Naslov
Vlastela grada Dubrovnika 1. Korijeni, struktura i razvoj dubrovačkog plemstva
(The Nobility of Dubrovnik. Book 1: Roots, Structure and Developement of thw Ragusan Nobility)

Autori
Vekarić, Nenad

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku

Grad
Zagreb : Dubrovnik

Godina
2011

Stranica
352

ISBN
978-953-154-938-7

Ključne riječi
plemstvo; Dubrovnik; demografska tranzicija; zatvaranje vijeća; klan; potres
(nobility; Dubrovnik; demographical transition; council`s closure; clan; earthquake)

Sažetak
Dubrovački nobilitet vjerojatno je stvoren u jednom dugotrajnom procesu, koji je, naslonjen na tradiciju (autohtoni Raguzejci → epidaurski Romani → doseljeni Romani → doseljeni Slaveni), pratio ekonomsko-socijalni razvoj (luka → trgovište → središte provincije → etablirani grad), razvijao se usporedo s razvojem institucionalnih oblika vlasti (narodna skupština → priznavanje građanstva /cives/ → osnivanje vijeća → priznavanje plemstva /građanstva koje može sudjelovati u radu vijeća/ → zatvaranje vijeća /tj. potpuna zaštita vlasti i vlasništva kroz neprobojnost pristupa/), bio uvjetovan bogatstvom i motiviran zaštitom statusa (domaći vlasnici nekretnina → ozbiljni pretendenti doseljenici → potencijalni pretendenti stranci) i koji je velike poticaje dobivao teritorijalnim širenjima (Astarea, Elafiti → /Lastovo, Mljet/ → Pelješac → brdski dijelovi Astareje → Dubrovačko primorje → Konavle). Raslojavanje stanovništva odvijalo se u Dubrovniku spontano, pri čemu su bile odlučujuće dvije komponente: odnos između bogatijih i siromašnijih (cives - populus) i odnos prema došljacima kao potencijalnim pretendentima na imovinu (populus i cives - habitatores i forenses). Ta dva odnosa razrješavala su se na različite načine. Odnos cives - populus razrješavao se razvojem uprave, stvaranjem vijeća u kojima su cives ostvarivali dominaciju. Taj odnos se vremenom polarizirao. Sloj građana (cives) se kretao u smjeru formiranja plemstva, a puk (populus) je padao na razinu gradskog “servisa” ili gradske sirotinje. Odnos pučana i građana naspram strancima i doseljenicima (forenses i habitatores), pak, razrješavao se stvaranjem diskriminirajućih pravila. Najniža razina diferencijacije neminovno je bila bazirana na strahu od pridošlica i njihove moguće uzurpacije stečenih prava starosjedilaca. Oni koji su rođeni u gradu i smatraju se njegovim baštinicima, stavili su zid došljacima, koji su tu imali namjeru ostati. Put od stranca do pučanina ili građanina počivao je na asimilatornim mehanizmima, uz moguća statusna preskakanja. Status građanina mogao se zaslužiti, nekim pothvatom, ugledom stečenim kroz rad na korist zajednice, imetkom, ženidbom sa građankom. Što je grad bio manji, to je put od stranca do građanina bio lakši, a očitovao se u uključivanju došljaka u odlučivanje, u mogućnost sudjelovanja na “zboru”. Razvojem grada komplicira se način upravljanja. Odlučivanje na “zboru” građana postaje neefikasno, pa među građanima (cives) dolazi do sljedeće diferencijacije - onih, kojima je, zahvaljujući sposobnosti, ugledu ili bogatstvu, povjereno upravljanje i onih kojima to nije. Taj, “upravljački” sloj građanstva postepeno se počinje zvati plemićima (nobiles). Ne zna se kad su utemeljena dubrovačka vijeća. No, posve je izvjesno da završna struktura političke vlasti (knez - Vijeće umoljenih - Malo vijeće - Veliko vijeće) nije uspostavljena u jednom trenutku, već je imala nekoliko stadija. Sve do kraja 12. stoljeća izvori potvrđuju politički subjektivitet čitavog puka. Plemići (nobiles) se prvi put spominju u ispravi iz 1023. godine, no vjerojatno je taj sloj stanovništva postojao znatno ranije od prvog spomena jer su postojali i svi uvjeti za njegovo formiranje. Zemljovlasnička baza bila je stvorena kad se dubrovačka Komuna proširila na Astareju i Elafite, a to se dogodilo prije sredine 10. stoljeća. S druge strane, sam Grad već je bio dovoljno razvijen da je u operativnom smislu efikasna uprava bila nemoguća na razini cijeloga puka. Prvotna organizacija, koja je mogla imati samo dvije instance - gradsku skupštinu i glavara na čelu, morala je, dakle, znatno prije 1023. godine dobiti međuinstancu - vijeće koje će operativno provoditi odluke gradske skupštine (zbora). Razvoj je vjerojatno tekao “korak po korak”, prvo stvaranjem jednog tijela s političkim, upravnim i sudskim funkcijama (consules), koje će s razvojem grada postati preopterećeno, pa će se sudska, upravna i politička funkcija razdvojiti. Najbitnije političke odluke donosit će se u Vijeću umoljenih (Senatu, tijelu sastavljenom od mudraca, sapientes), a operativno će ih pripremati Malo vijeće, kao najvažnije upravno tijelo. Suci će se birati posebno i njihove nadležnosti će s vremenom sve više pripadati pravnoj, a sve manje političkoj ili upravnoj sferi. Posljednji korak bio je stvaranje Velikog vijeća, kojim je zapravo reducirana Gradska skupština, tj. svedena ne više na predstavnike svih gradskih domova nego samo na predstavnike elite. No, “Pučka skupština”, kao relikt zadržat će se sve do kraja 14. stoljeća (posljednji put se spominje 1394. godine) i sudjelovati u referendumskom odlučivanju o najbitnijim stvarima. Jedna od većih administrativnih reformi provedena je nakon što su Mlečani 1205. godine preuzeli vrhovništvo nad Dubrovnikom. Mlečani su postupno osigurali potpunu kontrolu izbora najviših tijela vlasti. Sam