biskup, ako je prisutan, podjeljuje potvrdu, a ako n.e prisutan, onda ga svećenik priče sti. Dokle je ta praksa doista bila živa, n.e toliko važno. Već ta rubrike u liturg. skim knji gama pokazuje koliko je u poimanju i slavljenju kršćanske inic.ac.e bilo jako uvjerenje o jedinstvu i potpunosti inic.ac.e. Nela GAŠPAR, Problematika redoslijeda sakramenata inicijacije. Jedinstvo u različitosti dvaju sakramenata (krštenja i potvrde) gradila na praksi inic.ac. e djece kao redovitoj. Uz praktične teškoće da svim krštenjima prisustvuje biskup, lako su se pridružili pastoralni zahtjevi razum.evanja, što je urodilo i postavljanjem pitanja o dobi primanja sakramenta potvrde i euharist.e. I dok pr.ašnji rimski obrednici opisuju potvrdu u obredu vazmenog bdijenja, rimski obrednici (pontifikali) iz XIII. stoljeća svjedoče o odvajanju obreda potvrde od vazmenog bd.enja. Istina, obrednici su samo kodifi cirali stvarni običaj koji je vladao već od IX. stoljeća da se potvrda d.elila izvan vazmenog bd. enja i odvojeno od krštenja. Pontifical Guillaumea Durandusa iz XIII. stoljeća znači odlučujuću fazu u razvoju obreda potvrde jer će on kasn.e biti općenito prihvaćen i naređen c.eloj zapadnoj Crkvi. Naime, Durandusov obred uvršten je u službeni pontifikal Inocenta VIII. 1485. godine i zatim od Tridentskog koncila protegnut na c.elu zapadnu Crkvu. Pismena svjedočanstva sinoda i koncila XIV. i XV. stoljeća svjedoče ne samo o odvajanju sakramenta potvrde od sakramenta krštenja nego i o precizno određenoj dobi za primanje sakramenta potvrde, sedam godina, a sinoda u Njemačkoj dvanaest godina.13 Dekreti Firentisnkoga koncila14 iz 1439. godine i Tridentskoga koncila15 od 1545. godine do 1563. godine govore o naglascima teološkog promišljanja sakramenata: udaljava se od konteksta liturg.skog slavlja samih sakramenata i koncentrira se isključivo na promišljanje »mater.e« i »forme« (Duns Scot, Giglielmo di Ockam, Tomaso de Vio-Cajetanus), a eklez. alna dimenz. a slavlja sakramenata reducirana je gotovo samo na nakanu djelitelja da čini ono što Crkva čini. 1.2. Odgoda dobi primanja sakramenta potvrde (XVI. – XVIII. stoljeće)16 Tridentski koncil n.e dao vlastitu teolog.u sakramenata kršćanske inic.ac.e. Njegov se interes za sakramente općenito, kao i s obzirom na sakramente inicijac.e, zadovoljava obranom tradicionalnog katoličkog nauka formulirajući ga 13 Usp. Pietro Angelo MURONI, L’ordine dei sacramenti dell’iniziazione cristiana. La storia e la teologia dal XV secolo al 1992 nel rito romano, 60-87. 14 FIRENTINSKI KONCIL, Bula o sjedinjenju s Armencima »Exulate Deo« (22. XI. 1439.), u: Peter DENZINGER – Heinrich HUNERMANN, Zbirka sažetaka vjerovanja, definic.a i iza java o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002. (dalje: DH), 1310-1322. 15 TRIDENTINSKI SABOR, Dektret o sakramentima (3. III. 1547.; 11. X. 1551.), DH, 1600-1661. 16 Usp. Pietro Angelo MURONI, L’ordine dei sacramenti dell’iniziazione cristiana. La storia e la teologia dal XV secolo al 1992 nel rito romano, 115-305. Bogoslovska smotra, 79 (2009.) 3, 563-581 u antitezi prema reformatorskom stavu. Krštenje, potvrda i euharist.a promišljani su pojedinačno. Nasuprot reformatorskom učenju koje odbacuje potvrdu kao sakrament, Tridentski koncil naglašava samo da je potvrda »istinski i pravi sakrament«17; ona je mnogo više nego puka kateheza. Pastoralne preokupac.e oko specifične kateheze pripreme za primanje sakramenata, koja traži vremenske razmake između primanja pojedinih sakramenata, vodit će do određivanja dobi primanja sakramenta potvrde (dob za potvrdu: sedam godina, dob rasuđivanja za prvu pričest). Jednako tako i sama činjenica da Tridentski koncil potvrđuje nužnost sakramenta krštenja za spasenje, s obzirom na potvrdu,18 imat će za posljedicu u pastoralnoj praksi činjenicu da djecu krste odmah nakon rođenja (unutar osam dana), a primanje potvrde odgode i dalje od predviđene dobi (12 godina), a u međuvremenu primaju euharist.u. Već u XIII. stoljeću u nekim francuskim d.ecezama ne vidi se nikakva poteškoća u m. enjanju redosl.eda sakramenata inic.ac.e i neshvaćanju njezina jedinstva. Tako započinje individualna teolog.a svakog pojedinog sakramenta inic.ac.e. Posljedice su drastične. Na pastoralnom planu postaje skoro ne samo neprihvatljivo nego i neshvatljivo predlaganje kako jedinstva tr. u sakramenata kršćanske inic.ac. e tako i njihova redosl.eda. Međutim, analizirajući teolog. u kršćanske inic.ac. e tr.u velikih škola posttridentinskog razdoblja (dominikanaca, isusovaca i karmelićana), može se reći da one ne poznaju teolog.u sakramenata odvojenu od njihova slavlja i redosl.eda sakramenata prisutnog u kršćanskoj starini: krštenje, potvrda, euharist.a. Jednako je tako važna činjenica da su sva tri sakramenta inic.ac.e promišljana u njihovu odnosu prema pashalnom mister.u.19 S obzirom na nauk učiteljstva u ovom razdoblju, analizirajući posebno izjave pape Benedikta XIV.,20 može se reći da se u indirektnom spominjanju redosl.eda sakramenata kršćanske inic.ac. e očituje respekt prema tradicionalnom redosl. edu, a inverz.a se smatra iznimkom. 