ࡱ> z}wxy4bjbj .#D&DD)EEEYYY8DYm>@":::::::$?OB*:]E:EE'>4.4.4.EE:4.:4.4.4.)D;Y"4.:=>0m>4.yC"yC4.4.yCEH.H Z0@4.p4::#N m>yCD M:Zdenka Janekovi Rmer Slavensko i romansko tkanje dalmatinskog i dubrova kog identiteta Dalmacija je prostor izrazite urbanizacije, bogat anti kom baatinom, zarana pro~et kraanstvom. Joa od antike, a osobito u burnim prevratima srednjovjekovlja bila je stjeciate kultura, mjesto susreta, podru je etni kog mijeaanja te poveznica izmeu Sredozemlja, Balkana i Srednje Europe. Kada je rije  o  romanskom ili  latinskom identitetu i baatini Dalmacije, esto se misli samo na uvoz talijanske kulture u toj prostor, posebno u vrijeme humanizma. S razlogom, jer je Dalmacija bila prvo europsko podru je koje je prihvatilo i na osobit na in u vlastiti identitet ugradilo fenomen talijanskog humanizma i renesanse. Talijanski, a posebno mleta ki utjecaj, bio je vrlo jak i u srednjem vijeku, na razli itim podru jima - od gospodarstva i prava, do kulture, umjetnosti i religije. Renesansni stil utjecao je na Dalmaciju izravno, bez potrebe za posrednicima. Umjetni ka ostvarenja renesanse na podru ju umjetnosti, arhitekture i knji~evnosti dobro su o uvana i pokazuju stilsku podudarnost s djelima talijanske renesanse. Spremnost u prihvaanju utjecaja talijanskog humanizma proizlazila je iz sli nih gospodarskih i politi kih okolnosti te iz kontinuirane komunikacije na svim poljima. Ljudi, kulturna dobra i ideje svakodnevno su putovali u svim smjerovima preko Jadranskoga mora, jo od srednjega vijeka. No, nije sva latinska kultura Dalmacije uvozna. Tijekom srednjega vijeka Dalmacija je bila dionicom kulturnog zajednitva Romanije, podru je s vlastitom romanskom i latinskom tradicijom. Taj dio prostora koji se mo~e nazvati  Slavia Romana bio je dijelom zapadnoeuropske civilizacije: sve funkcije i norme zapadne civilizacije i kulture ondje su bile potpuno prihvaene. Postojala je svijest o integraciji dalmatinskih Slavena (i Slavena uope) u Europu, koja je slabila u sljedeim stoljeima, kada je koncept europskog identiteta postao u~i od geografskog pojma Europe. Su~en je samo na zapadni dio Europe, dok je isto ni dio esto bio shvaen kao neato tue, u skladu s opim predrasudama prema Istoku. Svjedo anstva iz razdoblja ranog srednjeg vijeka govore o urbanoj, latinskoj Dalmaciji i njezinom slavenskom zaleu no ta dvojakost je prevladana tijekom srednjega vijeka. Rimsko-bizantsko nasljee, kraanstvo, slavenska sastavnica i urbana mediteranska kultura ine temelj dalmatinskog identita. Tome treba dodati i srednjovjekovnu komunalnu tradiciju. Dalmatinsko zajedniatvo, ostvareno joa u antici i u vrijeme kad je Dalmacija bila bizantska tema (9. st.) , nastavilo se i u kasnom srednjem vijeku, unato  politi koj razjedinjenosti i zasebnom razvoju gradova. Tom se temelju tijekom srednjega vijeka pridodalo joa i mnogoato drugo: jadranska i sredozemna pro~imanja, kulturno zra enje iz Italije, politi ke i druge veze s Ugarsko-Hrvatskim Kraljevstvom, Venecijom, a od 15. stoljea i Osmanskim Carstvom. Venecija je po evai od godine 1000. sve viae utjecala na zbivanja na isto noj obali Jadrana. Od 11. stoljea nadalje Dalmacija je, u veoj ili manjoj mjeri, bila dijelom mleta kog komunikacijskog prostora. Republika izrasla na slabosti Bizantskog Carstva, postala je krajem 14. stoljea gospodarica prometa s Levantom, to jest tadaanje meunarodne trgovine. U kasnom srednjovjekovlju, osobito nakon ato je po etkom 15. stoljea zauzela dalmatinske gradove, Venecija je bila sredianji grad Jadrana, stjeciate jadranskog gospodarskog prostora, mjesto komunikacije. Kao takva davala je veliki dio identiteta stanovnicima jadranskih obala, pa i Dalmacije. Dubrovnik nije bio iznimka, unato  definitivnom politi kom raskidu s Venecijom 1358. godine. Od 1205. do 1358. grad je priznavao vrhovnu vlast Venecije i primao mleta kog kneza (comes) kao predstavnika te vlasti. Mleta ka vlast nije ugro~avala temeljne institucije komune, pa se mo~e rei da je autonomija grada bila u velikoj mjeri o uvana. Dubrova ka vlastela u tom su razdoblju stekla pravo na politi ko odlu ivanje te zakonodavnu i sudsku vlast. Dvije jadranske republike bile su povezane ne samo politi kim zajedniatvom u trajanju od dva i pol stoljea nego i sli noau druatvenih struktura i odnosa. I nakon kona nog politi kog raskida s Venecijom 1358. Dubrovnik je nastojao odr~ati dobre diplomatske odnose i sna~ne trgova ke veze s Venecijom. Iako su dvije republike stalno bile na rubu sukoba, gospodarske i kulturne veze nikada nisu prekinute. Razdoblje politi ke integracije pod ugarskom krunom, od 1358. godine, za dalmatinske je gradove zna ilo ponovno srastanje s prirodnim hrvatskim zaleem, ato je rezultiralo gospodarskim i kulturnim uzletom u drugoj polovici 14. st. i po etku 15. st. Dubrovnik je priznavao ugarsku krunu od 1358. do pada srednjovjekovnog Ugarskog Kraljevstva 1526. godine. Tijekom toga razdoblja grad je u~ivao zaatitu ugarske krune i povlaateni polo~aj meu dalmatinskim gradovima. Upravo od 1358. godine Dubrovnik je de facto postao posve autonoman te se po inje nazivati Republikom. Priznanje ugarske krune zna ilo je politi ku integraciju Dubrovnika s Dalmacijom i Hrvatskom i oja alo tu airu dimenziju dubrova kog identiteta. Turska osvajanja u 16. stoljeu ugrozila su Dalmaciju i dovela je u dodir s novom civilizacijom i vjerom. To je utjecalo na osjeaj pripadnosti na taj na in da su slavenski i hrvatski identitet dobili na zna enju. I u tome je Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo odigralo klju nu ulogu. Naime, teritorijalni diskontinuitet izazvan osmanskim osvajanjima oslabio je doticaj Dubrovnika s Hrvatskom i Slavonijom no zbog odanosti istoj kruni i dalje je tinjao osjeaj zajedni ke pripadnosti. Humanisti ko pregnue ka airim slavenskim pripadnostima nailazilo je na plodno tlo u Dalmaciji i u Dubrovniku. Osim toga, osmanska je prijetnja tijekom sljedeih stoljea transformirala itava podru ja u zaleu dalmatinskih gradova u vojne distrikte te su se naglaaenije nego prije pojavile dvije Dalmacije: urbana Dalmacija s kontinuitetom iz antike i srednjovjekovlja te morla ka Dalmacija, umnogome gotovo autonomna u odnosu na mleta ku vlast. Protutursko raspolo~enje dalmatinskog stanovniatva okretalo ga je k Veneciji od koje je o ekivalo zaatitu vjere i osobnu sigurnost no i osjeaj slavenske pripadnosti pokazao se jakim integrativnim faktorom. S humanizmom se pojavio i ideoloaki pojam slavenstva. Romano-slavenska Dalmacija u srednjem vijeku Anti ka Dalmacija nije bila rubna pokrajina Rimskog Carstva, nego najbli~a Italiji, prostor na kojem je rimska civilizacija bila zarana i duboko ukorijenjena, joa od 3. stoljea pr. Kr. To je bio prostor rimske kolonizacije i latinskog jezika koji je primao jake urbane utjecaje izravno iz Rima. Rimski element bio je toliko jak da je apsorbirao nasljee gr kih dalmatinskih kolonija. Sa svime time ova visoko urbanizirana pokrajina ulazi u srednji vijek. Od dolaska Slavena dalmatinski gradovi naali su se u neposrednom doticaju s njima. Romansko stanovniatvo je nestajalo iz izvangradskog prostora, jer su Slaveni vrlo brzo mijenjali etni ki balans u svoju korist. Treba rei da je i selo bilo pod utjecajem romanske kulture, barem na etni koj razini, jer je i ondje koegzistiralo romansko i slavensko stanovniatvo. Na mnogim mjestima Slaveni su preuzimali i uvali stara romanska imena otoka i gradova, ato je znak mirnog su~ivota i dobrih odnosa starosjedilaca i doaljaka. Na dubrova kom podru ju o tome svjedo e do danas sa uvani dvostruki, romanski i slavenski toponimi. Romanske graane s novim je susjedima povezivao svakodnevni ~ivot i kraanstvo, budui da su Slaveni vrlo brzo pokrateni. Jadransko more odr~avalo ih je na ~ivotu i uvalo stare poveznice s Italijom i itavim mediteranskim svijetom. Osim Slavena, u gradove su stizali i Talijani, Albanci i mnogi drugi. Etni ke promjene bile su postupne, voene normalnim tijekovima ~ivota, tako da je bogato pravno, institucionalno i kulturno nasljee gradova ostalo sa uvano. Sa uvani su i druatveni odnosi: gradsko druatvo konstituira clerus, nobiles et populus, jednako kao ato je to bilo i u anti kim dalmatinskim gradovima Saloni, Jaderi, Epidauru i drugima. Novo stanovniatvo dobrim se dijelom akulturiralo u tu sna~nu urbanu maticu. Lingvisti ka i toponomasti ka istra~ivanja ukazuju na kontinuitet dijela populacije iz kasnorimskog doba do kasnog srednjeg vijeka i na postupnu infiltraciju Slavena u dalmatinske gradove. Oni su ulazili u romanske enklave u potrazi za poslom, kao slu~benici bizantske vlasti ili ~enidbom i udajom. Mnogi od njih bili su jednostavna radna snaga no s vremenom prodiru i u viae druatvene slojeve. Proces slavizacije dalmatinskih gradova mo~e se pratiti od 10. i 11. stoljea. Izvori su rijetki no jasno svjedo e o tome kako je velika kulturna razlika/granica izmeu graana obalnih gradova i stanovnika zalea postupno blijedila. Te su dvije komponente stvarale novu kulturu slavenske Dalmacije. Osobito su poznati brakovi i vezi patricijskih obitelji iz Zadra sa slavenskim plemiima iz okolice, pa ak i s hrvatskom kraljevskom obitelji u 10. i 11. stoljeu. Kardinal Boson, pratilac pape Aleksandra III, posvjedo io je da su Zadrani do ekali papu glasno