knez bio je Mlečanin. On je, kako govori Statut iz 1272. godine, od ljudi “podrijetlom i rodom iz grada Dubrovnika”, imenovao na godinu dana svog zamjenika, 5 sudaca i 6 vijećnika Malog vijeća. Malo vijeće, pak, zajedno s knezom, birao je sve ostale dužnosnike pa tako i Veliko vijeće. Opisani vjerojatni razvoj gradske uprave bio je paralelan, ali ne i sukladan s razvojem plemstva. Naime, gradska uprava se širila u skladu sa stvarnim životom, prateći potrebe rastućega grada za efikasnom organizacijom. Stvaranje plemstva, pak, bila je personalna statusna konzekvenca, obilježavanje “teritorija moći”, cementiranje stečenih prava. Stoga je razvoj plemstva kasnio za razvojem uprave sankcionirajući prošlost, dok je organizacija uprave izražavala sadašnjost. Zato je u razvoju plemstva bitna bila tradicija, “izvlačenje” prava iz prošlosti, koja će nadjačavati prava iz sadašnjosti. U tom svjetlu vjerojatno treba promatrati i epidauritansku tradiciju kod nekih, kasnije etabliranih vlasteoskih rodova, koja sugerira da jezgru plemićkih rodova čine epidauritanski izbjeglice. No, pouzdano to ne možemo znati. Čini se vjerojatnijim da plemstvo nastaje ipak nešto kasnije, tek nakon stvaranja prvog vijeća, a to je moglo biti možda u 8. stoljeću (kako sugerira tradicija) ili 9. ili čak i 10. stoljeću, kad je imenovanje (ili izbor) u vijeće moglo pružiti i onaj formalni razlog plemićke legitimacije. S obzirom na protočnost gradske skupštine, u koju su u početku ulazili i predstavnici čitavog puka, u vijeće su mogli biti imenovani (ili izabrani) i pripadnici rodova, koji su doselili i nakon epidauritanske katastrofe. Stoga je plemstvo već u začetku činilo konglomerat koji je reprezentirao cjelokupno tadašnje dubrovačko stanovništvo, u okviru kojega je dio, najvjerojatnije, doista i pripadao potomcima epidauritanskih izbjeglica, koji su onda tu činjenicu smatrali statusno relevantnom, držeći da bi trebali imati određene prednosti u odnosu na kasnije pristigle rodove. Iako nema sumnje da je moć elite vremenom rasla, prijelaz iz cives u nobiles, sve do zatvaranja vijeća u 14. stoljeću nije bio nepremostiva prepreka. On se nije odvijao pravnim mehanizmima nego ga je diktirao stvarni život. Građanin bi vjerojatno postajao plemićem onog trenutka kad bi kao predstavnik svoje casate bio pripušten upravljačkim funkcijama. Sve su naznake da je u trenutku zatvaranja vijeća 1332. godine, kad je “prohod” građanstva prema plemstvu postao nemoguć, vlasteoski krug činio vrlo visok udio dubrovačkog stanovništva. U trenutku zatvaranja vijeća 1332. godine, vlasteoski krug je vjerojatno brojio više od 1.700 osoba, u vlasteoskim kućama je živjelo oko 2.700 ljudi, a sam Grad približio se ili, možda, čak i dosegao broj od 4.000 stanovnika. Ovi brojevi pokazuju da je u trenutku zatvaranja vijeća vlasteoski krug premašivao 40% ukupnog stanovništva. Pribrojimo li služinčad, 2/3 stanovništva živjelo je u vlasteoskim kućama. Preostalu 1/3 stanovništva činili su pekari, mesari, postolari, krojači i ini obrtnici, trgovci. pomorci, zduri i soldati, poneki liječnik ili špičar, mahom sve doseljenici prve generacije (habitatores), osobe koje su činile gradski “servis” (puk) i koje se još nisu etablirale u Gradu tj. stekle status građana. Drugim riječima: dubrovačkom vlasteoskom krugu pripadali su zapravo gotovo svi dubrovački građani. Uzmemo li u obzir da je dubrovački nobilitet, bar prema dubrovačkoj terminologiji, postojao bar tri (a možda i pet) stoljeća prije zatvaranja vijeća, udio od preko 40% pripadnika vlasteoskog kruga može se objasniti otvorenim pristupom lokalnim funkcijama, odnosno u suštinskom poistovjećivanju dubrovačkog građanstva (cives) i dubrovačkog plemstva (nobiles). Dakako, razlika između cives i nobiles je postojala, ali vrlo tanahna. Kriterij po kojem je građanin postajao plemić mi danas ne znamo, nije pronađena nijedna odluka koja bi nam dala odgovor na to pitanje. No, možemo ga naslutiti. Plemić je vjerojatno postajao onaj građanin koji je bio pripušten u vijeće. Tog trenutka Dubrovčani bi ga počeli zvati plemićem, a ne više građaninom. Ono što je pritom izuzetno važno: status plemića nije bio uvjet za ulazak u vijeće. Pravo na sudjelovanje u vlasti imao je svaki građanin, a realizacija tog prava davala bi mu oznaku plemića. Drugim riječima: status građanina (koji istodobno nije plemić) bio je kratkotrajan - obuhvaćao je samo vrijeme koje je bilo potrebno da doseljenikov (habitator) sin postane predstavnik svoje casate (glava kuće) i kao takav bude pripušten u vijeće, odnosno, u puno rjeđim slučajevima, kad bi već sam doseljenik, zbog određenih zasluga, stekao status dubrovačkog građanina. Da vijeće nije bilo “ekskluzivni klub” nego se baziralo na predstavnicima svih građana ili predstavnicima svih casata, što je u stvarnosti gotovo stavljalo znak jednakosti između cives i nobiles, potvrđuje podjela Stonskoga rata (Pelješca). U podjeli svih novostečevina (Astareja, Dubrovačko primorje, Konavle), koje su se dogodile više decenija nakon zatvaranja vijeća, sudjelovali su uz plemiće i građani. Jedino u podjeli Stonskog rata, koja se zbiva u vrijeme zatvaranja vijeća, sudjeluju samo vlastela, a nema građana. Zašto? Odgovor je jednostavan: jer u vrijeme podjele Stonskog rata 1336. godine drugih građana osim vlastele uopće nema. Svi su imali status plemića. Jedini građanin, a da istodobno nije