17 TRIDENTINSKI SABOR, Dekret o sakramentima (3. III. 1547.; 11. X. 1551.), DH, 1628. 18 Usp. Carlo ROCCHETTA – Mario FLORIO, Sacramentaria speciale I. Batt esimo, confermazi one, eucaristia, Bologna, 2004., 61. 19 R.eč je o »dogmatskim manualima« i »teolog.i sakramenata« koji su nam. enjeni stu dentima koji su pohađali teološki stud.. Sve tri škole imaju zajedničke izvore, a teološka im je baza srednjovjekovna skolastika i sv. Toma Akvinski. Usp. Pietro Angelo MURONI, L’ordine dei sacramenti dell’iniziazione cristiana. La storia e la teologia dal XV secolo al 1992 nel rito romano, 193-258. 20 Usp. Isto, 289-305. Nela GAŠPAR, Problematika redoslijeda sakramenata inicijacije. Jedinstvo u različitosti dvaju sakramenata (krštenja i potvrde) 1.3. Preokret redosl.eda sakramenata: potvrda posl. e euharist.e (XVIII. — XX. st.)21 Zahtjev da djeca što dulje pohađaju pouke iz katekizma, održavajući tako povezanost s kršćanskom zajednicom i izbjegavajući udaljavanje od nje, vodit će odgađanju potvrde posl.e prve pričesti. Tridentski koncil niti je to tražio niti je to očekivao. Katehetska pouka usmjerena prvenstveno na euharist.u vrlo brzo (uz širenjem protestantskog nauka koji ne priznaje sakramentalnost potvrde) stavlja u središte potvrdu. Međutim, ova promjena n. e doprin.ela razvoju teološkog promišljanja sakramenta potvrde budući da je bila bitno apologetski obilježena. Važno je istaknuti da je iluminizam u Francuskoj, kao i sama revoluc.a, doprinio isticanju intelekta i razuma kao odlučujućeg instrumenata za spoznaju istine. Premda nam pastoralna praksa očituje ovo m.enjanje redosl.eda sakramenata inic.ac.e, važno je naglasiti da ono n.e nikada od strane učiteljstva priznato kao norma, nego samo kao iznimka. Premda je teolog. a uv.ek pozivala na povratak tradic.i, u Crkvi tog razdoblja mogu se prepoznati dv.e struje. S jedne su strane oni koji govore o uvjetovanju učinaka sakramenata od stanja u kojemu se nalazi d. ete koje prima sakrament. Tako će imati više plodova u onom djetetu koje je prispjelo dobi razlikovanja i bilo dobro poučeno. Druga strana, međutim, u potvrdi prepoznaje »potpuno božansku snagu koju Duh Sveti dariva« i koja je neovisna o pripremi i dobi djeteta, jer se ona ne može postići jednostavno razumom, budući da je i on dar Duha Branitelja. Ova druga pozic. a zaht. eva primanje sakramenta potvrde pr.e dobi razbora. 2. Jedinstvo i redosl.ed sakramenata kršćanske inic.ac.e U drugom d.elu članka na temelju t.esne veze između slanja Sina i slanja Duha Svetoga promišljamo o jedinstvu u različitosti dvaju sakramenata, sakramenta krštenja i potvrde, kojima, razlikujući ih, ne bismo trebali dokidati jedinstvo i redosl.ed. Isus je kao čovjek začet po Duhu Svetom (Mt 1,18-20; Lk 1,35). Prilikom krštenja u Jordanu Otac je Sina pomazao Duhom Svetim. Teološko razmišljanje Crkve smatra da je Duh Sveti djelovao u Isusu čovjeku c. elo vr.eme, a ne 21 Pietro Angelo MURONI, L’ordine dei sacramenti dell’iniziazione cristiana. La storia e la teologia dal XV secolo al 1992 nel rito romano, 307-382.; Vittorio PERI, Una anomalia liturgica: la cresima dopo la prima comunione, u: Rivista Liturgica, 73 (1986.) 2, 251-291; Vittorio PERI, La collocazione della Confermazione tra i sacramenti dell’iniziazione cristiana, u: Rivista Liturgica, 73 (1986.) 4, 538-557. Bogoslovska smotra, 79 (2009.) 3, 563-581 samo od krštenja u Jordanu, koje je značilo početak javnog djelovanja Isusa kao Pomazanika (Mes.e). U Lukinu evanđelju (usp. Lk 4, 18-19) Isus sam u nazaretskoj sinagogi, polazeći od Iza.ina proroštva (usp. Iz 61,1), ocrtava to djelovanje Duha Svetoga u sebi i preko sebe. U Matejevu evanđelju (usp. Mt 12,18-21) na Isusa je prim.enjeno jedno drugo Iza.ino proroštvo koje govori o djelovanju Duha Božjega u njegovom Sluzi (usp. Iz 42,1). Ivan Krstitelj Isusovo je djelo shvatio prvenstveno kao izl.evanje Duha Svetoga, odnosno – kako je on to izražavao – »krštenje Duhom Svetim« (Mt 3,11; usp. Mk 1,8; Lk 3,16; Iv 1,33). Isus je kao čovjek vođen Duhom Svetim ostvario u punini poslanje koje mu je Otac dao da ga ostvari te je time dobio pravo dati Duha Svetoga kao svoga svima. »Kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo. A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: ’Abba! Oče!’