pjevajui i molei  in eorum sclavica lingua , kada je 1177. slu ajno navratio u njihov grad sklonivai se od nevremena. Sukob izmeu  latinske i  slavenske crkve oko jezika bogoslu~ja esto je u historiografiji slu~io kao demarkacijska linija, odnosno dokaz razdvojenosti romanskog grada i njegova slavenskog okru~enja. No, iako su splitski crkveni sinodi u 10. i 11. stoljeu osudili slavensku slu~bu Bo~ju i naredili isklju ivu upotrebu latinskog jezika u bogoslu~ju, narodni je jezik ipak ostao i liturgijski jezik. `toviae, u kasnijim stoljeima srednjovjekovlja rasla je snoaljivost prema slavenskom bogoslu~ju. Upravo je u kasnom srednjovjekovlju otpo elo zlatno razdoblje glagoljice. Svjedo anstva o slavizaciji gradova joa su brojnija u 13. i kasnijim stoljeima. Romanska, hrvatska, kraanska, gr ka, langobardska, isto na i zapadna imena stanovnika, jednako kao i ilirski, rimski, romanski i slavenski toponimi ukazuju na amalgam razli itih etni kih i kulturnih slojeva koja su stoljea antike i srednjega vijeka ostavila dalmatinskim gradovima u nasljee. Romani i Slaveni u Dubrovniku U duhovno i materijalno bogatoj pokrajini Dalmaciji Dubrovnik je joa od ranog srednjovjekovlja zauzimao posebno mjesto. Grad nema teritorijalni kontinuitet iz antike, ali je preuzeo tradiciju anti kog Epidaura (danaanjeg Cavtata). Prema opeprihvaenom mialjenju povjesni ara i arheologa, naselje ili utvrda Rauzij postojalo je i ranije no tek propaau Epidaura ono je preuzelo funkciju srediata itavoga podru ja. Ve sama ta injenica ini Dubrovnik nasljednikom Epidaura, a tome valja dodati i doseljeno stanovniatvo te prijenos crkvene jurisdikcije. Popis uglednih Epidaurana koji su preselili u Raguzij, ato ga je donio bizantski car Konstantin IX. Porfirogenet u djelu De administrando imperio, tradicija nekih dubrova kih vlasteoskih rodova i niz drugih pisanih i arheoloakih izvora svjedo e o tom kontinuitetu. Slijedom te tradicije, ravenski geograf bilje~i da je Epidaur Raguzij (Epidaurum id est Ragusium), a barski sveenik ka~e da se  Epidaur sada naziva Dubrovnikom (Epidaurum quod nunc dicitur Ragusium). Dubrova ke kronike iz 15. stoljea i slu~beni dokumenti zduano su prihvatili takve tvrdnje, obogativai ih mitoloakim detaljima koji su zaokru~ili pri u i u inili je korisnom za politi ku propagandu, pogotovo u vrijeme akcije oko stjecanja Konavala. Dva su grada stopljena u zajedni ku pri u, satkanu dijelom od povijesnih injenica a dijelom od legende. Zbog te ideje kontinuiteta na starom mjestu grada nije se sa uvalo ime Epidaur nego Ragusa vetus, Ragusa vecchia, vetusta civitas Ragusii ili Civitas vetus, Civit vecchia, Cavtat. Ve u 9. i 10. stoljeu Dubrovnik je imao zna enje kao luka i kulturni most koji je povezivao Veneciju, ju~nu Italiju, slavensko zalee i Levant. I nakon spektakularnog pohoda du~da Petra II. Orseola u Dalmaciju 1000. godine, Dubrovnik je ostao izvan politi kog domaaaja Venecije. U 11. i 12. stoljeu, isto nojadranski gradovi bili su povezani s Hrvatskim Kraljevstvom i izlo~eni ja em mleta kom pritisku, dok je Dubrovnik ostao pod bizantskim suverenitetom. Grad je autonomno razvijao svoje institucije priznavajui daleku i slabu bizantsku vlast sve do 1205. godine, kada je, tijekom etvrtog kri~arskog rata, pao pod vlast Venecije. Bizantsko nasljee time nije potpuno nestalo - bilo je ugraeno u temelje srednjovjekovnog Dubrovnika i sa uvano u kasnijim vremenima. Ponajviae zahvaljujui trgovini, Dubrovnik je sa uvao bliske veze s Bizantskim Carstvom tijekom itavog srednjeg vijeka. U tim je vezama prednja io pred ostalim dalmatinskim gradovima. etvrti kri~arski rat ozna io je politi ku prekretnicu na Jadranu: Venecija je kona no zamijenila kao glavna jadranska sila. Jadranski gradovi, a preko njih i zalee, postali su dio mleta kog sustava te ih je mleta ka vlast i ideologija oblikovala u zna ajnoj mjeri. No perspektiva se mo~e i okrenuti, odmaknemo li se od modela centar-periferija. Naime, gradovi na isto noj jadranskoj obalipridonosili su mleta kom sustavu svojim osobitostima. Zbog toga je Veneciju nemogue razumjeti bez poznavanja prilika na njezinim jadranskim (i drugih) pomorskim posjedima. Osim toga, dalmatinski gradovi nisu bili reducirani na svoju pripadnost mleta kom pomorskom posjedu i politi kom sustavu. Postoje razli ite druge njihove pripadnosti, a jedna od njih je duboka povezanost sa slavenskim zaleem. Srednjovjekovni Dubrovnik nije bio romanski grad u doticaju sa slavenskim svijetom nego je bio duboko i viaezna no slaviziran. U dubrova kim ispravama od 11. do 13. stoljea nalazimo sve viae i viae slavenskih osobnih imena i prezimena ak i meu najuglednijim graanima. Zajedno s toponimima, oni su svjedo anstvo da je slavensko stanovniatvo postalo broj ano nadmonije i da je tijekom srednjeg vijeka bioloaki asimiliralo Romane. Kada se 1284. jedna skupina Dubrov ana sukobila s pratnjom mleta kog kneza, puk je pokuaao sprije iti odvoenje prognanog pobunjenika, plemia Binole de Binola, bacajui kamenje na kne~eve ljude i vi ui  in lingua sclavonica: Poi s Bogom, u zlo si vrijeme doaao . Iste godine, jedan je trgovac pred knezom pravdao neodaziv na sud rekavai da pisma nije ni otvarao jer su bila pisana na latinskom, pa on nije mogao znati ato piae. Javio se tek kad je dobio pismo na slavenskom jeziku. Epidemije 14. stoljea dodatno su promijenile etni ku sliku gradova u korist novopridoalog slavenskog stanovniatva. Slaveni i slavenski jezik postupno su ulazili u ~ivot gradova i postali neodjeljivim segmentom dalmatinske urbane kulture. Romanska tradicija takoer je i dalje ostala dijelom tog identiteta no proces slavizacije je u 14. stoljeu zavraen. Dubrova ka vlastela bila je romanskog i slavenskog porijekla. Kao i drugdje u Dalmaciji, starosjediocima Romanima ili Romejima - podanicima Isto nog Carstva, pridru~ili su se slavenski doseljenici. Dokazi o kontinuitetu gradova i epidaurska tradicija pojedinih dubrova kih vlasteoskih obitelji dopuataju pretpostavku da su pre~ivjele epidaurske obitelji inile jezgru prvotne elite, u koju su se kasnije uklapale istaknute slavenske obitelji, doseljene iz zalea. Neke slavenske obitelji su se gospodarski uzdigle, stekle ugled i uale meu gradsku elitu. Meu njima se najviae isti e vrlo brojan i bogat rod Pecorario, budui Gozze (Gu etii). Genealoaki podaci kronika o pojedinim rodovima ukazuju na broj anu ravnote~u izmeu obitelji slavenskog i neslavenskog porijekla. To je u skladu s podacima arhivskih dokumenata koji svjedo e o postupnom prihvaanju slavenskih obitelji u plemiki krug od 11. stoljea nadalje. Prvi slu~beni popisi vlastele, provedeni 1333, 1366. i 1399. godine zbog podjele novoste ene zemlje, takoer upozoravaju na postupno pozicioniranje slavenskih obitelji u vlasteoskom krugu. Sli no stapanje slavenskog i romanskog elementa odvijalo se i u drugim dalmatinskim gradovima. Dubrova ko plemstvo je i kasnije uvalo i stvaralo legende o vlastitom anti kom, osobito rimskom nasljeu. Pro~eta slavenskim utjecajima te materijalnom i duhovnom kulturom srednjovjekovlja, romanska kultura ostala je sa uvana kao obilje~je urbaniteta, jednim svojim dijelom zajedni ko svima. Drugim dijelom romanstvo je postalo staleakim obilje~jem dubrova kog plemstva, iako je ono bioloaki ve bilo slavensko. Rastua potreba za jasnijim razlikovanjem izmeu plemstva i pu ana obilje~ila je kraj 15. stoljea, dajui prednost romanskim elementima plemikog statusa i nasljea pred slavenskim. Mnoge su dubrova ke vlasteoske obitelji tvrdile da potje u od rimskog patricijata, iako pouzdani izvori svjedo e da su bili slavenskog porijekla. U njihovim nastojanjima da iznau rimsko porijeklo ne treba tra~iti potrebu da se etni ki razlikuju od pu ana, nego modu vremena, humanisti ku  zarazu anti kim korijenima koja se proairila itavom Europom. Uostalom, upravo u vrijeme strasti za antikom i ja anja latinizma javlja se i knji~evnost na hrvatskom jeziku, jednako iz pera vlastele kao i pu ana. Dubrovnik i njegovo balkansko zalee: politi ke, vjerske i kulturne razlike Politi ki su razlozi zahtijevali jasnu distinkciju izmeu Republike i zemalja u njezinom zaleu. Za razliku od drugih dalmatinskih gradova, u zaleu Dubrovnika nije bilo Hrvatsko, kasnije Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo nego srednjovjekovna Srbija, a potom Bosna. Dubrova ka je granica specifi na i po tome ato markira razliku izmeu uskog obalnog podru ja i planine. Vrlo uski urbanizirani obalni pojas, druatvo koje karakteriziraju airoke komunikacije, raznolikost, duhovno i materijalno bogatstvo, pritiau planine, izvor stalne prijetnje, mjesto razdvajanja, dakako i spajanja. Na toj je granici po injao drugi svijet kojeg su Dubrov ani ~eljeli dr~ati na distanci ne zato ato je to bio slavenski svijet nego zato ato je homogena i jedinstvena elita Republike htjela sprije iti mogue osvajanje i politi ki utjecaj slavenskih vladara i velikaaa iz zalea. Intenzitet migracija iz zalea odra~avao je teake uvjete ~ivota na tim podru jima, ali i potrebu za radnom snagom u gradu. Ljudi iz tih siromaanih i akrtih regija tra~ili su bolje mogunosti u bogatom i dinami nom gradu. Samo mali broj njih stekao je graanstvo. Za Slavene je procedura stjecanja graanstva bila slo~enija, a uvjeti kojima su morali udovoljiti