bio i plemić, kojem je dodijeljena zemlja na Stonskom ratu, bio je Vale de Abram iz Bara. Njemu je 1320. godine (vjerojatno zbog nekih zasluga) dodijeljeno dubrovačko građanstvo, no nikad nije postao plemić jer je bio doseljenik (habitator), a budući da nije imao potomaka plemićki status nije naknadno stečen. Potvrdu takvom razmišljanju daje i analiza kruga dubrovačkih građana okupljenih u bratovštini Sv. Antuna (tzv. antunina). Antuninski rodovi, svi osim onih koji pripadaju starim plemićkim rodovima koji su vremenom iz nekog razloga izgubili plemićki status (primjerice Dersa, Maxio, Menze), doselili su u Dubrovnik poslije zatvaranja vijeća. Zašto među njima nema rodova koji su doselili prije zatvaranja vijeća? Zbog toga jer su ti ranije doseljeni rodovi opisanim mehanizmom ušli u plemićki krug. Oni, koji su doselili kasnije, iako su bogatstvom i ugledom parirali vlasteli, zbog činjenice da je vijeće nakon zatvaranja postalo neprobojno, nisu mogli ući u vlasteoski krug, kao što bi ušli da su doselili stoljeće ranije. Bratovština Sv. Antuna zapravo je i osnovana kao supstitut, jedan vid “rezervnog plemstva”, koji sankcionira životnu realnost u skladu s novim pravilima. Drugim riječima: da nije došlo do zatvaranja vijeća ta bratovština vjerojatno nikad ne bi ni bila osnovana, a antuninski rodovi bili bi uključeni u patricijat. Kako ćemo terminološki razlučiti pojmove dubrovačkog plemstva i građanstva manje je važno pitanje. Slijedimo li suštinu stvari, dubrovačko plemstvo u pravom smislu postoji tek od trenutka zatvaranja vijeća. Tek tada vlastela dobivaju obilježje ekskluzivnosti, tek tada postaju prava elita. Do trenutka zatvaranja vijeća u Dubrovniku postoji građanstvo (građani s političkim pravima, koji mogu sudjelovati u vlasti) i puk (stanovnici, najčešće novodoseljeni, koji čine “servis” grada, koji još nisu stekli politička prava). Od trenutka zatvaranja vijeća postoji jedan sloj stanovništva više: plemstvo (građani s političkim pravima), građanstvo (građani koji će ugledom i imetkom vremenom steći status sličan građanstvu prije zatvaranja vijeća, ali bez mogućnosti sudjelovanja u vlasti, što će se onda supstituirati kroz članstvo u bratovštini Sv. Antuna) i puk, koje će imati iste karakteristike kao i prije zatvaranja vijeća. Ili, poštujemo li terminologiju starih Dubrovčana: dubrovačko plemstvo postoji i prije zatvaranja vijeća, ali je otvorenog tipa i apsorbira najveći dio stanovništva. Nakon zatvaranja vijeća dotad fluidni krug se konzervira, postaje ekskluzivan, gubi prirodni način obnavljanja i samim time na dulji rok stvara preduvjete vlastite propasti. *** O podrijetlu najstarijih dubrovačkih vlasteoskih rodova ne možemo gotovo ništa saznati na temelju primarnih arhivskih vrela. Samo oni vlasteoski rodovi koji su u taj krug ušli poslije početka 13. stoljeća mogu egzaktnim dokumentom potvrditi svoje podrijetlo. Tih rodova vrlo je malo: Basilio i Georgio doselili su iz Kotora početkom 13. stoljeća, Kotoranin Bucchia vlastelinom je postao 1336. godine radi zasluga u pridobivanju poluotoka Pelješca (1333.). Nekoliko rodova dobilo je status vlastele zbog zasluga za stjecanje Konavala, a da nikad nisu doselili u Dubrovnik i zapravo nikad nisu postala vlastela u pravom smislu riječi. Na koncu, znamo i podrijetlo najmlađih vlasteoskih rodova, agregiranih u vlasetoski krug u drugoj polovici 17. stoljeća. Slijedeći svoju tradiciju, ali i trendove drugih europskih gradova, vlastela je svoje podrijetlo objašnjavala antičkim korijenima. Epidauritanska tradicija bila je najjača i vezivala se uz preko 20 vlasteoskih rodova. Pričom o rimskoj kolonizaciji, na čelu s Pavlimirom (Radoslavom) Belom, koju je prvi donio pop Dukljanin, a za njim i dubrovački kroničari, objašnjeno je podrijetlo rodova 7 vlasteoskih rodova. Priču o dolasku salonitanskih građana u Epidaur ušla je u predaju samo jednog vlasteoskog roda. Nemali broj rodova vezuje se predajom i uz slavensko zaleđe Dubrovnika, pokazujući da je oslanjanje na slavensku tradiciju bilo ekvivalentno epidauritanskoj tradiciji, a znatno jače od rimske i salonitanske tradicije. Sličnost strukture migracijskih smjerova prema legendama vlasteoskih rodova, u usporedbi sa strukturom migracijskih smjerova iz kasnijeg vremena, utvrđenih na temelju pisanih vrela, sugerira da se legendama nije (u velikom broju) nastojao postići neki cilj nego da one doista govore o stvarnom podrijetlu rodova. Oba, vremenski vrlo udaljena istražena uzorka pokazuju da pet istih najjačih migracijskih pravaca čini oko 90% ukupnih migracija, a dosezi migracijskih silnica, očitovani u rijetkim migracijskim smjerovima, također pokazuju veliku podudarnost. Stoga se čini da se legende o podrijetlu vlasteoskih rodova, generalno, mogu smatrati vjerodostojnima što, dakako, ne znači da u pojedinačnom slučaju neka legenda nije bila i plodom mašte. A da među legendama ima izmišljenih, svjedoči različita tradicija kod onih rodova, koji su se vremenom prezimenom razdvojili, pa se izgubila svijest o njihovu zajedničkom podrijetlu. Konstrukcije su vjerojatno nastale u razdoblju od 13. do 15. stoljeća izopakom u okviru rodovske tradicije, neke i kasnije, u 16. stoljeću, pogrešnim spekulacijama samih kroničara. Nakon propasti Epidaura, dakle, novo središte, Dubrovnik, vjerojatno je bila mješavina (romanskih?, ilirskih?) starosjedilaca i epidauritanskih