« (Gal 4,4-6). Duh Sveti nama je najbliža božanska osoba, prvi i posljednji posrednik. Ali Duh Sveti je na drukč.i način posrednik negoli Isus. Duh Sveti n.e »između « Boga i nas, nego nas sve obuhvaća, sve je u njemu i on je u svemu. On sve sa svime povezuje, u Trojstvu Oca sa Sinom, ovdje nas s Bogom i međusobno. Između Duha Svetoga i nas nema drugog posrednika. On je neposrednost sama. Priopćujući sama sebe, daje iskustvo svih stvari, u prvom redu iskustvo Isusa Krista, a iskustvo Isusa Krista uv. ek je i iskustvo Duha Svetoga, i obratno. H. Muhlen ga naziva »posrednikom bez posrednika«, a ipak posredovana ljudima. U njima se pojavljuje, a oni su podložni gr.ehu. Zato je iskustvo Duha Svetoga uv.ek zasjenjeno grješnoću ljudi koji ga posreduju. Iskustvo Duha usmjereno je na Isusa Krista, teži prema njemu, a Krist se po Duhu Svetom vezao uz zajednicu. H. Muhlen ističe da je ovaj okvir našeg duhovnog iskustva dan unapr.ed i nitko ne može iskočiti iz njega. Mi smo spasopov. esnom nuždom u jednom Duhu Crkvom vezani uz pov.esnog Isusa.22 Dar Duha Svetoga n.e tek plod Kristove otkupiteljske ljubavi u času njegove žrtve na križu i na dan prvog dolaska Duha Svetoga na Pedesetnicu, nego je to svaki put novi izraz njegove uv.ek žive ljubavi. Krist uv.ek osobno daje Duha Svetoga. Tim davanjem on izgrađuje svoje T.elo i ujedno unutar tog T.ela uspostavlja osobnu vezu sa svakim pojedinim udom. R.eč je o »novom Savezu« između Boga i ljudi i »novom rasporedu otajstva«. 22 Usp. Heribert MUHLEN, L’evento di Cristo come atto dello Spirito Santo, u: Mysterium Salutis. Nuovo corso di dogmatica come teologia della storia della salvezza, VI, Brescia, 1971., 645-652. Nela GAŠPAR, Problematika redoslijeda sakramenata inicijacije. Jedinstvo u različitosti dvaju sakramenata (krštenja i potvrde) 2.1. Novi Savez i »raspored otajstva« Poslanje radi kojega je Isus Krist došao među nas doseže svoj vrhunac u vazmenom otajstvu. U otajstvu njegove poslušnosti na križu, otajstvu gdje se susreću Božja i ljudska sloboda, Isus je ustanovio nov i nerazrješiv Savez, koji vr.edi zauv.ek. »U vazmenom smo otajstvu doista oslobođeni od zla i smrti. Ustanovljujući euharist.u, sâm Isus je govorio o ’novom i vječnom Savezu’, koji je sklopljen u njegovoj prolivenoj krvi (usp. Mt 26,28; Mk 14,24; Lk 22,20).«23 Ova konačna svrha Isusova poslanja bila je očita već na početku njegova javnog života. Naime, kad je Ivan Kristitelj na obali Jordana ugledao Isusa gdje dolazi k njemu, uskliknuo je: »Evo Jaganjca Božjega koji odnosi gr.ehe sv.eta!« (Iv 1,29) i »On će vas krstiti Duhom Svetim« (Mt 3,11). Isus je pravi vazmeni jaganjac koji se sâm dragovoljno prinio kao žrtva za nas, sklapajući tako novi i vječni Savez. Euharist.a u sebi sadržava tu korjenitu novost, koja nam se iznova nudi u svakom slavlju. Isus jasno povezuje dar vlastita života u vazmenom otajstvu s darom Duha koji će biti pod.eljen njegovim učenicima (usp. Iv 16,7). Duh Sveti bio je najpr.e poslan kao dar Sinu koji postade čovjekom da ostvari otajstvo spasenja za čitavo čovječanstvo. Posl.e »odlaska« Krista — Sina, Duh će »doći, izravno da dovrši djelo Sinovo: to je njegovo novo poslanje. On će dakle završiti novu eru pov.esti spasenja i dovesti je k punini«.24 Vazmeno otajstvo vr.eme je novog dolaska Duha Svetoga.25 O povezanosti vazmenog otajstva kao vrhunca otajstva otkupljenja s darom Duha Svetoga Ivan Pavao II. piše: »Ti događaji predstavljaju vr.eme ’novog početka’ samodarivanja Boga, jednoga i trojednoga, čovječanstvu u Duhu Svetomu po Kristu Otkupitelju. Taj novi početak predstavlja otkupljenje sv.eta: ’Bog je tako ljubio sv. et te je dao svoga Sina Jedinorođenoga’ (Iv 3,16). Već se u tom ’davanju’ Sina, u daru Sina, izražava najdublja bit Boga koja je kao Ljubav nepresušno vrelo darivanja. U daru pak što ga daje Sin izvršuje se objava i darivanje vječne Ljubavi, a to je Duh Sveti, koji jest, u nepronicljivim dubinama božanstva, Osoba-dar, i to po djelu Sina, to jest po vazmenom otajstvu daje se na nov način apostolima i Crkvi, a po njima čovječanstvu i svemu sv. etu. Konačan izraz tog otajstva zbiva se na dan uskrsnuća. Toga je dana Isus, 23 BENEDIKT XVI., Sacramentum caritatis, 9. 24 IVAN PAVAO II., Dominum et vivificantem. Gospodina i životvorca (18. V. 1986.), Zagreb, 1997., 22 (dalje: DetV). 25 Usp. Marcello BORDONI, La cristologia nell’orizonte dello Spirito, Brescia, 1995., 244-290; Veronika GAŠPAR, Cristologia penumatologica in alcuni autori postconciliari (1965-1995). Status questionis e prospettive, Roma, 2000. Bogoslovska smotra, 79 (2009.) 3, 563-581 ’potomak Davidov po t.elu’ – kako piše apostol Pavao – ’postavljen Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih’ (Rim 1,3s). Stoga možemo reći da mes.ansko ’uzvišenje Krista u Duhu Svetomu dosiže svoj vrhunac u uskrsnuću u kojem se on objavljuje i kao Sin Božji ’pun snage’. A ta se snaga, č.i izvori ključaju u neistraživu zajedništvu Trojice, očituje iznad svega u činjenici da uskrsli Krst s jedne strane ispunja Božje obećanje koje je već prorok izrekao: ’Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas... duh svoj’ (Ez 36,26s; usp. Iv 7,37s; 19,34), a s druge strane ostvaruje i svoje obećanje apostolima: ’Ako pak odem, poslat ću ga k vama’ (Iv 16,7). To je on: Duh istine, Paraklet – Branitelj –Tješitelj kojega šalje uskrsli Krist da nas po njemu preobrazi u svoj vlastiti uskrsli lik.