stro~i nego za ostale. Razlog tome nije bio etni ke nego politi ke prirode. Oprez prema ljudima iz bosanskog zalea, bilo da se radilo o siromaanim izbjeglicama bilo o plemstvu, bio je dio dubrova ke politike uvanja granice. U okru~enju druatava viaestruko razli itih od vlastitog, sila koje su prijetile sigurnosti i autonomiji grada, dubrova ka je vlada morala osigurati unutarnju stabilnost. Romanska tradicija bila je prikladni i neupitni znak razlike. Zbog toga se u javnim govorima, zapisnicima vijea i drugim dr~avnim spisima uvijek naglaaava da Dubrovnik nikada nije imao nikakvu vezu s okolnim narodima. Tijekom itavog srednjeg vijeka i ranog novog vijeka Republika je poduzimala svaki napor da se razlikuje i odvaja od dr~ava u zaleu, Srbije i Bosne. Pomou romanstva, koje je postalo kulturna, ne viae etni ka injenica, vladajua elita sprije ila je prodor i utjecaj slavenskih velikaaa. Junije de Resti (1672-1735) u uvodu svoje kronike (Chronica Ragusina) ustvrdio je da Dubrov ani nisu slavenskog porijekla, iako je i sam morao biti svjestan neto nosti tog navoda. Objaanjavajui zaato su dubrova ka vlastela prihvatila mleta ku vlast i odrekla se samostalnosti ka~e da im je mleta ka zaatita bila dra~a od raakih i bosanskih vojvoda koji bi sigurno prekraili ugovor i zavladali gradom kao tirani. Bio je svjestan da je mala Republika morala tra~iti mone zaatitnike, ali nikako ne meu susjedima sa sjevera ija bi se zaatita lako mogla pretvoriti u tla enje. Dubrova ka vlasteoska tradicija sa uvala je i sjeanje na slavensko porijeklo plemstva, u legendi o izravnoj kolonizaciji Dubrovnika iz Rima. Legendu je prvi donio anonimni barski sveenik u kronici slavenskih vladara nastaloj u Baru u 12. stoljeu (Regnum Sclavorum, odnosno kasnija Hrvatska kronika). Legendu su prenijeli i kasniji dubrova ki kroni ari, uz neke varijacije. Pri a o kraljeviu Pavlimiru, sinu bosanskog kralja i rimske patricijke, koji je roen u Rimu nakon progonstva svojih predaka iz Bosne i koji je sa svojim barunima doaao iz Rima i utemeljio Dubrovnik, spaja dvostruko etni ko porijeklo vlastele i potvruje legitimitet i romanskim i slavenskim rodovima. U nekim je vlasteoskim obiteljima tijekom srednjega vijeka ostala sa uvana tradicija o dvojakom bosansko-rimskom porijeklu. Meu njima je bilo i onih za koje se pouzdano zna da su u Dubrovnik doali mnogo kasnije. Epidaurskim, rimskim, trojanskim i salonitanskim korijenima koje je sebi pripisivalo dubrova ko plemstvo tako je pridodana i slavenska sastavnica identiteta. Potrebno je naglasiti joa neato: unato  bizantskom nasljeu u Dubrovniku je romanstvo zna ilo i katoli anstvo. Granica Republike bila je vrsta vjerska granica. Joa u ranom srednjem vijeku Dubrovnik je, zajedno s drugim dalmatinskim gradovima, bio pod neupitnom jurisdikcijom Zapadne crkve. U svim povijesnim mijenama dalmatinska Crkva ostala je podlo~na Rimu. Sama Dubrova ka Republika ~estoko je branila i promovirala katoli anstvo i bila bezuvjetno odana papinstvu. Junije de Resti zapisao je da  u Dubrova koj Republici mo~e biti onoliko slobode koliko u njoj ima katoli ke vjere.  Vlada je zbog toga bila vrlo oprezna prema pojedincima druge vjere. Ovisno o politi kim razlozima prije svega, raspon stavova kretao se od oprezne snoaljivosti do progona. Jedini nekatolici koji su mogli postati stanovnicima Dubrovnika bili su }idovi, i to tek od 30-ih godina 16. stoljea i uz posebne uvjete. Ostalima, uklju ujui i patarene iz Bosne i kasnije Turke  muslimane, nije bilo dopuateno ~ivjeti u gradu, katkada niti ui u njega. Pravoslavne vjernike iz zemalja u zaleu Dubrov ani su smatrali shizmaticima i nisu dozvoljavali njihovo naseljavanje na podru ju Republike. S bosanskim patarenima ili krstjanima odr~avali su trgova ke i diplomatske veze, ali su istovremeno bez oklijevanja zaustavljali airenje hereze na podru ju Republike gradei franjeva ke samostane i poti ui njihovo misionarsko djelovanje. Dubrov ani su pokazali pragmati no prihvaanje realnosti u odnosu prema Turcima Osmanlijama. Formalno vazalstvo Osmanskom Carstvu naplatili su slobodom i autonomijom grada, ali i privilegiranom, nadmonom pozicijom u sustavu osmanskog gospodarstva. Vlada i graani svakodnevno su komunicirali s Turcima svakodnevno, poznavali su njihove obi aje, a donekle i njihovu vjeru. Od kraja 15. st. mnogi Turci su esto dolazili u Dubrovnik, a pogotovo u sljedeim stoljeima. Ulice Istanbula i drugih osmanskih gradova bile su pune dubrova kih trgovaca i lanova njihovih obitelji. Na teritoriju Carstva imali su svoje kolonije, sudsku autonomiju, ak i vlastite crkve. Upoznali su sofisticiranu osmansku civilizaciju, na in ~ivota, umjetnost i znanost. I nali je te lijepe slike iskusili su iz prve ruke. U tim se odnosima o ituje zanimljiva dihotomija: s jedne je strane slika Dubrova ke Republike kao strastvene obraniteljice kraanstva i Katoli ke crkve, a s druge strane bliski diplomatski i poslovni odnosi s Osmanskim Carstvom i njegovim graanima. Kontakti su Turcima koji su se odvijali stoljeima ugraeni su podsvjesno u dubrova ki identitet, ato je barem neke od njih inilo udnima i stranima u odnosu na zapadne Europljane. Dakle, mijeaanje kultura odvijalo se ak i s  nevjernicima . Meutim, granica katoli anstva pokazala se kona nom i najja om linijom podjele du~ granica Republike. Odnos Dubrov ana s pripadnicima drugih religija i crkava najbolje se mo~e definirati kao koegizstencija ili prilagoavanje, ne kao tolerancija ili prihvaanje. Srednjovjekovno i ranomoderno dubrova ko druatvo primalo je razli ite utjecaje, ali nije bilo doslovno multikulturalno  bilo je to zapadno katoli ko druatvo. Jezi no pitanje Mjeaavina jezika u Dubrovniku najbolje svjedo i da je taj grad bio mjesto stjeciata u kojem romanstvo i slavenstvo nisu bili suprotstavljeni polovi, ve sastavnice jedinstvene kulture. Od 13. stoljea u upotrebi su bila tri jezika, kasnije ak i etiri. Prvi, slu~beni jezik, bio je latinski, koji za veinu stanovniatva viae nije bio govorni. Joa u 15. stoljeu latinskim se govorilo u gradskim vijeima, na sudu i u drugim dr~avnim prilikama, dakako i u crkvenim obredima. Drugi jezik bio je stari raguzejski, romanski govorni dijalekt. Ve Konstantin Porfirogenet spominje  romajski jezik u Dubrovniku i drugim dalmatinskim gradovima. Taj neolatinski govor, razli it od talijanskih dijalekata, bio je srodan lokalnim romanskim dijalektima koji se mogu pratiti u dalmatinskim dokumentima ve od 10. stoljea. Izumro je negdje krajem 15., po etkom 16. stoljea no njegov je leksik velikim dijelom preaao u hrvatski dubrova ki dijalekt. S obzirom na to da se radilo o govornom jeziku, koji se nije afirmirao ni u knji~evnosti ni kao slu~beni jezik, malo je dokumenata u kojima nalazimo njegove tragove. Toskanac Filip de Diversis u svome  Opisu Dubrovnika (Situs aedificorum, politiae et laudabilium consuetudinum inclytae civitatis Ragusii) iz 1440. godine, piae da je taj jezik  posebni narodni jezik kojeg mi Latini ne mo~emo razumjeti , razlikujui ga jasno od talijanskog i od slavenskog govora. Vlastela su u 15. stoljeu uzaludno nastojala sa uvati taj ve gotovo potpuno ugasli dijalekt kao razlikovni staleaki znak. Odluka o zabrani slavenskog govora i isklju ivoj upotrebi raguzejskog (lingua latina Ragusea, lingua vetus Ragusea) i talijanskog na sjednicama vijea, donesena je 1472. godine. Suprotno tvrdnjama koje se esto javljaju u historiografiji, nije se radilo o zakonu: ta odluka ili preporuka Vijea umoljenih nije niti doala do Velikog vijea koje je jedino moglo izglasati zakone. Osim toga, odredba o raguzejskom govoru u vijeu povu ena je ve za nekoliko dana i dopuateno je da u vijeu svatko govori kako hoe.To je bio znak ne samo neizbje~nog izumiranja starog raguzejskog dijalekta nego i injenice da su patriciji u vijenici govorili talijanskim, jezikom airih komunikacija, ali i svojim materinjim, hrvatskim jezikom. Pokuaaj da se slavenski jezik isklju i iz vijenice najbolji je dokaz njegove snage i prodornosti u 15. stoljeu. Tako je ova odluka ostala zabilje~ena tek kao svjedo anstvo potrebe za o uvanjem staleake tradicije. Povezivanje romanstva i plemstva postalo je toliko uvrije~eno da je i dio historiografije prihvatio tezu da su samo vlastela bila bilingvalna te da je nestanak romanskog govora povezan s promjenama broj anog odnosa izmeu (romanskog) plemstva i (slavenskog) graanstva tijekom 14. stoljea. Takav je zaklju ak rezultat krivog, ali joa uvijek raairenog mialjenja da je srednjovjekovno dubrova ko plemstvo bilo etni ki romansko dok je puk bio slavenski. No, kao ato je ve re eno, meu plemstvom je bilo i romanskih i slavenskih obitelji, a  Latini se prije 15. stoljea spominju i meu najni~im slojevima. Uostalom, rije i koje Diversi navodi kao primjer tog nepoznatog jezika uzete su iz svakodnevnog ~ivota, ne iz rasprava u gradskoj vijenici: pen  kruh, teta  otac, chesa  kua.... Znameniti povjesni ar Ivan Lucius u djelu Povijesna svjedo anstva o Trogiru primijetio je kako se krivo dr~i da se vulgarni latinski u Dalmaciji uvrije~io zbog dugotrajne vladavine Mle ana, drugim rije ima, da se romanstvo Dalmacije krivo pripisuje utjecajima iz Italije. Zaklju uje da se radi o autohtonom romanskom dijalektu (kojeg zove vulgarnim latinskim ili narodnim govornim