Romana. No, u rasponu od nekoliko sljedećih stoljeća, okružen slavenskim zaleđem, Dubrovnik je bio konstantno izložen tihim, spontanim migracijama, koje su mijenjale etničku sliku grada. Od 11. do 13. stoljeća isprepliću se romanski i slavenski elementi, stvara se zapravo jedan vid, “romansko-slavenske simbioze”. Kako vrijeme odmiče, romanstvo uzmiče, a slavenstvo postaje sve dominantnije. U drugoj polovici 13. stoljeća proces slavizacije je već “prelomljen”, u 14. stoljeću završen. No, promjene koje se tada događaju u Dubrovniku nisu bile jednodimenzionalne i nisu se odvijale jedino na relaciji “romansko - slavensko”. Dubrovnik od 1205. godine priznaje mletačku vlast, na njezinu čelu stoji mletački knez i bez obzira što Dubrovnik uspijeva i u tim okvirima postići zavidni stupanj autonomnosti, mletački utjecaji bili su snažni i očitovali su se ne samo u upravi nego i u infiltraciji mletačkog dijalekta u stari dalmatskoromanski govor. Prožimanje romanskog i slavenskog, uz postupni uzmak romanskog i jačanje slavenskog, očituje se u dubrovačkom onomastičkom sustavu od 11. do 14. stoljeća. U to se vrijeme stabiliziraju i dubrovačka vlasteoska prezimena, koja u najvećem broju slučajeva imaju patronimski povod. Patronimska (i rjeđa metronimska) prezimena, oblikovana prema rodočelniku, kroz razne varijacije, otkrivaju kompleksnost dugotrajnog procesa pretvaranja Dubrovnika iz romanskog u slavenski grad. U prevladavajući imenski fond romanskog Dubrovnika, koji će sadržavati specifična imena različite provenijencije (Binçola, Crosio, Manana, Mençe, Piçinego i dr.), s već infiltriranim “apostolskim” imenima (Juda, Lukar, Mateša, Petranja), uvlače se polako slavenska imena, koja donose doseljenici iz zaleđa (Bočin, Boljeslav, Črne, Držimir, Kranko). Neslavenska imena dobivaju slavenske dočeke (Mateša, Mavreša, Martinuš), slavenska neslavenske nastavke, oblike (Dersimirus, Volcasso) i ekvivalente (Krvaš → Gervasius). Bogatstvo različitosti postaje “opće dobro” - ne postoji istodobno i romanski i slavenski Dubrovnik, već jedinstveni Dubrovnik u kojem se romanstvo i slavenstvo prožimaju. Član roda nesumnjivo slavenske provenijencije - Negomirić - dobiva romansko ime Proculo, pa podrijetlom slavenski rod stoljećima kasnije nosi romansko prezime - i obrnuto član roda nesumnjivo romanske provenijencije - Manana - dobiva slavensko ime Črne, po kojem nasta prezime Črnešić. Taj jedinstveni romansko-slavenski Dubrovnik mijenja se lagano i spontano. Češće migracije iz zaleđa donose veće slavenske utjecaje, pa se u dugotrajnom procesu postupno mijenjaju odnosi. Na kraju će “slavensko” odnijeti prevagu nad “romanskim”, ali nikad u čistom obliku, već u jednom, novom, specifičnom, dubrovačkom slavenstvu, koje će u sebi sadržavati jako puno romanskih preostaka. Romansko-slavensko prožimanje uzrokovalo je i paralelizam prezimenskih oblika. Baza tog paralelizma leži u borbi dvaju običaja, a svaki je običaj po prirodi stvari konzervativan. Slavenskom uhu teško prijanja Piçinego, romanskom Črne ili Držimir. I jedan i drugi sustav pokušava svom sustavu prilagoditi ime iz drugoga sustava. No, osim svakodnevne komunikacije, u kojem se očituje ta spontana “borba običaja”, konačnom uobličavanju tog paralelizma pridonosi i administracija, čije su potrebe za nedvojbenom identifikacijom i uzrokovale uspostavu čvrstih prezimenskih likova. Dubrovačka administracija bila je romanska (latinska, kasnije i na talijanskim idiomima) i ostala je takvom stoljećima, pa su se čak i slavensko/hrvatskim prezimenima na koncu kao službeni uspostavili romansko/talijanizirani oblici dok su se slavenski oblici rabili u spisima slavenske kancelarije, a kasnije, kad je slavenska kancelarija izgubila važnost, održali se samo u usmenoj svakodnevnoj komunikaciji. Iako je staro dubrovačko romanstvo uzmicalo zbog brojnijih migracija iz slavenskog zaleđa, romanski utjecaji nikad u Dubrovniku nisu prestali. U Dubrovniku je bio konstantan i priljev romanskog stanovništva koje je dolazilo u Dubrovnik s druge strane Jadrana. Iako u genetskom smislu te migracije nisu imale nikakav utjecaj na vlasteoski krug, jer je on bio zaokružen i doseljenici u nj nisu imali pristupa, kulturni utjecaji koji su stizali s talijanskih strana bili su veliki i neprijeporni. Uz doseljenike, a pogotovo one koji su došli obavljajući ekskluzivna zanimanja (liječnici, notari), taj su utjecaj najsnažnije prenosila i naobražena vlastela, uglavnom obrazovana na talijanskim sveučilištima, među kojima je bio i veliki broj pripadnika klera. Romanski elementi, koji će od 14. stoljeća nadalje utjecati na sve sastavnice dubrovačkoga života, od gospodarstva do kulture i jezika, nemaju, dakle, korijene u autohtonom romanstvu staroga Dubrovnika, već dopiru iz nekoliko talijanskih punktova, u početku primarno iz Mletačke Republike, u 14. i 15. stoljeću najrazvijenije zemlje svijeta, pod čijom su dominacijom Dubrovčani bili sve do 1358. godine, a kasnije sve više iz Firence i Rima odakle su se širili najjači kulturni utjecaji, te iz Ancone, Apulije i Sicilije, s kojima je Dubrovčane spajala intenzivna pomorska trgovina. Na zaboravljeno romanstvo, iščeznuće starog romanskog raguzejskog jezika i na potpunu dominaciju hrvatskog jezika, nadogradit će se noviji utjecaji superiorne talijanske kulture, koja je izazivala u Dubrovniku pomodne reakcije. Talijanski jezik, osim što