«26 Tako se uspostavlja t.esna veza između slanja Sina i slanja Duha Svetoga (»Jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama«: Iv 16,7). Slanje Sina na neki način dostiže svoje »ispunjenje« u otkupljenju. Slanje pak Duha Svetoga »crpi« iz otkupljenja. »Otkupljenje potpuno izvršuje Sina kao Pomazanika koji je došao i djelovao snagom Duha Svetoga, žrtvujući dokraja samoga sebe na drvetu križa. To otkupljenje trajno odjelotvoruje u srcima i savjestima ljudi – u pov.esti sv. eta – Duha Svetoga kao ’drugog Tješitelja’.«27 Darom Duha počinje dakle novo vr.eme »u ’rasporedbi otajstva’: vr.eme Crkve, u kojem se Krist očituje, uprisutnjuje i priopćava djelo svoga spasenja po liturg.i Crkve, ’dok opet ne dođe’ (1 Kor 11,26). U tom vremenu Crkve, Krist živi i sada djeluje u Crkvi i s njom na nov način, vlastit tomu novom vremenu. On djeluje po sakramentima što predaja zajednička Zapada i Istoka naziva ’sakramentalnom ekonom.om’ koja se sastoji u priopćavanju (ili ’d. eljenju’) plodova: vazmenog otajstva Kristova u slavlju ’sakramentalne’ liturg. e Crkve.«28 Svi su sakramenti usmjereni k euharist.i kao svojem cilju.29 S obzirom na to potrebno je obratiti pozornost na red sakramenata inic.ac.e.30 Njima u središtu treba biti sakrament euharist. e, »kao stvarnost kojoj teži c.ela inic.ac.a«31 budući da presveta euharist.a kršćansku inic.ac. u dovodi do ispunjenja te se postavlja kao središte i cilj sveukupnog kršćanskog života.32 26 IVAN PAVAO II., DetV, 23-24. 27 Isto. 28 KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE, Zagreb, 1994., br. 1076 (dalje: KKC). 29 KKC, br. 1211. 30 BENEDIKT XVI., Sacramentum caritatis, br. 18. 31 Isto. 32 Usp. IVAN PAVAO II., Apostolsko pismo Dominicae Cenae (24. II. 1980.), Zagreb, 1980., br. 7; DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Presbyterorum ordinis. Dekret o službi i životu prezbitera (7. XII. 1965.), br. 5, u: Dokumenti, Zagreb, 72008. (dalje: PO). Nela GAŠPAR, Problematika redoslijeda sakramenata inicijacije. Jedinstvo u različitosti dvaju sakramenata (krštenja i potvrde) 2.2. »Bivamo kršteni i potvrđeni kako bismo mogli sudjelovati u euharist.i«33 Inic.ac.a je uvođenje kojim se u svim relig. ama očituje pripadnost Bogu i pripadnost određenoj relig.skoj zajednici. Te dv. e dimenz. e inic.ac. e prisutne su i u kršćanskoj inic.ac.i koja ima i svoju osobitost, a to je suobličavanje vjernika Isusu Kristu, i to po Duhu Svetomu koji nas uvodi u zajedništvo s Bogom Ocem. Stoga se kršćanska inic.ac.a, put poniranja u otajstvo Krista i Crkve, temelji na sakramentima pristupanja – krštenju, potvrdi i euharist. i. Sakramenti kršćanske inic.ac.e nisu »prethodnica« kršćanskom življenju, nego su darovana i primljena mogućnost, kako bi mogla biti svakodnevno euharist. ski življena. Naime, punina kršćanskog života u Crkvi ne sl.edi jednostavno sakramente inic.ac.e, nego se suoblikuje kao milost i kao zadaća ostvarivanja otajstva koje je slavljeno u inic.ac.i – u vazmenom otajstvu kojega smo postali d.elom u tim sakramentima. »Sakrament krsta, kojim bivamo suobličeni Kristu, pritjelovljeni Crkvi te postajemo posinjena Božja djeca, ulazna su vrata svim ostalim sakramentima. Njime bivamo uključeni u jedno T.elo Kristovo (usp. 1 Kor 12,13), svećenički narod. Pa ipak, upravo sudjelovanje u euharist.skoj žrtvi treba u nama usavršavati ono što nam je u krstu darovano. I darovi Duha su dani za izgrađivanje Kristova T.ela (1 Kor 12) i za veće evanđeosko svjedočanstvo u sv.etu. Stoga presveta euharist. a kršćansku inic.ac.u dovodi do ispunjenja te se postavlja kao središte i cilj sveukupnoga sakramentalnog života.«34 O jedinstvu i redosl.edu sakramenata kršćanske inic.ac. e svjedoči i KKC: »Sakramentima kršćanske inic.ac.e, tj. krštenjem, potvrdom i euharist.om, postavljaju se temelji cjelokupnoga kršćanskog života. ’Učešće na božanskoj naravi, što je ljudima darovano milošću Kristovom, podrazum. eva stanovitu analog.u s početkom, rastom i održavanjem naravnog života. Pošto su vjernici krštenjem rođeni na novi život, utvrđeni su u njemu po sakramentu potvrde i primaju u euharist.i kruh vječnog života. Tako po sakramentima kršćanske inic.ac.e primaju sve više i više bogatstva božanskog života i napreduju prema savršenstvu ljubavi’.«35 Nezaobilaznu teološku istinu o jedinstvu i redosl. edu sakramenata kršćanske inic.ac.e pokazuje i činjenica neponovljivosti prvih dvaju sakramenata te ponovljivost euharist.skoga slavlja. Ako se krštenje i potvrda primaju samo jedanput, euharist.a svakim liturg.skim slavljem obnavlja ono što je da 33 BENEDIKT XVI., Sacramentum caritatis, br. 17. 