latinskim jezikom), kao i to da on stoji pod jakim utjecajem slavenskog, odnosno hrvatskog jezika, koji je  mnogo uznapredovao i prodro u svakodnevnu upotrebu u gradu . O stapanju romanskog i slavenskog stanovniatva u jedinstveno urbano tkivo svjedo e imena i prezimena ljudi koja su imala romanske i slavenske ina ice ili su spajala romanski korijen sa slavenskim sufiksima i hipokoristicima. Prezimena dubrova kih vlasteoskih rodova javljaju se u nekoliko oblika: latinskom, romanskom, slavenskom i, kasnije, talijanskom. Mleta ki dijalekt, jezik jadranske i sredozemne komunikacije, po eo je ja e prodirati tek u 14. stoljeu, a osvajanjem Dalmacije u 15. stoljeu postao je dominantan na isto noj obali Jadrana. To se osjetilo i u Dubrovniku iako on nije bio dio Mleta ke Dalmacije. Slavenski je bio najraaireniji govorni jezik ve od 13. stoljea  bio je jedini jezik veine stanovniatva, a govorili su ga i lanovi elite, osobito u privatnoj i svakodnevnoj komunikaciji. Bio je prisutan u trgovini i u poslovnom ~ivotu openito. Unato  dominaciji latinskog u liturgiji i slavenski jezik imao je svoje mjesto u vjerskim obredima i propovijedima. Na dubrova kom podru ju sa uvan je niz oporuka i drugih isprava pisanih slavenskim jezikom, bosan icom i glagoljicom. Zanimljivo je da se nije radilo o preostacima ranijeg slavenskog sveenstva i slu~be nego o svjesnoj politici Republike koja je na svoja podru ja pozivala glagoljaae iz Zadra, Senja i kvarnerskog podru ja,  de Crovatia , ~elei odgovoriti zahtjevima stanovniatva i time osigurati njihovu lojalnost. Ti presbyteri sclavici razlikuju se od pravoslavnih sveenika, koji se spominju na novoste enim podru jima Republike i nestaju ubrzo nakon uspostave dubrova ke vlasti. Slavenski sveenici nisu slu~ili samo na novoste enim podru jima Peljeaca, Primorja i Konavala nego i na starom dijelu dubrova kog agera, u Astareji, uz plau koju su primali iz dr~avne blagajne. Slavenska se slu~ba vraila i u crkvama u gradu; propovijedalo se na narodnom jeziku i podjeljivalo sakramente. Slavenski jezik bio je i jezik ~ena svih polo~aja, ato zna i i materinji, jezik djetinjstva i odgoja, dakle prvi jezik sveukupnog stanovniatva. }ene su sudjelovale i u latinskoj i talijanskoj u enoj kulturi, ali tek od kraja 15. i u 16. stoljeu, i to samo ~ene iz najviaih druatvenih slojeva ili iz Crkve. Zbog svega toga slavenski je jezik bio dominantan govorni jezik, unato  injenici da se u akolama pou avalo na latinskom ili talijanskom i da su u itelji uglavnom dolazili iz Italije. Dubrova ki dominikanac i kroni ar Serafino Razzi iz Firenze svjedo i da u 16. stoljeu  dubrova ka mlade~ radije sluaa slavenske propovijedi dominikanaca i franjevaca nego talijanske u katedrali, jer ne razumije dobro talijanski . Isto je primijetio i putopisac Edmond Cleray koji je u to vrijeme boravio u Dubrovniku: ka~e da svi govore  esclavon .  Dobro je poznato , ka~e dubrova ki kroni ar i vlastelin Ludovik Cerva Tuberon,  da esi, Poljaci i Dalmatinci imaju isti jezik . Sli na svjedo anstva postoje i u drugim dalmatinskim gradovima. Unato  dugoj dominaciji Venecije koja je favorizirala airenje mleta kog dijalekta, graani su veinom govorili slavenskim jezikom, osobito u privatnom ~ivotu. U gradu je postojao i slavenski pisar koji je bilje~io sve vrste dokumenata koji su se ticali slavenskih vladara i velikaaa iz zalea. Izvori iz 15. stoljea narodni slavenski jezik zovu lingua slavica, lingua nostra, idyoma materna, idyoma dalmatica, a u 16. su ga stoljeu pjesnici nazvali hrvatskim jezikom. Mnogi su se u eni latinisti, od Ivana Conversinija, Petrarkina u enika i dubrova kog notara u 14. stoljeu, do pjesnika i vlastelina Ilije Crijevia u 16. stoljeu s visoka obarali na  barbarski slavenski jezik ili  skitsko kri anje no hrvatski je, zajedno s latinskim, talijanskim, pa i gr kim, bio i jezik knji~evnosti. Knji~evnici koji su dali zamah latinitetu 0hz |  F  P V . > J`X,d}pƻͻͷͷͷͷͷͷͯͯͯƻ h eh=E h eh ;h[:hIh*1hz h ehmh e h eh"lhf h ehf h eh* h ehu j h ehA h$T5 hL5h ehA58.0*@099999KpPWWWdhgdz dh`gdqdhgd(s dh`gd=E dh`gdAFdhgdAF $dha$gdAFdhgdZIprtn$Ndf|~"$&8>$X<`˯˨~zhEjh eh&R0JUh e h eh&Rh2! h ehd? h eh$ h eh,jh ehC8y0JUh)]hk h ehh h ehC8yjhEhk0JUh@Xhf h> h ehmjh ehm0JU/`x(*b 4 ~ !!!!!"":"r"v"""#L#V#j#l#r#####$0$$R%\%`%j%%%8&:&v&пд{h_h@X6h_h@X h eh#hbhE h eh3yQh_}HmH sH h eh+ emH sH h eh3yQmH sH !jh eh0JUmH sH h ehmH sH h)]hL h eh+ eh5h e h eh, h eh,0v&& '@'((`))*Z*\*r*|*******8+V+\+++D,--b-r----<.z...&/b/v/////<0>0@0b000000011 1`1ƿƸƫ椸 h ehh h eh2 h eh5g h eh,jhEh_0JU h ehkQ h eh@U h eh] h ehs& h ehzhE h eh+ eh_jh@X0JUh_bh@Xhb8`111111(2n222 3^3333333n44444455564666|7~777*8B8H8888ޭޕޑ񊑊vooooh h eh/ h eh$jh eh e0JU h ehC8y h eh eh_bh eh1ohnH tH h ehHhnH tH $jh eh+F0JUhnH tH h eh_bhnH tH h_bhnH tH h(shnH tH h eh]hnH tH  h ehkh(sh2 h eh,(89999999:":B:R:$;P;R;X;Z;^;;6<<<<= =b===> >">^>b>>>"?$?F?H?\??@@L@ԻԠԙԒyuqyqhsh1 h ehK h ehjs h ehRXRRST(TTRTTTTU UUXU`UUUUUVdPdRdTdvexezeLfbfffff$ghhhhi iRiTiViziij^jbjjRkk޾zzzz h ehh h ehJ1hX h eh/GOjhs00JUhXhs0jh20JUh2 h ehZ"jh@0JCJUhnH tH hh6hnH tH hhhnH tH hhnH tH h ehhnH tH *kkkll\llllldmmmmmHnTnnno&oNodooopp@pXp8qZqqqrr rrrrs s s$sss(t*t,t.t>t¸ h eh)jh ehf0JUh h ehf h eh-h! h ehihRhjh7q0JUh7qjh]0JUh]jh0JUhVh_&QhXhhjh eh0JU2>tTtVttttttt^ujunuxuzuuvvvvvv w8wwNwwwwwwwwww xxy@yyy ztzz{|| | |ܶܯÛ hRhuh ehg hnH tH  h ehujh eh!l0JU h eh!ljh ehh0JUh! hh= hh h eh= h ehh h eh h h eh Xh h eh)1 || |"|>|B||||}}}~d:J:<`‚ :<||x|tmmtib h eh,W\h\y h ehp4hh!hjh eh(0JUhhnH tH h eh(hnH tH h59 h eh( h ehuh eh@whnH tH h eh,W\hnH tH hhnH tH hhnH tH h eh+vhnH tH h\yhnH tH h eh(hnH tH &<|ă.xz*PЇ҇"$J`DFHJ"$(긱rf___ h eh0oh eh0ohnH tH jh ehNj0JU h ehNj h eh0 h ehch59 h ehj] ho h eh8} h eh* h eh= h ehujh eh,W\0JUh ehYhnH tH h59hnH tH hvBhnH tH h eh,W\hnH tH hhnH tH %(v6vPdptڐܐ<Vd :Ɠfԕ&ܹܪܪܟܘ|| h eh;N h ehE h eh@~6NTrVX\ÿ|u|qh h ehw h ehP? h ehjs h ehC*h^%q h eh@ h ehMu h eh 5@ h ehOO h eh= h ehkhhbh 5@ h eh8ijhk0JUh b|jhvgY0JUhE,hY=jh;0JUh8i+vDDDEEXdggggggggm$dh`a$gdW: $dha$gdE dhgdAF dh`gd]# dh`gd4ldhgdr' dh`gdAFdhgd68f\^,<JLNVbd댈|wp h ehjs h^%q6hEh^%q6h^%qhf+#h& h ehw jh0JUh h ehP?jh eh_0JUhhg# h eh_ h eh kjh eh-k0JU h eh-khehln( h eh49 jhqK0JUhqK,(p*VZ:t D8FջջղեղxlclxlxWh ehhnH tH hhnH tH h ehq7hnH tH h ehu@'hnH tH h ehvhnH tH h eh hnH tH hg#hnH tH jh eh90JUhbHhnH tH h eh96hnH tH h ehlhnH tH h eh9hnH tH jh ehjs0JU h ehjs h ehIsh^%q"FJL.>DF`vxzZ<>@.L02>@$&(󿳪xxxkjh ehn.a0JUh ehn.a6ha> h ehn.ah h ehjh eh &0JU h eh &hhnH tH h eh &hnH tH hbHhnH tH h ehYhnH tH h ehlhnH tH  h ehYh ehYhnH tH h ehq7hnH tH ((Tl|FHJPnprtv68:<>@bdf@^ntµ|xqqq h eh=h'hW h eh]7 h eh h ehw jh eh30JUh eh3hnH tH  h ehjh ehh0JU h ehhh% h eh4jh eh m0JUhbHhhAvhAv6hAv h eh mhU, >N(pp~lrt:x@B淪أ~zs h ehh%qr h eh2P h eh[{h eh[{6h ehox6 h ehox h ehz"jh eh@)0JUh%h ehcj6 h ehcj h eh;9 h eh/L h eh] h eh`h' h ehphr9V h eh=hW(BDFHj"$&TX @J^tbȽȹȲĖĈ|seZh6hnH tH h eh[!$6hnH tH hhnH tH h eh[!$hnH tH  h eh[!$ h eh. h eh3 h eh+0 h ehU[ h eh h ehZh h eh#h h eh=jh eh r0JUh%qr h eh rh% h eh] jh ehcj0JU"H\2|~t`vx@BtvѵѮvokokokddo h ehhr' h eh?Nojh eh%F0JUhph ehZ6 h eh h ehU[jh eht0JUhRu h eht$jh eh 0JUhnH tH hhnH tH h eh hnH tH hhnH tH h eh[!$hnH tH jh eh.0JU%vxz>>4@6@r@@@hAAAB`BBBBRCDDDDEEE"EEEhFjFFFFG\G`Gƿ}v}o}o}h}a h eh4l h ehm1 h ehy` h eh8} h eh0Vh! h ehR.dh ehr'hnH tH hmh h eh09jh eh@w(0JUhr'ho h eh4 h ehh7AhnH tH h7AhWUhRu h ehV* h eh?Nojh eh?No0JU&potakli su neizravno i uzlet nove, svjetovne knji~evnosti na narodnom, hrvatskom jeziku. Samo jedan primjer tog procesa pru~aju dubrova ki petrarkisti koji su u drugoj polovici 15. stoljea po eli pisati hrvatskim jezikom  bila je to prva petrarkisti ka akola u slavenskom svijetu. Knji~evnost na narodnom jeziku izrasla je iz urbane kulture, afirmirajui narodni jezik u odnosu na latinski na isti na in kao ato je to bilo u Italiji. Paralelno s uzdizanjem latinskog jezika, kao jezika u enosti, trajala je i potraga za  perivojem od slave i  novom plavcom , kako su pjesnici nazivali hrvatski jezik. Ta plurilingvalnost knji~evnosti jedna je od osobitosti dalmatinske kulture. Rastua sklonost knji~evnika 16. stoljea prema knji~evnosti na narodnom jeziku znak je osjeaja hrvatske narodne pripadnosti koju pjesnici meusobno svjedo e. Jedinstvena romansko-slavenska kultura Dalmacije i Dubrovnika Slavizacija gradova na isto noj obali Jadrana i njihove bliske i stalne veze s Italijom, proizveli su ne samo susret nego stapanje dviju kultura u neato novo i osobito. U dalmatinskim gradovima oblikovao se posebni urbani mentalitet jer je njihovo stanovniatvo bilo otvoreno objema kulturama. Gradovi u srednjovjekovnoj Dalmaciji ve su samim svojim polo~ajem postali mjesto posredovanja razli itih kulturnih obrazaca, mjesto pro~imanja razli itih etniciteta, kultura i vjera tijekom stoljea. Kona no, ta je osobita mjeaavina dovela do stvaranja posebne dalmatinske kulturne pozicije, osobite i u odnosu na zalee i u odnosu na Italiju i ostale europske sredozemne zemlje. Kako je rekao kardinal Lodovico Beccadelli, dubrova ki nadbiskup 1555.  