je u administraciji zamijenio latinski, bio je i uspješni elitistički medij, koji je našao svoj izraz i u talijanizaciji romanskih prezimena. Glavni val talijanizacije uslijedio je od druge polovice 16. stoljeća: Babalio → Bobali, Basilio → Bassegli, Crieva (fon. Črijeva) → Cerva (fon. Červa), Georgio → Giorgi, Goçe (fon. Goče) → Gozze (fon. Goce), Gundula → Gondula → Gondola, Mençe (fon. Menče) → Menze (fon. Mence), Poça (fon. Poča) →Pozza (fon. Poca), Tudisio → Tudisi, Zamagno → Zamagna. Slavenski oblici prezimena doživljavaju znatno manje modifikacije od romanskih. Kao kolokvijalni, narodni, neoficijelni oblici, oni su, poput običaja, konzervativni, inertni. Osim toga, razvoj dubrovačkog slavensko/hrvatskog dijalekta ima kontinuitet (za razliku od diskontinuiteta između starog dubrovačkog romanskog i talijanskih utjecaja). Primjetit ćemo tek pokoju spontanu modifikaciju (primjerice: Getodović, umjesto: Getaldić, Đurđević, umjesto: Žurgović), koja će ponekad izvirati i iz prilagođavanja hrvatskom jeziku novoustoličenih talijaniziranih oblika (primjerice Pucić od Pozza, dok je slavenski oblik od Poça glasio Počić). Najveće i najčešće neopravdane intervencije na slavensko/hrvatske oblike izvršili su pisci i znanstvenici 19. i 20. stoljeća, koji su u nacionalnom zanosu prihvaćali slavenske oblike, a onda često iz neznanja kroatizirali ili srbizirali neka prezimena bez pokrića u realnosti (primjerice Crijević, Đorđić i sl.). *** Funkcioniranje vlastele ostvarivalo se istodobno kroz nekoliko razina (organizacijskih oblika), uvjetovanih rodbinskom vezom (obitelj, casata, rod), zajedničkim življenjem (kućanstvo) i staleškim okruženjem (klan). Na stabilnost tih organizacijskih oblika utjecali su običaji i moralne norme, a na njihovo “treperenje” demografska, gospodarska i politička kretanja. U dugom višestoljetnom razdoblju vlasteoska obitelj doživljavala je transformacije. U ranijim stoljećima tendirala je zadružnoj obitelji, a s vremenom, kako se grad razvijao, sve više je naginjala jednostavnijim obiteljskim oblicima. Već od 14/15. stoljeća, tipična vlasteoska obitelj bila je proširena nuklearna obitelj (roditelji → djeca → unuci tj. djeca jednog djeteta). U stvarnosti, pogotovo u kriznim vremenima, ta je obitelj pojavno najčešće bila nuklearna (roditelji i djeca), ali to nije bio poželjni oblik. Osim prirodnog poriva za održanjem, prisutnog u bilo kojoj obitelji, kod vlastele je bio izuzetno važan element “nasljednosti”, težnja da se održi casata, da se održi ime. Stoga, iako je nuklearna obitelj u stvarnosti bila vrlo česta, ona je bila takva zbog demografskih činilaca (rane smrti roditelja), a ne jer je to bio izbor. Reproduktivna strategija vlasteoske obitelji bazirala se na racionalnom korištenju fertilnog razdoblje žene, a tu strategiju omogućavao im je status, odnosno sa statusom povezan imovinski potencijal. Za razliku od pučanke, vladika nije trebala raditi, njezin je jedini zadatak bio rađanje djece. Zato je, za razliku od bračnog partnera, u brak stupala vrlo mlada, kako bi čim prije započela ostvarivanje svoje temeljne funkcije. Muška vlastela, pak, u prosjeku 12-13 godina starija od vladika, vrijeme do ženidbe koristila su za osamostaljivanje (školovanje, trgovanje u unutrašnjosti ili preko mora, obavljanje “pripravničkih” državnih funkcija, uključivanje u diplomaciju) i - razuzdan život! Tijekom 14., 15. i 16. stoljeća nemali broj dubrovačke vlastele imao je izvanbračnu djecu, rođenu najčešće prije nego što su u kasnim tridesetim ili u četrdesetim godinama sklopili brak s vladikom. Vlastela zbog toga nisu bila “pohvaljena”, ali ni “anatemizirana” (“anatema” je, osim na majci, bila na izvanbračnom djetetu, koje nije stjecalo plemićki status i čiji su potomci izvanbračno podrijetlo nastojali zatajiti, pa i falsificirati). Svoju izvanbračnu djecu, začetu u Dubrovniku ili u zaleđu ili preko Jadrana, vlastela su priznavala, uzdržavala, pomagala u školovanju, darivala u oporukama i ona najčešće nisu, poput pučke nahočadi, postajala sirotinjom. Mnogi od njih napredovali su na društvenoj ljestvici i bavili se uglednim zanimanjima u trgovini, u crkvi, od njih su se razvili i neki značajni antuninski rodovi (Dersa, Menze), a neki su čak, u trenutku biološke krize, uznapredovali i do plemićkog statusa (Sorgo-Bobali, Giorgi-Bernardo). Kada je nakon dugotrajne gospodarske i demografske krize od kraja 16. do kraja prve četvrti 18. stoljeća, u kojem su kaos i razuzdanost bili dio svakodnevice, uslijedili pozitivni trendovi, nastupilo je, sa snažnim utjecajem Crkve, i razdoblje “čistunstva”. Učestali su kazneni postupci zbog “skandalozne prakse”, izvanbračnost je postala toliko proskribirana da, bilo zbog poštivanja zabrana ili vještog prikrivanja, o izvanbračnoj djeci u vlasteoskom krugu nema spomena ni tragova. Tek u drugoj polovici 19. stoljeću, kad se vlasteoski stalež već raspao, znamo da je nekoliko dubrovačkih plemića ostavilo izvanbračne potomke. Za razliku od muške vlastele, nije pronađen nijedan slučaj da je vladika rodila izvanbračno dijete. Ako se takav slučaj ponekad možda i dogodio, bio je dobro prikriven. Rezultat vlasteoske “reproduktivne” strategije bio je i brz tempo poroda i veliki broj djece u vlasteoskim brakovima. Visoku stopu rodnosti u vlasteoskom krugu načet će tek demografska tranzicija, koja će vlasteoski stalež zahvatiti znatno prije svih