34 Isto. 35 KKC, br. 1212. Bogoslovska smotra, 79 (2009.) 3, 563-581 rovano u krštenju i potvrdi te tako hrani život vjere. »Naime, ne bi se nikada smjelo zaboraviti da bivamo kršteni i potvrđeni kako bismo mogli sudjelovati u euharist.i.«36 Stoga su sakramenti krsta i potvrde usmjereni i dobivaju svoj smisao u zbilji i u svjetlu euharist.e, što na svim razinama života Crkve zahtijeva veću povezanost tr.u sakramenta.37 No upravo nedovoljno poznavanje euharist. ske dimenz. e kršćanskoga života i poslanja Duha Kristova u životu kršćana dovelo je do narušavanja ovog jedinstva kao i do promjene redosl.eda sakramenata kršćanske inic.ac.e. Teološko promišljanje osobe i djelovanja Duha Svetoga u kršćanskom životu moguće je samo ako polazi od objave o Duhu Svetomu u r.eči i od djelovanja i posljedica djela Duha u pov.esti spasenja. Zadaća je teolog. e te datosti Pisma i tradic.e dalje premišljati kako bi dublje prodrli u duh i smisao vjerovanoga, a to se, prema K. Rahneru, postiže tako da nastojimo spoznati nutarnju vezu različitih iskustava i tumačenja vjere kako bismo na taj način spoznali ono jedno jedino otajstvo spasenja koje se pokazuje u različitim otajstvima: Bog koji nam se dariva po Isusu Kristu u Duhu Svetomu.38 Valja priznati da razum.evanje otajstva n.e lako i da su se na Drugom vatikanskom koncilu s pravom čuli mnogi glasovi koncilskih otaca i promatrača s različitih strana o tome kako je Duh Sveti u zapadnom kršćanstvu u nekom smislu zaboravljen, pa u prosječnoj vjerničkoj sv.esti i govoru umjesto tr. ade Otac-Sin-Duh često nailazimo na tr.adu Otac-Sin-Crkva (ili Mar.a).39 Svojevrstan i od mnogih oplakivan zaborav Duha Svetoga kao da je iznenada, nekom čudnom d.alektikom, izazvao pravu »eksploz.u Duha« u karizmatičkoj obnovi.40 To pak, prema zakonu teze i antiteze, na drugoj strani izaziva sumnjičavost i nepovjerenje, a ner.etko i omalovažavanje. Sve to, pa i sama narav djelovanja Duha Svetoga, ponukalo je napokon Drugi sveopći vatikanski koncil da ukaže na nužnost novog produbljivanja nauka o Duhu Svetomu.41 36 BENEDIKT XVI., Sacramentum caritatis, br. 17. 37 Usp. Isto, br. 17-19. 38 Usp. Karl RAHNER, Sul concetto di mistero nella teologia cattolica, u: Karl RAHNER, Saggi teologici, Roma, 1965., 391-465; Nela GAŠPAR, Božje samopriopćenje. Rahnerovo polazište za sistematsko shvaćanje Trojstva, u: Ivica RAGUŽ (ur.), Za tragovima Božjim. Teološka traganja Karla Rahnera i Hans Ursa von Balthsara, Đakovo, 2007., 91-113. 39 Usp. Stjepan KUŠAR, Vihor i oganj duha. Iskustvo Duha Svetoga u Crkvi i pojedincu, Zagreb, 1998., 8; Alfred SCHNEIDER, Na putovima Duha Svetoga, Zagreb, 1991., 12. 40 Usp. Yves Maria CONGAR, Karizmatička obnova i teolog.a Duha Svetoga, u: Svesci, (1982.) 49, 2-6. 41 Pavao VI. to je izr.ekom rekao: »Kristolog.u, a napose ekleziolog.u treba da sl. edi novo proučavanje i novo štovanje Duha Svetoga, što će svakako upotpuniti nauk Koncila.« PAPA PAVAO VI., Nagovor na generalnoj aud.enc.i 6. lipnja 1973. Insegnamenti di Paolo VI, 11 (1973.), 477. Nela GAŠPAR, Problematika redoslijeda sakramenata inicijacije. Jedinstvo u različitosti dvaju sakramenata (krštenja i potvrde) Ako bi nauk o Duhu Svetomu trebao biti u određenom smislu ispravak jednostrane kristocentričnosti, onda bismo, prema J. Ratzingeru, »tu kristocentričnost trebali ispravljati tako da nas Duh nauči Krista gledati posve u otajstvu Trojedinoga Boga«42. Mnogi su teolozi, nakon Drugog vatikanskog koncila, istaknuli važnost razv.anja pneumatološki motivirane kristolog.e. Većina je od njih naglasila kako pneumatološki motivirana kristolog. a mora biti u smjeru trinitarnog posredovanja. Kristolog.a mora biti teološka jer je po njoj očigledno da se o Isusu Kristu ne može govoriti ako se nema u vidu njegov odnos prema Bogu kao svome Ocu43 i najdubljem temelju svega stvorenoga. Ona mora biti kristološka jer u njezinu ostvarenju postaje jasno da samo po Sinu imamo pristup Ocu. Mora biti pneumatološka jer samo u Duhu, koji nam je obećan i darovan, može zasjati jedinstvo Isusa Krista s Ocem i njegovo zajedništvo sa svakim od nas.44 »Duh nas upućuje na Trojstvo.« I ne samo to, nastavlja J. Ratzinger, »samim time upućuje i na nas«. Stoga i čitamo u jednom od tekstova Drugog vatikanskog koncila: »Gospodin Isus ’kojeg je Otac posvetio i poslao na sv. et’ (Iv 10,36), c.elo svoje mistično T.elo čini dionikom pomazanja Duha kojim je sam pomazan« (Presbyterorum ordinis. Dekret o službi i životu prezbitera, 2)45. 