1560., Dalmacija je  zemlja sli nih obi aja kao u Italiji, ali druga ija, vrlo razli itog jezika, ugodna i draga . Posve je pogreano definirati Dalmaciju razdvajajui njezin romanski i slavenski element i druge njezine sastavnice, ato se esto inilo i ini se u hrvatskoj i talijanskoj historiografiji. Srednjovjekovni dalmatinski grad je cjelina izgraena od svih svojih sastavnica koje tek zajedno ine prepoznatljivo dalmatinsko gradsko druatvo. Na duhovno i materijalno bogatom tlu Dalmacije iz spoja zate enog i novog proizaaao je osobiti identitet koji se kasnije uklopio u airi hrvatski identitet. Simbioza kultura, osobiti i vrijedni spoj latinskog i slavenskog nasljea koji je ostvaren u Dalmaciji, fenomen je koji ima veliko zna enje za slavenski svijet i cijelu Europu. Na podru ju Dalmacije Slaveni su doali u dodir s Mediteranom, utrobom Europe. Prihvatili su zapadnu mediteransku civilizaciju i obogatili je svojom vlastitom baatinom te tako stvorili osebujni i jedinstveni kulturni doseg srednjovjekovne europske povijesti. O tom stapanju lijepo govori Ludovik Cerva Tuberon u 15. stoljeu, karakterizirajui dalmatinski govor  neato mekaim slavenskim govorom koji zadr~ava  neki prizvuk latinskog jezika te tragove obi aja . Iako su Slaveni, nazivaju ih Latinima  zbog nasljea rimskih kolonija, zbog toga ato se slu~e latinskim jezikom, ~ive kao romanski svijet i upotrebljavaju latinska slova . Treba naglasiti da je tako rani i anti kom baatinom tako bogati slavenski urbanizam jedinstvena pojava na europskom prostoru. Prete~no slavenski etnicitet i bogato kulturno slavensko nasljee Dalmacije i Dubrovnika bili su temeljem novovjekovnih sveslavenskih ideja. Sve spomenute osobitosti dalmatinske srednjovjekovne urbane kulture Dubrovnik je razvio i sa uvao joa u veoj mjeri, zbog toga ato je ostatak Dalmacije po etkom 15. stoljea potpao pod vlast i utjecaj Venecije dok je Dubrovnik bio autonoman. Samo postojanje Dubrova ke Republike kao grada-dr~ave sve do napoleonskih vremena od najveeg je zna enja ne samo za hrvatsku nego i za slavensku povijest uope. Uz politi ke prednosti koje mu donosi stvarna samostalnost pod nominalnom vlaau ugarske krune, Dubrovnik odudara od ostalih dalmatinskih gradova i po va~nosti i povoljnosti svoga zemljopisnog i strateakog polo~aja te po jakim trgova kim vezama na Sredozemlju i na Balkanu. Dubrovnik je bio trgova ki i kulturalni most koji je povezivao Veneciju, ju~nu Italiju, slavenski odnosno osmanski Balkan i Levant. On je izvanredan primjer simbioze dviju razli itih kultura tijekom srednjega vijeka i u renesansi. To kulturno mijeaanje vrlo je dobro dokumentirano, zahvaljujui bogatim arhivskim izvorima, osobito od 13. stoljea nadalje, te kronikama i historiografskim djelima. Dva pola, isto ni i zapadni svijet, slavenska i romanska kultura, Sredozemlje i Balkan, utje u na srednjovjekovni Dubrovnik i oblikuju ga. Taj je grad pravo susretiate civilizacija no istovremeno ozna ava i granicu izmeu njih. Iako su u njemu primjetni gospodarski, vjerski, pravni i politi ki utjecaji Istoka, u luku od njegova neposrednog srpskog i bosanskog zalea do Carigrada i Levanta, srednjovjekovni Dubrovnik je Zapadni, sredozemni grad, od 1358-1526. posljednji i najudaljeniji grad ugarsko-hrvatskog kraljevstva i prag katoli anstva u tom dijelu Europe. Tragovi rimskog municipalnog, kasnijeg bizantskog pravnog i institucionalnog nasljea, srednjovjekovne komunalne institucije, osobite gospodarske i politi ke okolnosti, romanska kultura, slavenski utjecaji, porijeklo najuglednijih rodova i njihov uspon na druatvenoj ljestvici, sve je to utkano u tkivo od kojeg je sa injena Dubrova ka Republika. Sa~etak Od antike, a osobito u burnim prevratima srednjovjekovlja Dalmacija je bila stjeciate kultura, mjesto susreta, podru je etni kog mijeaanja te poveznica izmeu Sredozemlja, Balkana i Srednje Europe. Rasprava o dalmatinskom romanskom ili latinskom identitetu esto podrazumijeva samo uvoz talijanske kulture, osobito u vrijeme renesanse. S razlogom, jer je Dalmacija bila prvo europsko podru je koje je prihvatilo i na osobit na in u vlastiti identitet ugradilo fenomen talijanskog humanizma i renesanse. No, nije sva  latinska kultura Dalmacije uvozna. Rimsko-bizantsko nasljee, kraanstvo, slavenska sastavnica i urbana mediteranska kultura ine temelj dalmatinskog identita. Anti ka Dalmacija nije bila rubna pokrajina Rimskog Carstva, nego najbli~a Italiji, prostor rimske kolonizacije i latinskog jezika koji je primao jake urbane utjecaje izravno iz Rima. Od dolaska Slavena, romansko i slavensko nasljee oblikovalo je novu kulturu slavenske Dalmacije. Taj se proces mo~e pratiti od 10. i 11. stoljea. Pod bizantskom i mleta kom vlasti Dubrovnik je bio slaviziran. Dokumenti iz razdoblja od 11. do 14. stoljea otkrivaju sve vei broj slavenskih imena i prezimena i meu najistaknutijim graanima. Zajedno s toponimima, potvruju da je slavensko stanovniatvo broj ano nadmaailo Romane. Slaveni i slavenski jezik postupno su ulazili u ~ivot gradova i postali neodjeljivim segmentom dalmatinske urbane kulture. Pro~eta slavenskim utjecajima te materijalnom i duhovnom kulturom srednjovjekovlja, romanska kultura ostala je sa uvana kao obilje~je urbaniteta, jednim svojim dijelom zajedni ko svima. Drugim dijelom romanstvo je postalo staleakim obilje~jem dubrova kog plemstva, iako je ono bioloaki ve bilo slavensko. Mjeaavina jezika u Dubrovniku najbolje svjedo i da je taj grad bio mjesto stjeciata u kojem romanstvo i slavenstvo nisu bili suprotstavljeni polovi, ve sastavnice jedinstvene kulture. Od 13. stoljea u upotrebi su bila tri jezika, kasnije ak i etiri: latinski, raguzejski (romanski jezik), slavenski i talijanski Slavenski je bio najraaireniji govorni jezik ve od 13. stoljea  bio je jedini jezik veine stanovniatva, a govorili su ga i lanovi elite, osobito u privatnoj i svakodnevnoj komunikaciji. Bio je prisutan u trgovini i u poslovnom ~ivotu, liturgiji i knji~evnosti. Viaejezi nost knji~evnosti je jedna od osobitosti dalmatinske kulture. Slavizacija gradova na isto noj obali Jadrana i njihove bliske i stalne veze s Italijom, proizveli su ne samo susret nego stapanje dviju kultura u neato novo. Gradovi u srednjovjekovnoj Dalmaciji ve su samim svojim polo~ajem postali mjesto posredovanja razli itih kulturnih obrazaca, mjesto pro~imanja razli itih etniciteta, kultura i vjera tijekom stoljea. Mjeaavina latinske i slavenske kulture kakva je postojala u Dalmaciji, je fenomen izuzetnog zna enja za slavenski svijet i Europu u cjelini. Unutar Dalmacije, Dubrovnik je izvanredan primjer simbioze dviju kultura u srednjem vijeku i renesansi. Dva pola, isto ni i zapadni svijet, slavenska i romanska kultura, Sredozemlje i Balkan, utje u na srednjovjekovni Dubrovnik i oblikuju ga kao susretiate civilizacija, a istovremeno i kao granicu izmeu njih. Abstract Since antiquity, and particularly during the medieval upheavals, Dalmatia was the meeting point of cultures, and a link between the Mediterranean, the Balkans and Central Europe. The discussion of the Dalmatian Roman or Latin identity and heritage often implies only the import of Italian culture, especially during the Renaissance. This with a reason, since Dalmatia was the first region which adopted and incorporated into its own identity the phenomenon of the Italian Humanism and Renaissance. However, not all of Dalmatia's Latin culture had been imported. The Roman-Byzantine heritage, Christianity, Slavic component and urban Mediterranean culture form the foundations of Dalmatian identity. In antiquity, Dalmatia was a province in the closest vicinity of Italy, a territory of Roman colonisation and Latin language, subject to powerful urban impacts directly from Rome. With the arrival of the Slavs, Roman and Slavic heritage were shaping a new culture of the Slavic Dalmatia. This process can be traced from the tenth and eleventh centuries on. Under the Byzantine and Venetian rule (from 1205.) Dubrovnik was slavicised. Documents dating between the 11th and13th centuries testify to an increasing number of Slavic names and surnames, even among the most distinguished citizens. Together with the toponyms, they prove that the Slavic population outnumbered the Romans. The Slavs and Slavic language tended to incorporate into urban life, becoming an inseparable segment of Dalmatian urban culture. Imbued with Slavic influence as well as the material and spiritual culture of the Middle Ages, Latin culture survived as an urban feature and as a class feature of the Ragusan patriciate, inspite of the fact that they were mainly Slavic. Dubrovnik's linguistic diversity illustrates its significance as a meeting point in which the Latin and Slavic elements were not confronted but represented components of a unique culture. From the thirteenth century on, three languages were in use, later even four: Latin, Ragusean (Romance language), Croatian and Italian. In the thirteenth century Slavic language already prevailed. It was the widely spoken language, used also by the members of the elite, particularly in private and everyday use, but in trade, business, liturgy and literature too. The plurilingualism in literature is one of the particularities of Dalmatian culture. Slavicisation of the eastern Adriatic towns and their fruitful relationship with Italy resulted not only in meeting and blending of the two cultures into something new. Given their geographical position, the towns of medieval Dalmatia had become the site where