ostalih skupina stanovništva i gdje će završna faza tog procesa, tranzicija nataliteta, nastupiti već u trećem desetljeću 18. stoljeća, stoljeće prije nego što se to dogodilo na sveopćoj razini u Europi (!) i u drugim dubrovačkim skupinama, a dva stoljeća prije nego u ostalim krajevima Hrvatske. Rano proljeće (travanj), vrhunac ljeta (kolovoz) i najžešća zima (prosinac-veljača) mjeseci su pojačane seksualne aktivnosti u vlasteoskom krugu, a početak ljeta (lipanj-srpanj) i rana jesen (rujan-listopad) razdoblja apstinencije. Taj ritam začeća vlasteoske djece opaža se i u 17. stoljeću, i u prvoj i u drugoj polovici 18. stoljeća, što znači da nije slučajan nego je usklađen s načinom života i rada vlasteoske obitelji. Ritam začeća ne razlikuje se puno od seoskog. Bitna razlika je jedino u ljetnom maksimumu. Kolovoz kao mjesec apstinencije uočen je u svim istraženim dubrovačkim područjima, od Konavala do dubrovačkih otoka. No, u vlastele je, vjerojatno, to bio mjesec ladanja, kad su se muška vlastela, tijekom godine zauzeta obavljanjem administrativnih ili diplomatskih zadaća, pridruživala svojoj obitelji u ljetnikovcima razasutim u Gružu, Rijeci dubrovačkoj i drugim krajevima Republike. S obzirom na ritmove začeća, najveći broj vlastele rađao se u svibnju (“ladanjska” djeca), kolovozu-listopadu (“zimska” djeca) i siječnju (djeca “proljetne ljubavi”). Vlastela se nisu previše obazirala na vrijeme ženidbe. Mjesečna distribucija vjenčanih bila je relativno ravnomjerna (od 5 do 14%), bez posebno kristaliziranih ženidbenih maksimuma (jesenskog u listopadu-studenom ili zimskog u siječnju-veljači), kako se to uobičajilo gotovo svuda po Europi, u Hrvatskoj i u svim drugim dubrovačkim kontingentima stanovništva. Vlastela nisu posebno poštivala crkvene zabrane svečanog blagoslova ženidbe u razdoblju od prve nedjelje u Adventu do Božića, te u vrijeme Korizme, od Pepelnice do Uskrsne nedjelje. Kršenje zabrana o srodničkim brakovima također je bilo učestalo. Dubrovački vlasteoski krug zatvorio se 1332. godine. U tom trenutku taj krug je bio vrlo širok i predstavljao je značajni dio dubrovačkog stanovništva u cjelini. Stoga, bar u početku, statusni element ženidbene strategije nije predstavlja kočnicu. No, protokom vremena endogamija je sve češće postala ograničavajući element, vlasteoski krug bio je sve više srođen i sve manji je broj mladenaca bio na “bračnom tržištu”, a da pritom nije postojala srodnička zapreka. “Ventil”, ne tako često i korišten, u mogućnosti sklapanja braka s pučankama a da se pritom ne izgubi plemićki status, zatvoren je odlukom Velikog vijeća 1462. godine. Učinci endogamije i demografskog pada vlasteoskog kruga u 16. stoljeću nametali su potrebu liberalizacije srodničkih brakova. Papinska kurija odobravala je pojedinačne zahtjeve u kojima srodstvo nije bilo bliže od 4. stupnja. No, biološko propadanje vlasteoskog staleža u 17. stoljeću se intenziviralo, pa ni tolerancija takvih srodničkih brakova više nije bila dovoljna. Veliko vijeće je 5. studenog 1666. donijelo nove tri odredbe kojima su donekle ublažene dotadaཕ༹nje stroge endogamijske mjere. Ukinuta je zabrana vjenčanja vlastele u trećem stupnju krvnog srodstva, vlasteli je dopuཕ༹tena ženidba s plemkinjama iz bilo kojeg grada (dotad su se vlastela smjela ženiti samo plemkinjama iz dalmatinskih gradova) i do daljnjega im je dozvoljena ženidba s djevojkama iz uglednih građanskih obitelji. No, unatoč svim poduzetim mjerama, vlasteoski krug je u 18. stoljeću došao na sam rub biološkog opstanka, čemu je dodatno pridonijelo zaoštravanje klanovskog sukoba, koje se prenijelo i na biološku razinu, tvoreći dvije endogamne vlasteoske skupine (salamankezi i sorbonezi), koje se međusobno ne miješaju. Potpuni raskol vlasteoskog kruga smanjio je “ponudu” na bračnom “tržištu”. Zbog toga se broj srodničkih brakova naglo povećao i u drugoj polovici 18. stoljeća 3/4 vlasteoskih brakova bilo je sklopljeno u krvnom srodstvu do 4. stupnja. Ritam umiranja vlastele pokazuje vrhove mortaliteta u veljači i u srpnju (17. stoljeće). U 18. stoljeću dominira zimsko razdoblje, kao jedna je od posljedica završne faze procesa demografske tranzicije, u kojoj se smanjio dječji mortalitet ponajprije zahvaljujući preveniranju ljetnih dizenteričnih epidemija, a poradi produljenja životnog vijeka povećao starački kontingent za koji su zimski mjeseci rizičnije doba. Vrhovi mortaliteta bili su godine 1348., 1363., 1482. i 1527. (kuga), te 1667. godine (potres). Doživljena dob varirala je o gospodarskim i, s njima u vezi, demografskim trendovima. Prosječna doživljena dob u prvoj polovici 16. stoljeća bila je za više od 8 godina veća nego u drugoj polovici 17. stoljeća. Kroz čitavo 16. i 17. stoljeća životna dob je opadala, jednako kao što je opadao i broj stanovnika, prateći demografsku krizu koja je započela s osmanskom ekspanzijom i padom Bosne i Hercegovine i trajala sve do kraja prve četvrti 18. stoljeća. Pritom treba naglasiti da to dvostoljetno razdoblje demografske krize nije bilo obilježeno i najvećim demografskim katastrofama (epidemijama). Pad stanovništva i pad prosječne životne dobi slijedili su iz kontinuirane, “tihe”, ali dubinske krize, krize koja je proistjecala iz cjelokupnih političkih i društvenih kretanja, krize koja se manifestirala u padu “prosječnog blagostanja”, povećavajući na razne načine rizik umiranja i proizvodeći