2.3. Kršćani – dionici Kristova pomazanja Drugi vatikanski koncil istaknuo je, dakle, da nas je Isus učinio dionicima pomazanja Duha kojim je sam pomazan. Otajstvo pomazanja govori nam o Isusu koji od Oca biva ispunjen Duhom Svetim, da bi u svoje vr. eme mogao Duhom Svetim ispuniti nas koji sudjelujemo u otajstvu njegova pomazanja. Izraz »kršćani« u očima teologa najran.eg vremena ne znači toliko »sljedbenici Krista«, kako su to shvaćali pogani koji su im prvi u Antioh.i dali ovo ime (usp. Dj 11,26), nego rad.e »dionici Kristova pomazanja«.46 42 Joseph RATZINGER, Slike nade, Zagreb, 1998., 72. 43 O novom tumačenju Isusova osobnog jedinstva s Bogom, koje polazeći od osobnog od nosa čovjeka Isusa s Bogom, vidi u tom odnosu očitovanje međubožanskoga vječnog odnosa između Sina i Oca u Duhu Svetom vidi: Ivan KARLIĆ, Utjelovljenje Isusa Krista, Sina Božjega, u: Obnovljeni život, 55 (2000.) 2, 149-153. 44 Usp. Veronika GAŠPAR, Cristologia pneumatologica in alcuni autori postconciliari (1965 1995). Status questionis e prospettive, Roma. 2000. 45 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Presbyterorum ordinis. Dekret o službi i životu prezbitera (7. XII. 1965.), br. 2, u: Dokumenti, Zagreb, 72008. 46 Usp. Rainiero CANTALAMESSA, Duh Sveti u Isusovu životu, Jelsa, 1990., 10-11. Našteolog Tomislav Janko Šagi-Bunić piše: »Tako smo mi ljudi postali kristovci (christiani, tj. kršćani) odnosno ’pomazanikovci’, jer smo pomazani istim Duhom Svetim, kojega on šalje kao svoga svima svojima da možemo u najunutarnj.oj sljubljenosti s tim ’slatkim Bogoslovska smotra, 79 (2009.) 3, 563-581 Ovo je dostatno da istaknemo važnost teološkog promišljanja o prisutnosti i djelovanju Duha Svetoga u Isusovu životu.47 Time smo se ujedno vratili temeljnom kristološkom naslovu – »Krist«, to jest »Pomazanik Duhom Svetim «. Pitamo se koji je to konkretni događaj u Isusovu životu koji čini njegovo pomazanje »otajstvom« u kojemu mi sudjelujemo? Za Novi zavjet i najstar.u kršćansku misao nema nikakve sumnje da je to događaj Isusova krštenja na Jordanu. Međutim, od druge polovice IV. stoljeća ideja Isusova pomazanja djelovanjem Duha Svetoga počinje se prebacivati u čas utjelovljenja, sve dok ne završi i ne poistovjeti se, čisto i jednostavno, sa samim utjelovljenjem. Koji su razlozi i koje su posljedice tog zaokreta? Koje plodove donosi ponovno otkriće otajstva pomazanja u teolog.i?48 Novoj, temeljnoj etapi Isusova života, koja započinje krštenjem na Jordanu, odgovara jedno novo temeljno pomazanje Duha Svetoga i ovo je ono na što upravo mislimo kada govorimo o otajstvu pomazanja. Ono stvara jednu novinu na Kristovu duhovnom putu, toliko da se u jednom pov.esnom času, kako smo vidjeli, od ovog događaja izvodilo samo ime Krista. Pritom se mora istaknuti da je r.eč »o jednoj funkcionalnoj novini, tj. novini poslanja, a ne o metafizičkoj, tj. o novini duboke stvarnosti osobe. Ona se očituje u velebnim i neposrednim učincima, čudesima, propov.edanju s vlašću, uspostavi kraljevstva Božjega, pobjedi nad đavlima. Odavde se razum.e zašto sva četiri evanđelja daju toliku važnost događaju Isusova krštenja, makar je ono stvaralo teškoću u apologetskom vidu, jer je moglo izgledati da se dopuštalo neko određeno nesavršenstvo u Kristu i jedna podređenost u odnosu na Ivana Krstitelja. Važnost koja se dodjeljivala krštenju vidi se također i iz činjenice da u najstar.oj fazi evanđeoske predaje ono tvori polaznu točku, ’početak’ evanđelja i Isusove pov.esti (usp. Mk 1,1.9). Evanđelja bez početnog događaja Isusova krštenja bila bi kao Djela apostolska bez početnog izvještaja o Duhovima: nedostajao bi im ključčitanja, da se može razumjeti sve ostalo.«49 gostom’ našeg srca sl.editi našega vođu – Krista u svemu životu i zalaganju donoseći plodove Duha Svetoga.« Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Živjeti Kristovim duhom, Zagreb, 1998., 25-26. 47 Istina, ono još n.e dobilo, pa ni u koncilskim tekstovima, pozornost koju ima u teksto vima Novog zavjeta i koju je imalo nekada, u prvim stoljećima teolog.e Crkve. Ono se uostalom i n.e moglo dogoditi naglo, odjednom. Usp. Rainiero CANTALAMESSA, Duh Sveti u Isusovu životu, 9-23. 48 Usp. Rainiero CANTALAMESSA, Incarnatus est de Spiritu Sancto ex Maria Virgine. Cri stologia e pneumatologia nel simbolo Constantinopolitano e nella patristica, u: Credo in Spiritum Sanctum. Atti del Congresso teologico internazionale di Pneumatologia, Roma, 1982., I, 101-125. 