Naslov
O napuštanju, udomljivanju i posvojenju djece u srednjovjekovnom Dubrovniku i Dalmaciji
(About Abandonment, Foster Care nad Adoption of Children in Medieval Dubrovnik and Dalmatia)

Autori
Janeković Römer, Zdenka

Izvornik
Istarski povijesni biennale (1845-5166) 4 (2011); 15-32

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, znanstveni

Ključne riječi
srednji vijek; Dubrovnik; djeca; napuštanje; posvojenje
(Middle Ages; Dubrovnik; abandonment; adoption)

Sažetak
Napuštanje djece bilo je još od antičkih vremena te u srednjem i ranom novom vijeku jedan od načina regulacije veličine obitelji, rješavanja problema nasljeđivanja, rođenja djeteta nepoželjnog spola, bolesti i deformiteta djece, društvene osude zbog rođenja izvanbračne djece te one rođene iz preljuba, incesta ili silovanja, kao i egzistencijalnih problema. U Rimu je jedna od najraširenijih metoda bilo izlaganje djece na mjestima gdje bi ih mogli naći i preuzeti drugi ljudi. U srednjem vijeku zabilježene su i druge metode: povjeravanje male djece samostanima (oblacija), prisilno zaređivanje, smještanje djeteta kod rođaka ili stranaca, davanje ili prodavanje djece na ugovor o služinstvu ili šegrtovanju. U antici su brigu o napuštenoj djeci preuzimali pojedinci, a u srednjem vijeku i Crkva te specijalizirane gradske ustanove. Kršćanstvo je donijelo nova pravila i stavove o napuštanju, prodaji, posvojenju i podizanju napuštene djece. Tijekom srednjega vijeka Crkva sve intenzivnije poziva roditelje da brinu o djeci, a istovremeno potiče zbrinjavanje djece u vlastitim institucijama i u drugim obiteljima. Pod utjecajem Crkve adopcija tijekom srednjega vijeka dobiva naglašenu karitativnu i duhovnu dimenziju. Kasnije institucionalnu skrb o napuštenoj djeci, siročadi i egzistencijalno ugroženoj djeci preuzimaju gradovi i države. Adopcija je u rimskom pravu zakonom jasno regulirana i ima jasne pravne posljedice. U srednjem vijeku takvo zakonsko utemeljenje adopcije ne postoji, ali adopcija postoji i ima pravne posljedice. Kanonsko pravo donekle je regulirao adopciju priznanjem da ona uspostavlja legitimne obiteljske i srodničke veze. U nedostatku potpune zakonske regulative, posvojitelji su pribjegavali privatnim notarskim ugovorima i oporučnom imenovanju nasljednika. Adopciji se u srednjem vijeku suprotstavlja laičko društvo zbog preferiranja prokreacije i krvne veze u definiranju roda i nasljednih prava. To se počelo mijenjati tek od 18. stoljeća, s nastankom građanskog društva i novog senzibiliteta u odnosu na modeliranje obitelji. U Dubrovniku su o napuštenoj djeci od 1290. brinule klarise, a 1432. osnovano je državno Nahodište. Službenici Nahodišta su primali djecu, distribuirali ih dojiljama, a ako bi preživjeli, posredovali su u njihovom posvojenju nakon navršene 3. godine života. Posvojenje se pravno temeljilo na notarskim ugovorima koji su djeci jamčili položaj zakonitog djeteta u obitelji, sa svim nasljednim i drugim pravima. Posvojitelji su dolazili iz nižih društvenih slojeva – bili su to obrtnici, trgovci i seljaci, parovi i pojedinci. Postoje i ugovori o udomiteljstvu, u kojima se pretežno radi o osiguravanju radne snage u kućanstvu i na imanju. Bez obzira na nedostatak zakonske regulative i jasne procedure posvajanja, srednjovjekovlje je neprijeporno dodalo novu dimenziju razmišljanju o adopciji. Utemeljenje adopcije u djelatnoj ljubavi je najveći doprinos srednjovjekovlja praksi adoptiranja djece.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

POVEZANOST RADA