puno veće učinke od kratkotrajne demografske katastrofe. Životna dob se naglo počela povećavati u 18. stoljeću, pa je tako u drugoj polovici 18. stoljeća 15% umrle vlastele (koja je preživjela četvrtu godinu života) imalo u trenutku smrti 80 i više godina. U drugoj polovici 18. stoljeća naglo je pao i dječji mortalitet: udio umrle dojenčadi na ispod 10%, a umrle dojenčadi i male djece (do 4. godine starosti) ispod 20%. Ovako rani početak i završetak procesa demografske tranzicije u vlasteoskom krugu, koji je uslijedio prije nego što je tranzicija na sveopćoj razini zahvatila najrazvijenije europske zemlje, dokaz je visokog standarda vlasteoskog kruga koji je, puno ranije od svih društvenih skupina, akceptirao sve one učinke razvoja znanosti, posebno medicine, a koji su utjecali na to da se taj proces dogodi. Casata je zajednica vlastele, koju odlikuje a) osjećaj pripadnosti istoj obitelji i b) vremenski kontinuitet. Istoj casati može pripadati i više obitelji koje, iako žive odijeljeno, još uvijek imaju jak osjećaj krvne pripadnosti. To je, dakle, specifični tip složene urbane obitelji, koja ne živi nepodijeljeno, kao u seoskoj zadruzi, već slijedi tip proširene nuklearne obitelji, ali zbog jakog osjećaja rodbinske pripadnosti može obuhvaćati i više takvih nucleusa. Nadalje, casatu od obitelji razlikuje i kontinuitet, trajanje. Dijete nastavlja casatu svojih roditelja, a do stvaranja nove casate dolazi tek onda kad se u nekom od više stvorenih nucleusa izgubi osjećaj pripadnosti istoj casati. Vrijeme kad će se to dogoditi varira od slučaja do slučaja. Prosječni broj članova casate, procijenjen na temelju genealoške analize, varirao je u razdoblju od 1300. do 1800. godine između 5 i 6, 5, a pao je ispod 5 jedino neposredno nakon velike kuge 1348. godine i pred sam pad Republike kad se vlasteoski krug približio biološkom minimumu. Broj casata oscilirao je ovisno o sveopćim demografskim trendovima u gradu Dubrovniku. Najkritičnije razdoblje bila je druga polovica 14. stoljeća, kad su se pokazale katastrofalne posljedice Crne smrti iz 1348. godine. U tom je razdoblju 3/4 vlasteoskih casata izumrlo. Broj novostvorenih casata pokrio je tek nešto više od jedne trećine tog gubitka. Nakon najcrnijeg razdoblja slijedilo je “zlatno” doba. Razdoblje najvećeg uzleta vlasteoskih casata bila je prva polovica 15. stoljeća. Između 1400. i 1450. godine broj casata se gotovo udvostručio. Maksimum je dosegnut 1500. godine (331 casata s ukupno 1.963 članova vlastele), a od 16. stoljeća nadalje pad je kontinuiran, posebno intenzivan u 16. i 17. stoljeću. Kućanstvo čine svi ukućani, bez obzira jesu li u srodničkoj vezi ili nisu. To je bitan element koji razlikuje kućanstvo i od pojma obitelji i od pojma casate. Sluškinja je član kućanstva, ali nije ni dio obitelji niti pripada casati. Prosječni broj vlasteoskog kućanstva varirao je u razdoblju od 1300. do 1800. godine između 7, 4 (nakon kuge 1348.) i 10, 5. U vlasteoskim kućanstvima živjelo je 1300. godine vjerojatno preko 2.300 ljudi, a u trenutku maksimuma 1500. godine i više od 3.300. Rod predstavlja potomke jednog (početnog) bračnog para po muškoj liniji, koje veže isto prezime. Iako je krvna veza condicio sine qua non roda, jednako važan element je i prezime. Po shvaćanju starih Dubrovčana, promjenom prezimena raskida se rodovska pripadnost. Rodovska komponenta igrala je ulogu u stvarnom životu, pogotovo u početku, kad je bilo puno malih rodova, odnosno, kad je rod često bio identičan s casatom. Tijekom vremena, koncentracijom rodovskih skupina, kad je puno rodova nestalo, a manji broj preostalih se razmnožio, rodbinskim udaljavanjem pripadnika istog prezimena, rodovska komponenta je slabila, a zamijenila ju je casata kao temeljna funkcionalna rodovska jedinica. No, zahvaljujući prezimenu, pamćenje je ostalo, a time i određeni osjećaj pripadnosti. Rodovska identifikacija pridonijela je i uspostavljanju nekih pravila - primjerice, prilikom izbora malovijećnika ili sudaca se pazilo na zastupljenost pojedinih rodova (sclata). Ti običaji nastali su u ranijim stoljećima kada su pripadnici istog prezimena (roda) doista činili i istu casatu. Kasnije su izgubili smisao, ali su inercijom i dalje ostali na snazi. U dosadašnjoj se historiografiji pokušavalo po raznim kriterijima (državnim funkcijama, sudjelovanju u trgovini, pomorstvu i sl.) mjeriti “vlasteosku” snagu, ali su ti rezultati, bazirani na rodu (poistovjećenom s prezimenom) kao “jedinici mjere”, zapravo davali pogrešnu sliku: najbrojniji rodovi uvijek su bili i najjači. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, rasle su i razlike u snazi između pojedinih casata jednog te istog roda. U okviru istog prezimena bilo je jakih i slabih casata. Stoga je za kasnije razdoblje (od kuge 1348. nadalje) vjerodostojnije kod takvih izračuna baratati s casatama, a ne s rodovima. Klan je skup međusobno naklonjenih casata, čije je djelovanje politički prepoznatljivo, a koji je utemeljen i održava se na principima snažne obiteljske tradicije. Riječ je o neformalnom udruživanju, bez ikakvih formalnih organizacijskih poluga. Zbog toga o klanovima nema nikakvih pisanih tragova, pa su teško prepoznatljivi i moguće ih je otkriti tek na temelju posrednih pokazatelja. Detektirana su dva glavna klana - Judin, tj. Gundulićev (nakon utrnuća roda Juda) i Bobaljevićev klan. Treći, Gučetićev