49 Rainiero CANTALAMESSA, Duh Sveti u Isusovu životu, 16-17. Cantalamessa donosi tekst sv. Atanaz. a (Or. I c. Arian, 47): »Nama je nam.enjen silazak Duha Svetoga na Jordanu...; Nela GAŠPAR, Problematika redoslijeda sakramenata inicijacije. Jedinstvo u različitosti dvaju sakramenata (krštenja i potvrde) Kristovo pomazanje na krštenju bilo je pomazanje »za nas« u smislu da je nama nam. enjeno. Sv. Petar, želeći protumačiti sakupljenom mnoštvu čudo Duhova, kaže da je Isus primio »od Oca Obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako i sami gledate i slušate« (Dj 2,32-33). Na Duhove i, još pr.e, u pashalnom otajstvu, Isus je izlio na Crkvu onog Duha kojega je bio primio od Oca u svom krštenju. Zbog toga je on nazvan »Duh Kristov«. Na Duhove Gospodin Isus »c.elo svoje mistično T.elo čini dionikom pomazanja Duha kojim je sam pomazan « (PO 2). Jedan te isti Duh prisutan je, dakle, u Isusu i u nama. Doista, Duh Sveti samo je jedan; ali ovdje se radi o jedinstvu različitom od onog hipostatskog, koje proizlazi iz temeljnog jedinstva treće osobe Presvetog Trojstva; radi se o također pov.esnom jedinstvu, u smislu da Duh Sveti dolazi nama preko Kristove pov.esti. »Duh Sveti u Isusu Kristu uspostavlja vezu između Boga i ljudi kao gratia unionis i ujedno je veza između Krista i nas kao gratia capitis.«50 Teolog H. Mühlen ističe da od otajstva pomazanja u događaju krštenja dolazi Kristu mi- lost »Glave« (gratia capitis) – tj. milost koju ima i koju priopćava ukoliko je Glava Crkve – a ne toliko od hipostatskog sjedinjenja od kojega mu, po sebi, dolazi jedino njegova osobna »milost, tj. njegova jedinstvena i nepriopćiva svetost jedinorođenog Sina Božjega koji se utjelovio (gratia unionis).51 Svakako, krštenje se ne d.eli od utjelovljenja; bez ovoga, ono ne bi za nas imalo nikakva stvarnog značenja; ipak ono nadodaje utjelovljenju nešto što je za nas od neprocjenjive važnosti, toliko da nas potiče ljubiti i promatrati s uzbuđenjem ovo otajstvo Kristova života. O tome nam svjedoči molitva koju liturg. a stavlja biskupu na usta, u korizmenoj misi Svetog četvrtka: »Oče, koji si pomazanjem Duha Svetoga posvetio svoga jedinoga Sina i učinio ga Mesijom i Gospodinom, ud.eli nama, dionicima njegova posvećenja, da u sv.etu budemo svjedoci njegovog spasiteljskog djela.« on je za naše spasenje, da bismo postali dionici njegovog pomazanja i da bi se o nama moglo reći: Ne znate li da ste hram Božji i da Duh Sveti prebiva u vama? (1 Kor 3,16). Dok je, naime, Gospodin, kao čovjek, bio opran u Jordanu, bili smo mi oprani, s Gospodinom i od Gospodina, i dok je on primao Duha, bili smo mi, hvala Gospodinu, osposobljeni primiti Duha.« 50 Alfred SCHNEIDER, Tendenc.e i problematika suvremene kristolog.e, u: Stjepan KUŠAR (ur.), Isus Krist Bogočovjek i Spasitelj, Zagreb, 1997., 312-313. 51 Usp. Heribert MUHLEN, L’evento di Cristo come atto dello Spirito Santo, u: Mysterium Salutis. Nuovo corso di dogmatica come teologia della storia della salvezza, Brescia, 1971., VI, 645-684. Bogoslovska smotra, 79 (2009.) 3, 563-581 Zaključak Drugi vatikanski koncil postavio je pitanje o ponovnom uspostavljanju narušenog jedinstva i redosl.eda sakramenata kršćanske inic.ac. e (krštenje, potvrda, euharist.a). Naglasio je to u odluci o obnovi sakramenta potvrde jer je upravo njegov razvoj i doveo do nelogične pastoralne prakse koja je u različitim pov.esnim okolnostima taj proces d.elila na »etape«, udaljavajući jednu od druge pričem je katkada naglašavan pristup pojedinim sakramentima, a zasjenjivana vr. ednost inic.ac.e kao ulaženja u sakramentalnost kršćanskog života (usp. SC 71). Premda je u pastoralnoj praksi i slavljenju redosl. ed sakramenata kršćanske inic.ac.e zadobio drukč.u formu (krštenje, euharist.a, potvrda), potrebno je naglasiti da je u teološko-liturg. skim promišljanjima redosl.ed sakramenata inic.ac.e od samih početaka ostao neprom. enjen, a inverz.a se smatrala iznimkom. O potrebi za snažn. om povezanošću tr.u sakramenata kršćanske inicijac.e govori i apostolska pobudnica pape Benedikta XVI. Sacramentum caritatis – sakrament ljubavi. Postsinodalna apostolska pobudnica o euharist. i, izvoru i vrhuncu života i poslanja Crkve. Apostolska pobudnica o euharist. i jasno ističe da bi euharist.a trebala biti polazna točka u teološko-pastoralnom promišljanju problematike redosl.eda sakramenata kršćanske inic.ac. e, budući da ona »kršćansku inic.ac.u dovodi do ispunjenja te se postavlja kao središte i cilj sveukupnog sakramentalnog života«.52 Euharist. a n.e samo vrhunac svega kršćanskog života nego i njegov izvor budući da »je spomen-čin Kristova Vazma: to jest djela spasenja koje je Krist izvršio životom, smrću i uskrsnućem, a koje se uprisutnjuje po liturg.skom činu«.53 O euharist.i kao vrhuncu u pristupu i trajnosti u življenju govori drugi znanstveni članak ovoga časopisa, stoga u ovom članku nismo promišljali problematiku nedovoljnog poznavanja euharist. ske dimenz. e kršćanskog života, nego smo se usredotočili na teološko promišljanje jedinstva i redosl.eda sakramenta krštenja i potvrde, polazeći od međusobne povezanosti i jedinstva u različitosti dvaju božanskih poslanja u pov.esti spasenja, poslanja Sina i poslanja Duha Svetoga. Naime, svako teološko promišljanje o daru i djelovanju Duha Svetoga u kršćanskom životu mora polaziti od prisutnosti i djelovanja Duha Svetoga u životu i poslanju Isusa Krista. »Gospodin Isus ’kojeg je Otac 52 IVAN PAVAO II., Apostolsko pismo Dominicae Cenae (24. veljače 1980.), br. 7; usp. PO, 5; Sacramentum caritatis, br. 18. 