different ethnicities, cultures and religions intertwined over the centuries. This specific mixture led to the shaping of Dalmatia's unique cultural position, distinct from the Balkan hinterland and Italy. The mixture of Latin and Slavic cultures witnessed in Dalmatia, is a phenomenon of paramount importance for the Slavic world and Europe on the whole. Within Dalmatia, Dubrovnik is a magnificent example of a symbiosis of two different cultures during the Middle Ages and the Renaissance. Two poles, the Eastern and the Western world, Slavic and Latin culture, Mediterranean and the Balkans, shape medieval Dubrovnik into a meeting point of civilisations, but a demarcation line at the same time. Zusammenfassung Die Slavisierung der Stdte an der adriatischen Ostkste sowie ihre engen und bestndigen Verbingungen zu Italien fhrten nicht nur zu einer Begegnung, sondern tatschlich auch zu einer Verschmelzung der beiden Kulturen zu etwas Neuem und Besonderem. In den Stdten Dalmatiens bildete sich eine besondere Stadmentalitt heraus, da deren Einwohner beiden Kulturen offen gegenberstanden. Die Stdte des mittelalterlichen Dalmatien sind allein durch ihre geographische Lage zu einem Ort der Vermittlung zwischen verschiedenen Kulturparadigmen geworden, durchdrungen von verschiedenen Vlkern, Kulturen und Glaubensrichtungen. Letztendlich hat diese besondere Mischung zur Herausbildung einer kulturellen Sonderstellung Dalmatiens gefhrt, sowohl in bezug auf das Hinterland als auch auf Italien und die brigen europischen Mittelmeerlnder. Vllig falsch ist eine Definition Dalmatiens, die auf der Trennung ihrer romanischen, slavischen sowie anderer Elemente basiert, was hufig in der kroatischen und italienischen Historiographie gemacht wurde und noch gemacht wird. Die dalmatinischen Stadt ist eine Einheit, bestehend aus Elementen, die erst in ihrer Gesamtheit eine erkennbare dalmatinische Stadtgesellschaft bilden. Auf dem an geistigem und materiellem Gut reichhaltigen Boden Dalmatiens entstand aus der Verbindung von Vorgefundenem und Neuhinzugekommenem eine einzigartige Identitt, die sich spter in die weitergefate kroatische Identitt hineinfgte. Auerdem stellt die Symbiose der Kulturen, die besondere und wertvolle, in Dalmatien entstandene Verbindung von lateinischem und slavischen Erbe ein Phnomen dar, das fr die slavische Welt sowie ganz Europa von groer Bedeutung ist. Es ist das gebiet, auf dem die Slaven mit der mediterranen Welt - dem Mutterleib Europas - in Berhrung gekommen sind. Sie haben die westmediterrane Zivilisation angenommen, sie mit ihrem eigenen Erbe angereichert und damit einen charakteristichen, einzigartigen Kulturbereich der mittelalterlichen europischen Geschichte geschaffen. Dieser frhe, an antikem Erbe reichhaltige slavische Urbanismus eine einzgartige Erscheinung auf europischem Gebiet.  Ernst Robert Curtius, Europska knji~evnost i latinsko srednjovjekovlje. Zagreb: Naprijed, 1998: 41.  Slobodan Prosperov Novak, Slaveni i renesansa. Zagreb: Matica hrvatska, 2009: 12-17, 21-23.  Nada Klai, Izvori za hrvatsku povijest Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine. Zagreb: `kolska knjiga, 1972: 85; Bariaa Kreki, On the Latino-Slavic cultural symbiosis in late medieval and renaissance Dalmatia and Dubrovnik. Viator, Medieval and Renaissance Studies 26 (1995): 322.  Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje: prostor, ljudi, ideje. Zagreb: `kolska knjiga, 1997: 69-71.  Gino Luzzatto, La decadenza di Venezia dopo le scoperte geografiche nella tradizione e nella realt. Archivio veneto 84, ser. 5, sv. 54-55 (1954): 162- 166; Fernand Braudel, Venecija. Gordogan 16 (1995), 39/40: 179-181.  Zdenka Janekovi Rmer, Ragusan views of Venetian Rule (1205-1358)., u: Balcani occidentali, Adriatico e Venezia fra XIII e XVIII secolo / Der westliche Balkan, der Adriaraum und Venedig (13.-18. Jahrhundert), eds. Gherardo Ortalli, Oliver Jens Schmitt. Wien: Verlag der sterreichischen Akademie der Wissenschaften, 2009: 53-76.  Zdenka Janekovi Rmer, Viaegradski privilegij: temelj Dubrova ke Republike. Zagreb: Golden marketing, 2003: 131-136.  Isto: 49-52, 69-116, 136-141.  Marino Berengo, Problemi economico-sociali della Dalmazia veneta alla fine del  700. Rivista storica italiana 66, 1 (1954): 469-473.  Konstantin Jire ek, Die Romanen in den Stdten Dalmatiens whrend des Mittelalters, sv. 1. Wien: Denkschriften der kaiserlichen Akademie der Wissenschaften: philosophisch-historische Classe;, dio l, sv. 48, 3, 1902: 9-20.  Nada Klai, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku. Zagreb: `kolska knjiga, 1976: 40-43.  Zdenka Janekovi Rmer, Okvir slobode. Dubrova ka vlastela izmeu srednjovjekovlja i humanizma. Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 1999: 47, 57; Zrinka Nikoli, Roaci i bli~nji. Dalmatinsko gradsko plemstvo u ranom srednjem vijeku. Zagreb: Matica hrvatska, 2004: 98.  Isto: 139-156.  N. Klai, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku: 58.  K. Jire ek, Die Romanen, sv. 1: 50-53.  Toma Arhiakon, Povijest salonitanskih i splitskih prvosveenika, ur. Olga Peri, Mirjana Matijevi Sokol, Radoslav Kati i, Split: Knji~evni krug 2003: 362; `ime Ljubi, Listine ob odnoaajih izmeu ju~noga slavenstva i Mleta ke republike. Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, sv. 1, Zagreb: JAZU, 1868: 263; sv. 2, Zagreb: JAZU, 1870: 374.  K. Jire ek, Die Romanen, sv. 1: 58-77; sv. 2, 3: passim; Petar Skok, O simbiozi i nestanku starih Romana u Dalmaciji i na Primorju u svjetlu onomastike. Razprave SAZU 4 (1928): 1-42; Isti, L'importance de Dubrovnik dans l'histoire des Slaves. Dijon, 1931: 2-4; Vesna Jaki-Cestari, Etni ki odnosi u srednjovjekovnom Zadru prema analizi osobnih imena. Radovi Instituta JAZU u Zadru 19 (1972): 99-170.  Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom, ur. Mladen `vab. Zagreb: August Cesarec, AGM, 1994, c. 29: 73-75; Letopis popa Dukljanina, ur. Ferdo `iai, Beograd-Zagreb: SKA, Posebna izdanja, knj. 67, 1928: 306, 318-320. Vidi takoer: Toma Arhiakon, Povijest salonitanskih i splitskih prvosveenika: 41; Grga Novak, Questiones epidauritanae. Rad JAZU 339 (1965): 109.  Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom: 75; Annales Ragusini Anonymi item Nicolai de Ragnina. Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, sv. 14, Scriptores, sv. 1, ur. Natko Nodilo. Zagreb: JAZU, 1883: 148-163, 181-186; Zdenka Janekovi Rmer, Stjecanje Konavala: Anti ka tradicija i mit u slu~bi diplomacije., u: Konavle u proalosti sadaanjosti i budunosti. Zbornik radova sa znanstvenog skupa odr~anog u Cavtatu od 25. do 27. studenog 1996. godine, sv. 1. Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 1998: 31-45.  Diplomatarium relationum reipublicae ragusanae cum regno Hungariae, ur. Josip el i, Lajos Thallczy. Budapest: Kiadja a M. Tud. Akademia Tort. Bizottsaga, 1887: 174, 186; Monumenta Ragusina. Libri reformationum, ur. Josip el i. Zagreb: JAZU, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, tom. 28, sv. 4, 1896: 92, 132, 175, 179, 191, 217, 237; tom 29, sv. 5, 1897: 14, 35; Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae et Ragusii, ur. Franz Miklosich. Viennae: apud Guilelmum Braunmller, 1858: 217-219; Bernard Stulli, Dubrova ke odredbe o Konavlima. Konavoski zbornik 1 (1982): 29, 41.  John Pryor, The Mediterranean breaks up: 500-1000., u: The Mediterranean in History, ur. David Abulafia. London: Thames & Hudson, 2003: 169.  Lujo Margeti, Le cause della spedizione veneziana in Dalmazia nel 1000., u: Lujo Margeti, Histrica et Adriatica. Raccolta di saggi storico-giuridici e storici. Trieste, 1983: 218-254; Gherardo Orthali, Venecija od po etaka do Pietra II. Orseola., u: Povijest Venecije, sv. 1, ur. Gherardo Orthali, Giorgio Cracco, Gaetano Cozzi, Michael Knapton. Zagreb: Antibarbarus, 2007: 91-92.  Va~no poglavlje kulturnih veza izmeu Bizanta i njegovih nekadaanjih dalmatinskih podru ja napisano je u razdoblju poja ane komunikacije izmeu gr kih pravoslavnih i rimskih katoli kih prelata u 30-im i 40- im godinama 15. stoljea, a osobito nakon pada Carigrada 1453. godine. Zdenka Janekovi Rmer, Cardinal Bessarion and Greek scholars in Renaissance Dubrovnik and Dalmatia., u: Der Beitrag der byzantinischen Gelehrten zur abendllndischen Renaissance des 14. und 15. Jahrhunderts. Philhellenische Studien 12, ur. Evangelos Konstantinou. Frankfurt am Main: Peter Lang, 2006: 107-121; Ista, O utjecaju bizantske kulture u renesansnom Dubrovniku i Dalmaciji. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku 44 (2006): 7-24.  Gherardo Ortalli, Beyond the coast  Venice and the Western Balkans: the origins of a long relationship., u: Balcani occidentali, Adriatico e Venezia fra XIII e XVIII secolo / Der westliche Balkan, der Adriaraum und Venedig (13.-18. Jahrhundert), ur. Gherardo Ortalli, Oliver Jens Schmitt. Wien: Verlag der sterreichischen Akademie der Wissenschaften, 2009: 23-25.  Oliver Jens Schmitt, Das venezianische Sdosteuropa als Kommunikationsraum (ca. 1400.  ca. 1600.)., u: Balcani occidentali, Adriatico e Venezia fra XIII e XVIII secolo / Der westliche Balkan, der Adriaraum und Venedig (13.-18. Jahrhundert), ur. Gherardo Ortalli, Oliver Jens Schmitt. Wien: Verlag der sterreichischen Akademie der Wissenschaften, 2009: 78-84.  