Naslov
Auto-bio-grafsko Ja u djelima Enza Bettize i Grytzka Mascionija, suočeno s Drugim
(Auto-bio-graphical Self In The Works of Enzo Bettiza and Grytzko Mascioni, Confronting The "Other")

Autori
Dalmatin, Katarina

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Filozofski fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
21.11

Godina
2011

Stranica
317

Mentor
Machiedo, Mladen

Ključne riječi
Bettiza; Mascioni; Egzil; Puck; autobiografski diskurs; identitet; drugotnost.
(Bettiza; Mascioni; Egzil; Puck; autobiographical discourse; identity; alterity)

Sažetak
Općepoznati teorijski pristupi pojedinim modalitetima autobiografskog diskursa primijenjeni su na korpusu tekstova E. Bettize i G. Mascionija, u kojima se autobiografski identitet uspostavlja u odnosu na različite modele drugotnosti. Analize Pucka izlučile su niz intertekstualnih modela u konstruiranju autobiografskog subjekta u romanu, od psihoanalitičkih i književnih do filozofskih. Geneza autobiografskog subjekta u tom romanu razotkriva kako se ona uvelike gradi na nekim općim mjestima Adornove i Horkheimerove Dijalektike prosvjetiteljstva. To se ponajviše odnosi na tematiziranje gubitka slobode u suvremenim industrijskim društvima te Puckove sentimentalne i obiteljske povijesti prema Odisejevu modelu uspostave sebstva. Tematiziranje hrvatskog Drugog u romanu otkriva Mascionijev odmak od «prekojadranske poluorijentalističke» tradicije prikazivanja Hrvata i cjelokupne istočne obale Jadrana kao civilizacijski niže u odnosu na zapadnu. Dubrovnik se u romanu prikazuje kao ključan topos granice i kao središnji simbol conniugatio oppositorum te postaje povlaštenim mjestom promišljanja o slabostima suvremene europske političke misli i identiteta. Fascinacija granicama i otocima u kontekstu tematiziranja osobne iskorijenjenosti i potrage za intimnom domovinom otkriva se kao poetička konstanta koja povezuje Mascionije grecističke tekstove s Puckom i Insulom. U trećem dijelu rada koji obrađuje tekstove E. Bettize, analize diskurzivnih strategija uobličenja autobiografskog subjekta u Egzilu polaze od promišljanja o njihovom «pokriću». Posebna se pažnja posvećuje različitim modalitetima «dekonstruiranja» pojedinih balkanističkih mitova u tekstovima E. Bettize, P. Rumiza i G. Mascionija kao i različitim funkcijama antropoloških i neetničkih označitelja poput Morlaka, Vlaha/ Vlaja. Bettizine analize fenomena “diseminacije” hrvatske nacije u Egzilu otkrivaju njegovo relativno dobro poznavanje ključnih hrvatskih identitetskih metafora, čiji se povijesni prikaz donosi u kontekstu tematiziranja rata u Dubrovniku. Analize ključnih političkih i društvenih jugoslavenskih fenomena, koji su doveli do krize i rata u Hrvatskoj u knjigama Druga Europa i Nasrtaji i razmišljanja pokazuju visoku razinu Bettizine upućenosti u jugoslavensku stvarnost druge polovice dvadesetog stoljeća. Komparativna analiza prikaza rata u Hrvatskoj u Maskama za masakr i Egzilu pokazuje kako glavne interpretativne razlike proizlaze iz različitih ideoloških premisa tih dvaju autora, ali i Rumizova nedovoljnog poznavanja hrvatske povijesti te grubog falsificiranja nekih ključnih povijesnih činjenica na temelju kojih se donose glavni zaključci. Posljednja poglavlja trećeg dijela rada posvećena su analizama uloge mita u «međuprostoru» isprepletanja autobiografskog i historiografskog diskursa u Egzilu. Na temelju provedenih analiza zaključuje se da Egzil predstavlja primjer radikalne autobiografije, budući da u njemu pripovjedač neprestano uranja pripovijedanje o pojedinim događajima iz dalmatinske povijesti u pripovijest o vlastitoj egzistenciji, propitujući pritom brojne proturječnosti koje proizlaze iz približavanja autobiografskog i historiografskog diskursa. Komparativna analiza Bettizinih i Mascionijevih tekstova koji devedesetih godina tematiziraju Hrvatsku i Hrvate otkriva brojne tematske podudarnosti. Dekonstruiranje balkanističkog diskursa o ratu u Hrvatskoj u oba se autora temelji na prikazima rata iz dubrovačke perspektive. Na taj se način simbolični identitet Hrvatske tijekom devedesetih godina u njihovim tekstovima gradi na imaginariju predziđa od istočnog Drugog, te se hrvatski identitet “odčitava” kao europski i zapadni. Također, prikazi Hrvatske i Hrvata igraju važnu ulogu u diskurzivnom uspostavljanju osobnog identiteta. S obzirom da se radi o piscima “više domovina”, vrlo kompleksnog kulturnog i nacionalnog nasljeđa, njihovi prikazi Hrvatske i Hrvata predstavljaju zanimljiv odmak od «prekojadranske poluorijentalističke» tradicije.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija

POVEZANOST RADA