53 KKC, br. 1409. Nela GAŠPAR, Problematika redoslijeda sakramenata inicijacije. Jedinstvo u različitosti dvaju sakramenata (krštenja i potvrde) posvetio i poslao u sv.et’ (Iv 10,36), c.elo svoje mistično T.elo čini dionikom pomazanja Duha kojim je sam pomazan« (PO 2). Drugi vatikanski koncil istaknuo je, dakle, da nas je Isus učinio dionicima pomazanja Duha kojim je sam pomazan. Izraz »kršćani« u očima teologa najran.eg vremena ne znači toliko »sljedbenici Krista«, kako su to shvaćali pogani koji su im prvi u Antioh.i dali ovo ime (usp. Dj 11,26), nego rad.e »dionici Kristova pomazanja«. Jedinstvo u različitosti dvaju poslanja, poslanja Sina i poslanja Duha Svetoga, zaht.eva stoga jedinstvo dvaju sakramenata, jedinstvo krštenja i potvrde, kojima, razlikujući ih, ne bismo trebali/smjeli dokidati jedinstvo i redosl.ed. Kako bi ostvario svoje nastojanje oko obnove jedinstva i redosl. eda sakramenata kršćanske inic.ac.e kakav je teološki jedino moguće opravdati (krštenje, potvrda, euharist.a), Drugi vatikanski koncil ukazao je na nužnost novog produljivanja nauka o Duhu Svetomu i to napose u kristolog. i i ekleziolog. i. Teolozi54 koji su dali svoj doprinos ostvarivanju ove zadaće Drugog vatikanskog koncila jasno ističu da je samo na temelju teološkog promišljanja o prisutnosti Duha Svetoga i njegovoj djelatnosti u Isusu čovjeku, kao i o t.esnoj vezi između slanja Sina i slanja Duha, u pov.esti spasenja moguće shvatiti međusobnu povezanost krštenja i potvrde i njihovu upućenost k euharist.i. Summary THE PROBLEM OF THE SEQUENCE OF THE SACRAMENTS OF INITIATION UNITY IN THE DIVERSITY BETWEEN TWO SACRAMENTS (BAPTISM AND CONFIRMATION) Nela GAŠPAR Theology in R. eka – Dislocated Studies of Catholic Faculty of Theology, University of Zagreb Tizianova 15, HR – 51 000 R.eka vgaspar@r.eka.kbf.hr The Second Vatican Council posed the question of renewing the deteriorated unity and sequence of the sacraments of Christian initiation. This was stressed in the decision to renew the sacrament of Confirmation because its development in fact led to illogical pastoral practise (Sacrosantum Concilium, 71). As such, the first part of this article 54 Usp. Veronika GAŠPAR, Cristologia pneumatologica in alcuni autori postconciliari (19651995). Status questionis e prospettive. Bogoslovska smotra, 79 (2009.) 3, 563-581 presents the historical development which led to the change in the sequence of the sacraments of Christian initiation. The article above all points out the separation of the Eucharist from the context of initiation on the whole. The Apostolic Letter about the Eucharist stresses this when it highlights this path through Christian initiation as a possibility to approach the Eucharist seeing that it leads to Christian initiation to being »the fulfilment and sets it as the centre and aim of entire sacramental life« (Sacramentum Caritatis, 17). Seeing that the Eucharist is the climax in approaching and lasting in living, initiation is treated in the second scientific article of this periodical. The author of this article limits herself to the theological thinking of the unity and sequence of the sacraments of Baptism and Confirmation, starting from their mutual connections and unity to the diversity in these two divine missions in the history of salvation, the mission of the Son and the mission of the Holy Spirit. Namely, any theological thinking about the gift and effects of the Holy Spirit in Christian life must start from the presence and effects of the Holy Spirit in the life and mission of Jesus Christ. »The Lord Jesus ’whom the Father consecrated and sent into the world’ (Jn 10:36) and his entire mystical Body creates a portion of the anointment of the Spirit with which he himself is anointed« (Presbyterorum Ordinis, 2). The Second Vatican Council therefore stressed that Jesus made us a part of the anointment of the Spirit with which he himself is anointed. The expression »Christian« in the eyes of the earliest theologians does not necessarily mean »Christ’s followers« as the pagans understood who were the first to be given this name in Antioch (cf. Acts 11:26), but rather »sharers of Christ’s anointment «. Unity in the diversity of the two missions, the mission of the Son and the mission of the Holy Spirit as such requires the unity of these two sacraments; the unity of Baptism and Confirmation in which their diversity should not/must not eliminate their unity or sequence. Key words: sacraments of initiation, Baptism, Confirmation, Eucharist, Mystery of the anointment, participation.