Egidio Ivetic, Venezia e l Adriatico orientale: connotazioni di un rapporto (secoli XIV-CVII)., u: Balcani occidentali, Adriatico e Venezia fra XIII e XVIII secolo / Der westliche Balkan, der Adriaraum und Venedig (13.-18. Jahrhundert), ur. Gherardo Ortalli, Oliver Jens Schmitt. Wien: Verlag der sterreichischen Akademie der Wissenschaften, 2009: 242-244.  Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. 2, ur. Tadija Smi iklas. Zagreb: JAZU, 1904: 242, 294; K. Jire ek, Die Romanen, sv. 1: 97; Irmgard Mahnken, Die Personennamen des mittelalterlichen Patriziats von Dubrovnik als Quelle zu etnographischen Untersuchungen. Slavisti na revija 10 (1957): 280; Vinko Foreti, Povijest Dubrovnika do 1808, sv. 1. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1980: 32-36, 52-54.  Spisi dubrova ke kancelarije, sv. 3, ur. Josip Lu i. Zagreb: Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveu iliata u Zagrebu, 1988: 130.  Spisi dubrova ke kancelarije, sv. 3: 168; Bariaa Kreki, On the Latino-Slavic cultural symbiosis in late medieval and renaissance Dalmatia and Dubrovnik. Viator 26 (1995): 325.  Annales Ragusini Anonymi item Nicolai de Ragnina, 147-163, 181-186; Chronica Ragusina Junii Restii (ab origine urbis usque ad annum 1451) item Joannis Gundulae (1451-1484), ur. Natko Nodilo. Zagreb: JAZU, Monumenta spectantia historiam Sclavorum Meridionalium, sv. 25, 1893: 1; Ludovik Crijevi Tuberon, Komentari o mojem vremenu, ur. i prev. Vlado Rezar. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2001: 88, 90; Serafino Razzi, La storia di Ragusa: scritta nuovamente in 3 libri, ur. Josip el i. Dubrovnik: A. Pasari, 1903: 5-6; Jacomo de Luccari, Copioso ristretto degli annali di Rausa libri quattro di Giacomo di Pietro Luccari, gentilhuomo rauseo ove diligentissimamente si descrive la fondatione della citt, l'origine della Repubblica, e suo Dominio, le guerre, le paci e tutti i notabili avvenimenti occorsi dal principio i essa fino all'anno presente MDCIII dal principio di esse sino al anno presente 1604, Venetiis: ad instantia di Antonio Leonardi, 1605: 4.  Josip Lu i, O dubrova kom patricijatu u XIV stoljeu. Historijski zbornik 17 (1964): 402-404; Josip Lu i, Najstarija zemljiana knjiga u Hrvatskoj - dubrova ki zemljianik diobe zemlje u Stonu i Peljeacu iz godine 1336., u: Josip Lu i, Dubrova ke teme. Zagreb: NZMH, 1991: 116-151.  Annales Ragusini Anonymi item Nicolai de Ragnina: 9, 34-35, 152, 150, 151, 157, 161,180-186, 222; Milorad Medini, Starine dubrova ke. Dubrovnik: Jadran, 1935: 102, 119.  Darinka Neveni Grabovac, Ilija Lamprice Crijevi, Posmrtni govor svojem ujaku Juniju Sorko eviu. }iva antika 27, 1 (1977): 235; Darinka Neveni Grabovac, Oratio funebris humaniste Ilije Crijevia dubrova kom pesniku Ivanu (D~ivu) Gu etiu. }iva antika 24, 1-2 (1974): 353; Franjo Ra ki, Iz djela E. I. Crievia Dubrov anina. Starine JAZU 4 (1872): 195, 197.  Jacob Burckhardt, Kultura renesanse u Italiji. Zagreb: Prosvjeta, 1997: 218-219; Edward Muir, Civic Ritual in Renaissance Venice. Princeton: Princeton University Press, 1981: 66-67; Donald Queller, The Venetian Patriciate, Reality versus Myth. Urbana - Chicago: University of Illinois Press, 1988: 249.  Odluke vea Dubrova ke republike, ur. Mihailo Dini. Zbornik za istoriju, jezik i knji~evnost, od. 3, knj. 15, sv. 1. Beograd: SKA, 1955: 26, 115, 174, 202, 216, 307, 324-325, 343; Liber omnium reformationum civitatis Ragusii., ur. Aleksandar Solovjev. Istorisko-pravni spomenici. knj. 1, Dubrova ki zakoni i uredbe. Beograd: SKA, 1936: 79; Liber viridis, ur. Branislav Nedeljkovi. Beograd: SANU, Zbornik za istoriju, jezik i knji~evnost srpskog naroda, od. 3, knj. 23, 1984: cc. 86, 428; Monumenta Ragusina, sv. 4: 18; sv 5: 228, 234; Stjepan Krivoai, Stanovniatvo Dubrovnika i demografske promjene u proalosti. Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 1990: 48-49; Duaanka Dini-Kne~evi, Migracije stanovniatva iz bli~eg zalea u Dubrovnik u XIV veku. Jugoslavenski istorijski asopis 1-2 (1974), 19-40; Jovanka Mijuakovi, Dodeljivanje dubrova kog graanstva u srednjem veku. Glas SANU 246 (1961): 117; Bariaa Kreki, On the Latino-Slavic cultural symbiosis in late medieval and renaissance Dalmatia and Dubrovnik. Viator, Medieval and Renaissance Studies 26 (1995): 326-327; Z. Janekovi Rmer, Okvir slobode: 229-230.  Z. Janekovi Rmer, Okvir slobode: 30-34.  Chronica Ragusina: 1, 13. Tu tvrdnju slijedi i Appendini, koji ka~e da je Dubrovnik odavna pripadao romanskom a ne barbarskom dijelu. Frano Maria Appendini, Notizie istoricho-critiche sulle antichit storia e litteratura de' Ragusei, divise in due tomi e dedicate all'eccelso Senato della Repubblica di Ragusa, sv. 1. Ragusa: Martecchini, 1802-1803: 80-86. Usporedi: V. Foreti, Povijest Dubrovnika do 1808, sv. 1: 36.  Chronica Ragusina: 9, 71, 196.  Letopis popa Dukljanina, 26. glava; Annales Ragusini Anonymi item Nicolai de Ragnina: 3-5, 16-17, 20, 169-177; L. Crijevi Tuberon: Komentari o mojem vremenu: 88-89; Chronica Ragusina: 26; Z. Janekovi Rmer, Okvir slobode: 43-44.  Annales Ragusini Anonymi item Nicolai de Ragnina: 16-17, 195; Josip el i, Dello sviluppo civile di Ragusa considerato ne' suoi monumenti istorici ed artistici. Memorie e studi. Ragusa: Pretner, 1884: 12; Irmgard Mahnken, Dubrova ki patricijat u XIV veku, Beograd: SANU, Posebna izdanja, knjiga 340/1, 2, Odelenje druatvenih nauka, knj. 36, 1960: 179-180.  Viae o tome vidi: Z. Janekovi Romer, Okvir slobode: 41-48.  K. Jire ek, Die Romanen, sv. 1: 1.  Chronica Ragusina: 13.  Zdenka Janekovi Rmer, Graani, stanovnici, podanici, stranci, inovjerci u srednjovjekovnom Dubrovniku., u: Raukarov zbornik, ur. Neven Budak. Zagreb: FF Press, 2005: 317-346; Ista, Gradation of differences: ethnic and religious minorities in medieval Dubrovnik., u: Segregation - Integration - Assimilation: Religious and Ethnic Groups in the Medieval Towns of Central and Eastern Europe, ur. Derek Keene, Balsz Nagy, Katalin Szende. London: Ashgate, 2009: 115-133.  Ermanno Orlando, Tra Venezia e Impero ottomano: paci e confini nei Balcani occidentali (secc. XV- XVI)., u: Balcani occidentali, Adriatico e Venezia fra XIII e XVIII secolo / Der westliche Balkan, der Adriaraum und Venedig (13.-18. Jahrhundert), ur. Gherardo Ortalli, Oliver Jens Schmitt. Wien: Verlag der sterreichischen Akademie der Wissenschaften, 2009: 159-160.  Zdenka Janekovi Rmer, Osmanlis, Islam and Christianity in Ragusan Chronicles (16th-17th Centuries)., u: Tolerance and Intolerance on the Triplex Confinium. Approaching the  Other on the Borderlands. Eastern Adriatic and beyond, 1500-1800, ur. Egidio Ivetic, Drago Roksandi. Universit degli Studi di Padova, Dipartimento di Storia, History, Economy and Society, 4. Padova: Cleup, 2007: 61-79.  Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom: gl. 29: 67-78.  Ivan Luci, Povijesna svjedo anstva o Trogiru, ur. Jakov Stipiai. Split: akavski sabor, 1979, sv. I: 477-479; K. Jire ek, Die Romanen, sv. I: 78.  }arko Mulja i, Dalmatski elementi u mleta ki pisanim dubrova kim dokumentima 14. stoljea. Rad JAZU 327 (1962): 240-244, 281-286, 340-343.  Neto na je tvrdnja Michelea Metzeltina da je raguzejski bio slu~beni jezik vijea do 15. st. Slu~beni jezik je bio latinski, a raguzejski jezik je bio isklju ivo govorni i nikada se nije koristio u zapisnicima vijea ni u kancelarijama. Michele Metzeltin, Le variet italiane sulle coste dell Adriatico orientale., u: Balcani occidentali, Adriatico e Venezia fra XIII e XVIII secolo / Der westliche Balkan, der Adriaraum und Venedig (13.-18. Jahrhundert), ur. Gherardo Ortalli, Oliver Jens Schmitt. Wien: Verlag der sterreichischen Akademie der Wissenschaften, 2009: 210.  Filip de Diversis, Opis slavnoga grada Dubrovnika, ur. i prev. Zdenka Janekovi Rmer. Zagreb: Dom i svijet, 2004: f. 66.  Dr~avni arhiv u Dubrovniku (DAD), Acta Consilii Rogatorum, sv. 21: ff. 280-280', 282; }. Mulja i, Dalmatski elementi.: 240-244, 340-343.  K. Jire ek, Die Romanen, sv. I: 97-99; Petar Skok, L'importance de Dubrovnik: 5.  }. Mulja i, Dalmatski elementi.: 343.  F. de Diversis, Opis slavnoga grada Dubrovnika: f. 66.  I. Luci, Povijesna svjedo anstva o Trogiru, sv. 1: 457-466.  P. Skok, L'importance de Dubrovnik: 6.  DAD, Testamenta notariae, sv. 14,: ff. 66'-67; Giustizieria, sv. 2, passim; I. Mahnken, Dubrova ki patricijat: passim.  DAD, Reformationes, sv. 28: f. 49.  Mihailo Dini, Chiuriliza slovenskih popova dubrova ke grae. Prilozi za knji~evnost, jezik, istoriju i folklor srpskog naroda 26, 3-4 (1960): 274-279; Mihailo Dini, Slovenska slu~ba na teritoriji Dubrova ke Republike u srednjem veku. Prilozi za knji~evnost, jezik, istoriju i folklor 14, 1-2 (1934): 50-65; Ante Liepopili, Slavensko bogoslu~je u Dubrovniku. Rad JAZU 220 (1919): 36-45.  Isto: 30-35.  S. Razzi, La storia di Ragusa: 193; Mihailo Dini, Tri francuska putopisca XVI veka o naaim zemljama. Godianjica Nikole upia 49 (1940): 109; Takva svjedo anstva postoje i iz 17. i 18. stoljea. Maja Novak, Dubrovnik u drugoj polovici 18. stoljea. Anali Historijskog odjela Centra u Dubrovniku 15-16 (1978): 150.  L. Crijevi Tuberon, Komentari o mojem vremenu: 11.  K. Jire ek, Die Romanen, sv. 1: 100-101.  Npr. Dominko Zlatari, Ivan Vidali, Mavro Vetranovi, Nikola Naljeakovi. Pjesme Nikole Dimitrovia i Nikole Naljeakovia, Stari pisci hrvatski, sv. 5, ur. Vatroslav Jagi, uro Dani i. Zagreb: JAZU, 1873: 335, 351; Nikica Kolumbi, Hrvatska knji~evnost od humanizma do manirizma, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1980: 110-119; Vinko Foreti, Hektorovievo doba na relaciji Hvar-Kor ula-Dubrovnik. Kritika 6 (1970): 134-137.  Franjo Ra ki, Prilozi za poviest humanisma i renaissance u Dubrovniku, Dalmaciji i Hrvatskoj. Rad JAZU 124 (1885): 167-168; Marin Frani evi, Hrvatski latinisti,  izgubljeni pjesnici i ostali akavski pisci XVI. stoljea., u: Marin Frani evi, akavski pjesnici renesanse. Zagreb: Matica hrvatska, 1969: 373; Darinka Neveni Grabovac, Ilija Lamprice Crijevi, Posmrtni govor svojem ujaku Juniju Sorko eviu. }iva antika 27 (1977) 1: 231-262. `to se ti e  skitskog kri anja , radi se o tipi no humanisti kom historiografskom toposu: - po ekvivalencijama koje je utvrdila humanisti ka historiografija izmeu modernih i starih naroda, Skiti i Sarmati se poistovjeuju sa Slavenima.  Petar Zorani, Planine, ur. Josip Bratuli, prev. Marko Gr i. Zagreb: Matica hrvatska 2000: 283-293; Marko Maruli, Judita, ur. Milan Mogua, Josip Bratuli. Split: Knji~evni krug, 1989: 78.  Prema: Josip Torbarina, Italian Influence on the Poets of the Ragusan Republic. London: Williams & Norgate, 1931: 41-52.  L. Crijevi Tuberon, Komentari o mojem vremenu: 11.  Zrinka Bla~evi, Ilirizam prije ilirizma. Zagreb: Golden marketing  Tehni ka knjiga, 2008: 14, 58-60.     PAGE  PAGE 17 `GbGtGGGGHHHHZJJJJJKKKKKKKKLLLLFMpMMNNNOO OOOO^PvPxP Q8QHQNQQQSZSdSvSSSؽ򣚣h eh"hnH tH h;VhnH tH h ehy{bhnH tH  h eh3u h eh4l h ehFS h eh&5jh eh$0JUhLZ! h eh$hmhrF h ehug h eh(? h eh)5SST@TTTTTTTUUUUVV.VVWWXXXXY>[\&\\\f]n^r^^4_j_p_adaaa|bbbbccddg꾺 h eh;Vh]Z h eh )h<heh;V h eh<jh10JUh1h h]# h ehpQ8$jh ehy{b0JUhnH tH hhnH tH h;VhnH tH h ehy{bhnH tH hmhnH tH 1ggggg4hNhhhii"j^j`jFkVkkkkkll mmfmvmmnznq,rvrss4t:tVtXt8u:u^bλ  68>NöunfnfnnbhThDh^6 hDh^h6h^hnH tH h6h^6hnH tH h6h^6 h6h^ h^6hh^6h^ hAFh^jhAFh^0JU hh^h^hnH tH h$ThmH nH sH tH h$Th$ThnH tH %h$Th$T6]hmH nH sH tH %Nʼμ*HN`TX^`bԿֿؿڿܿ*0úخ𘏁ϏϏ}}qqhmh^hnH tH hRhQ;h^6hnH tH h^hnH tH h h^6hnH tH h^hTh1h^hnH tH hThnH tH hTh^hnH tH hRhnH tH h^6hnH tH jhAFh^0JU hAFh^hAFh^6,02:LNfh .024<JZb :<>jl˼ϲϡό|j|jZhRhCJaJhnH tH "hRhW6CJaJhnH tH hRhWCJaJhnH tH !jhRhW0JCJUaJhThAFh^6hAFh^PJhAFh^6PJhxh^6 hxh^h^ hAFh^h^6hnH tH hmh^hnH tH hRhnH tH h^hnH tH !lnx 6<f²s_O?h hhWCJaJhnH tH h hhRCJaJhnH tH 'h hh hCJaJhmHnH sHtH h hh hCJaJhnH tH h hCJaJhnH tH hThTCJaJhnH tH "hThW6CJaJhnH tH hThWCJaJhnH tH hThRCJaJhnH tH hqCCJaJhnH tH hRhWCJaJhnH tH hRhRCJaJhnH tH hjlrt|0\fh6óáóÑ}qcZqL@Lhh^hnH tH hh^6hnH tH h^hnH tH h67h^6hnH tH hAFh^hnH tH  hAFh^jhAFh^0JUhRhWCJaJhnH tH "hThW6CJaJhnH tH hThVCJaJhnH tH hThWCJaJhnH tH h hhWCJaJhnH tH h hhTCJaJhnH tH h hhT6CJaJ6:@BF^lp6LNPRT 6@ȵ̮~zrkrzgkkzhR hChChChC6hCh.n$h.n$h.n$mH sH h.n$h.n$h1h.n$h.n$6h@jh@0JU hAFh^h~h@hV6 h@hVhVhAFh^hnH tH h^hnH tH h~hnH tH hRhnH tH hh^hnH tH '*DFX$p  ">@BDDf:J~wokd\d~hs0hs06 hs0hs0hhh6 hhhs0jhs00JUh2mHsHh2h2mHsHh2h26mHsH h2h2h2jh20JUhFhF6 hFhFhFhjH hjHhjHhjHhjH6hC hChCh1h@ h@h@ JLhxzPT ɽ볯{ri_[TFh]h]6\mHsH h]h]h]jh]0JUhV\mHsHh\mHsHh=@\mHsHh\mHsHhh\mHsHhh6\mHsHhh\hjh0JUhRhR6mH sH hRhRmH sH hRhR6 hRhRh1hR hAFhjhAFh0JU $&*.@R~̵̾بvmvddVdvddh&h^6hnH tH h^hnH tH hhnH tH hRhnH tH hAFh^hnH tH h^6hnH tH hAFh^6hnH tH h^jhAFh^0JUh7q\mHsHh7qh7q6\mHsHh7qh7q\mHsHh7qjh7q0JUh]h]\mHsHh]h]\mHsH*,nl  ^  F,Ngd!gdmogd9gd\gd0gdNjgdNjgd,W\gd( .Bhj|>Lnpr*,.fjpr꾰zvnjfjvvz^vZvhRhFAh^6h1hhAFh^6h^jhAFh^0JU hAFh^hRhRhnH tH hR6hnH tH h^6hnH tH hAFh^6hnH tH hAFh^hnH tH h1hnH tH hhnH tH hBhh^6hnH tH h^hnH tH hh^hnH tH #rt$dfr 2*Ƿvi\Oh^CJaJhnH tH h1CJaJhnH tH hRCJaJhnH tH hoCJaJhnH tH "h| h^6CJaJhnH tH h^h^CJaJhnH tH "h^h^6CJaJhnH tH h| h^CJaJhnH tH !jh| h^0JCJUaJhAFh^6PJhAFh^PJ h^PJ hAFh^h^hNRVZ\dfrv,.L02@Nnssassass"hh^6CJaJhnH tH hh^CJaJhnH tH h^CJaJhnH tH !jhh^0JCJUaJhoCJaJhnH tH "h| h^6CJaJhnH tH h| h^CJaJhnH tH h^CJaJh1CJaJhoCJaJh| h^CJaJh| h^6CJaJ#nprVz~Rt".0dfyykybyyykybyYyh&hnH tH hohnH tH hrh^6hnH tH hh^hnH tH h^hnH tH hAFh^hnH tH jhAFh^0JUhoCJaJ"h9h^6CJaJhnH tH h9h^CJaJhnH tH "h^h^6CJaJhnH tH h9h^CJaJ!jh9h^0JCJUaJ"f~ <>l< RVZxʹrg[R[RIRh^hnH tH hoLhnH tH ho.h^hnH tH h^6hnH tH jhAFh^0JUhYh^CJaJhoLCJaJhnH tH "hYh^6CJaJhnH tH hYh^CJaJhnH tH !jhYh^0JCJUaJ hAFh^hAFh^hnH tH hohnH tH hh^hnH tH hh^6hnH tH $8LVx|~HV $,0248pfh(*j&(:TگڦژژhAFh^6hnH tH h&hnH tH  h&6h&h^hnH tH hh^6hnH tH hh^hnH tH hAFh^hnH tH  hAFh^hoLhnH tH h^hnH tH  . 2 ƶƶxf"hh^6CJaJhnH tH hAFh^CJaJhnH tH !jhAFh^0JCJUaJhf+#hRhAFh^6jhAFh^0JUh2!rh^CJaJhnH tH h^CJaJhnH tH !jh2!rh^0JCJUaJ h^6PJhAFh^6PJ hAFh^h^"2 8 : > @ J Z \ t v x ~            !!! !$!(!.!6!8!H!J!Z!!!!廩ػ廜}ujujhAFh^mH sH h^mH sH h^hf+#h%hRhAFh^6 hAFh^jhAFh^0JU"hh^6CJaJhnH tH hAFh^CJaJhnH tH hf+#CJaJhnH tH h%CJaJhnH tH h^CJaJhnH tH hRCJaJhnH tH %!:"n"|"~"""##~######$$($N$P$R$T$^$l$n$p$$$$$$$$$B%t%%̼̼ݯݫݞwn`nh7+zh^6hnH tH h^hnH tH hh^hnH tH h h^hnH tH h h^6 h h^jh h^0JUho4@4D4F4J4L4P4R4^4`4b4͠}uqiqiqiqiq_Y_Y h^0Jjh^0JUjh 5Uh 5h^mHsHh1mHsHh1h16mHsHh1h1mHsHh1jh10JUh h^6hnH tH h^hnH tH h h^hnH tH  h h^jh h^0JUhKTh^B*ph hKTh^h^hKTh^6"84<4>4B4D4H4J4N4P4b4d4f4~44444dhgd<h]hgdF &`#$gdIb4f4h4t4v4z4|4~4444 h ehRh 5hp0JmHnHu h^0Jjh^0JUh^ ,1h. A!"#$% ^ h2 0@P`p2( 0@P`p 0@P`p 0@P`p 0@P`p 0@P`p 0@P`p8XV~_HmHnHsHtH@`@ ZNormalCJ_HaJmHsHtHDA`D Default Paragraph FontRiR  Table Normal4 l4a (k (No List >@> %#1 Footnote TextCJaJ@&@@ %#1Footnote ReferenceH*4@4 FHeader  p#.)@!. F Page Number4U14 T@ Hyperlink >*phgL^BL T@ Normal (Web)dd[$\$ B*ph.XQ. T@Emphasis6]*W@a* T@`Strong5\PK![Content_Types].xmlj0Eжr(΢Iw},-j4 wP-t#bΙ{UTU^hd}㨫)*1P' ^W0)T9<l#$yi};~@(Hu* Dנz/0ǰ $ X3aZ,D0j~3߶b~i>3\`?/[G\!-Rk.sԻ..a濭?PK!֧6 _rels/.relsj0 }Q%v/C/}(h"O = C?hv=Ʌ%[xp{۵_Pѣ<1H0ORBdJE4b$q_6LR7`0̞O,En7Lib/SeеPK!kytheme/theme/themeManager.xml M @}w7c(EbˮCAǠҟ7՛K Y, e.|,H,lxɴIsQ}#Ր ֵ+!,^$j=GW)E+& 8PK!Ptheme/theme/theme1.xmlYOo6w toc'vuر-MniP@I}úama[إ4:lЯGRX^6؊>$ !)O^rC$y@/yH*񄴽)޵߻UDb`}"qۋJחX^)I`nEp)liV[]1M<OP6r=zgbIguSebORD۫qu gZo~ٺlAplxpT0+[}`jzAV2Fi@qv֬5\|ʜ̭NleXdsjcs7f W+Ն7`g ȘJj|h(KD- dXiJ؇(x$( :;˹! I_TS 1?E??ZBΪmU/?~xY'y5g&΋/ɋ>GMGeD3Vq%'#q$8K)fw9:ĵ x}rxwr:\TZaG*y8IjbRc|XŻǿI u3KGnD1NIBs RuK>V.EL+M2#'fi ~V vl{u8zH *:(W☕ ~JTe\O*tHGHY}KNP*ݾ˦TѼ9/#A7qZ$*c?qUnwN%Oi4 =3ڗP 1Pm \\9Mؓ2aD];Yt\[x]}Wr|]g- eW )6-rCSj id DЇAΜIqbJ#x꺃 6k#ASh&ʌt(Q%p%m&]caSl=X\P1Mh9MVdDAaVB[݈fJíP|8 քAV^f Hn- "d>znNJ ة>b&2vKyϼD:,AGm\nziÙ.uχYC6OMf3or$5NHT[XF64T,ќM0E)`#5XY`פ;%1U٥m;R>QD DcpU'&LE/pm%]8firS4d 7y\`JnίI R3U~7+׸#m qBiDi*L69mY&iHE=(K&N!V.KeLDĕ{D vEꦚdeNƟe(MN9ߜR6&3(a/DUz<{ˊYȳV)9Z[4^n5!J?Q3eBoCM m<.vpIYfZY_p[=al-Y}Nc͙ŋ4vfavl'SA8|*u{-ߟ0%M07%<ҍPK! ѐ'theme/theme/_rels/themeManager.xml.relsM 0wooӺ&݈Э5 6?$Q ,.aic21h:qm@RN;d`o7gK(M&$R(.1r'JЊT8V"AȻHu}|$b{P8g/]QAsم(#L[PK-![Content_Types].xmlPK-!֧6 +_rels/.relsPK-!kytheme/theme/themeManager.xmlPK-!Ptheme/theme/theme1.xmlPK-! ѐ' theme/theme/_rels/themeManager.xml.relsPK] >G Z${0b#;$z&&',-...I/12L3%4678;a>AxBmHK_LMPlQ RvSXTWX]`abtbce$i`jk?m!nnlr'ttwdxDy|z{H~Ղ0  !"#$%&'()*+,-./0123456789:;<=>?@ABCDEfR4"`  /'m!"$&**b,,l-./6/O/*12.4p4557V8889c999:}::/<><===?GBCCC"D%D0 %%%%%(p`v&`18L@~It |<(̣ "F(Bv`GSg¯N0l6JrnfTN v2 !%(-62b44!"#$%&'()*+-./012345678:;<=>?@ACWm844 ,9B !(!!8@0(  B S  ? $G IJڵ XYimpɹʹ͹͹ιӹr} !,69OVWYZbk_nnpp"%&'/4=>6STUUVYZabbcwik$&'((PQRVX<<>|}Icy|}$4xyCEHde  +1EEƘEFFL23IJXYbɹʹadefŻ˻ۻݻ޻ !tu=>eeq OQkl)2^^pp"%&'=>fhwxceiv5>lmFGdexy++66STUUVVYYZZaabbckuz]_jJK ABT5VKL~y|}-.@B (,-.y|}$4xyYZd`bemvy()_`#$78_aew(()+KL]^GILP>?lm .13~%  B^ +=7<@\sD-2Fd< "= 'R XY?os]t 49 j] ^ f g , xl z | V* OO @U WB 9G  1 _ Ib (e. r-DsARXsKC [=uDDI &$/=@LbBEdzX@)1ct09bq;OV&;99E&dryF5g 1LVX_e$01] !('!LZ!h!"2b"z" #f+#.#yj#$$[!$.n$o%&&&5&zN&u@'r')(;(>(zP(ln(@w()eP)})-*hE*,E-g._///B0L0r0s0*1%#1m1T233*3934ke4 5x5"H6q7#7]78"8pQ89yb9j: : :[:":;:B:dL:a ;&;7;ma<3R=ux=a>< >k~>P?d?n@\ @ 5@E@T@FAYAABCqCt>DIDYDrDxDE=E?CE+FO=GXGHeHbHjH pH_}HI5IYV~c,g#(q*]p2KZ=ZITj@X(AB;N]fi m5@U[Ecl2&5q8=saoG" w p4?`p(2!ef#+aoy ][{@Z7flr\1_{Y If*KY9/<>!RC*=i59r,Q;WL ;U6dk:>kJk`o&~ jHVF>6XBe3u$44^D#YW\]#u{ER9>c1oqY{v AFT#$r16^G DKtVWm_8vB,Vm/J1h01MGYwE $6dgpP(, )D/UaG]^cx+0rprFR'EFSftv5V:ix"%E%Fo17A/LX`x35]Zhr!0o28W\)K@;VMu%'AFZp`*@"TH""X    !"$%&(*+,-./145789:<=>ADEFHMOPRS_`abcegjkmnqvwz{{0 $@ "$*,268:<>@BDFHJLPRTX\^`bdfjprvxz|>UnknownG* Times New Roman5Symbol3. * ArialG5  hMS Mincho-3 fgA BCambria Math"1ӅfgB 3[D3[D!4d3qHX ?H2!xx~When it comes to the subject of my paper on the medieval and renaissance Dubrovnik as the meeting-place of Slavonic and Latin ..Oh+'0 ,8DP` l|   When it comes to the subject of my paper on the medieval and renaissance Dubrovnik as the meeting-place of Slavonic and Latin .Normal.1090Microsoft Office Word@4p@b#C@~~D;3՜.+,0h hp|  G.D[ When it comes to the subject of my paper on the medieval and renaissance Dubrovnik as the meeting-place of Slavonic and Latin Title  !"#$%&'()*+,-./0123456789:;<=>?@ABCDEFGHIJKLMNOPQRSTUVWXYZ[\]^_`abcdefghijklmnopqrstuvwxyz{|}~      !"#$%&'()*+,-./0123456789:;<=>?@ABCDFGHIJKLMNOPQRSTUVWXYZ[\]^_`abcdefhijklmnpqrstuv{|Root Entry F1D;~1TableEyCWordDocument .SummaryInformation(gDocumentSummaryInformation8oMsoDataStoreD;)D;UN5FMOOMZLQQ==2D;)D;Item PropertiesUCompObj y   F'Microsoft Office Word 97-2003 Document MSWordDocWord.Document.89q