klan, razvio se sredinom 14. stoljeća kao frakcija Gundulićeva klana, a kasnije se, vjerojatno tijekom 15. stoljeća, odalečio od tog klana i približio, na koncu i stopio s Bobaljevićevim klanom. U pojedinim trenucima možda je bilo i više klanova ili klanovskih frakcija, ali oni nisu otkriveni. Nakon Velike zavjere rascjep se toliko produbio da se prenio i na biološku razinu, iz čega su nastale dvije endogamne skupine: salamankezi kao sljednici Bobaljevićeva klana i sorbonezi kao sljednici Gundulićeva klana. Klanovska strukturiranost dubrovačke vlastele vjerojatno je stara koliko i sam patricijat. I sama legenda o knezu Damjanu Judi, kao prvom traumatičnom događaju o kojem pričaju dubrovački kroničari, posredno otkriva da je urota jednog dijela vlastele (klana) propala i prije njegova svrgavanja, nakon koje je knez Juda u Bosnu protjerao urotnike iz roda Bobaljevića. Kontinuitet klanovske borbe prati se kroz sve neuralgične točke dubrovačke povijesti. Od 1205. godine do pada Dubrovačke Republike vlast se mijenjala tri puta: do 1205. na vlasti je Judin klan, godine 1205. smjenjuje ga državnim udarom (uz mletačku pomoć) Bobaljevićev klan, godine 1358. Gundulićev (bivši Judin), zajedno s Gučetićevim klanom, institucionalnim putem (uz pomoć ugarskog kralja) smjenjuje Bobaljevićev klan i, na koncu, nakon Velike zavjere, u drugom desetljeću 17. stoljeća, Bobaljevićev klan, opet institucionalnim putem (uz pomoć Španjolaca), smjenjuje Gundulićev klan i pod neformalnim imenom salamankeza vlada do pada Dubrovačke Republike. Odnos snaga između klanova mijenjao se zbog klanovskih prestrojavanja i demografskih činitelja. U vrijeme svrgavanja Damjana Jude, Judin klan, čini se, imao je dominaciju veću od 70% što ukazuje da je njegovo svrgavanje bilo pravi državni udar i dovodi u pitanje tezu da je tiranija bila uzrok njegova svrgnuća. Godine 1300. odnos između casata Judina i Bobaljevićeva klana bio je blizu 3 : 1 u korist Judina klana. Pritom je u okviru Judina klana omjer između casata Judine (Gundulićeve) i Gučetićeve frakcije bio 2 : 1 u korist izvorne, Judine frakcije. U 14. i prvoj polovici 15. stoljeća događa se preokret u odnosu snaga tih dviju frakcija, koji je djelomično vezan uz priklanjanje nekih casata izvorna Judina klana Gučetićevom klanu, ali ponajviše “demografskoj” sreći. Tako je, primjerice, broj Menčetićevih casata od 1350. do 1500. godine pao s 28 na 17, a u istom je razdoblju broj Gučetićevih casata narastao sa 7 na 44. Stvaranjem trećeg klana, Judin tj. Gundulićev klan izgubio je dominaciju. Od 1350. do 1450. godine nijedan klan nije imao apsolutnu većinu. Krajem 15. stoljeća, priklanjanjem Gučetićeva klana Bobaljevićevom klanu, brojčana dominacija Bobaljevićeva klana nad politički dominantnim Gundulićevim klanom postala je izrazita (4 : 1). Nakon političke pobjede u Velikoj zavjeri, a pogotovo prihvaćanjem načela “čiste krvi” nakon potresa i agregacije novog plemstva, udio Bobaljevićeva klana (salamankeza) kontinuirano opada kroz čitavo 17. i 18. stoljeće, približivši se u trenutku pada Dubrovačke Republike omjeru 1 : 1. Klanovska pripadnost vlasteoskih casata bila je vrlo jaka, određujući svakog dubrovačkog vlastelina već samim rođenjem i prateći ga sve do smrti. Casate su u dugom vremenskom kontinuitetu stabilno stajale na istoj klanovskoj poziciji, a promjene tih pozicija nisu bile česte i događale su se kad bi došlo do bitnog sukoba pojedinačnog i klanovskog interesa. Promjene su se odvijale skupno (stvaranjem frakcija) ili pojedinačno. U dugom razdoblju od 600 godina, od 1205. godine do pada Republike, uočene su svega četiri skupne konverzije (u prosjeku svakih 150 godina jedna) i nešto manje od tridesetak pojedinačnih klanovskih prestrojavanja (u prosjeku svakih 20 godina jedna). Skupne promjene imale su politički karakter i događale su se u prijelomnim vremenima. Prva skupna promjena klanovskih pozicija mogla bi se očekivati već u vremenu svrgavanja kneza Damjana Jude 1205. godine, ali je rodovska situacija prije državnog udara, zbog preoskudnih vrela, obavijena tamom i stoga promiče našoj spoznaji. Nakon 1205. godine, pa sve do pada Dubrovačke Republike, uočena su četiri skupna prestrojavanja, dva veća i dva manja: 1) stvaranje Gučetićeve frakcije Gundulićeva klana u vremenu koje prethodi priznavanju ugarske krune, koja će rezultirati stvaranjem novog, Gučetićeva klana, 2) stapanje Gučetićeva klana s Bobaljevićevim klanom najvjerojatnije tijekom 15. stoljeća, 3) prestrojavanje casata u vrijeme Velike zavjere i 4) prelazak nekoliko salamankeških casata u tabor sorboneza poslije potresa 1667. godine pod utjecajem poslijepotresnog lidera Marojice Caboge. Pojedinačne konverzije događale su se kao rezultat ili obiteljskog raskola (prilikom njezina raspada, tj. diobe) ili ženidbenog srođivanja. Njih nije lako zapaziti jer iza svake takve konverzije stoji specifična obiteljska priča, koja izmiče arhivskim vrelima. Ukupno je uočeno 29 pojedinačnih konverzija. U čak 19 slučajeva zabilježeno je srođivanje s pripadnicom suprotnog klana što znači da je ženidba bila značajni povod klanovskog prestrojavanja. U 18. stoljeću, kad je rodovski rascjep prešao i na biološku razinu, kad je salamankeški krug prihvatio ideju o “čistoj krvi”, to je zapravo bio ne samo povod nego i jedini razlog konverzije, koja je tako postala i jednosmjerna: salamankez je mogao postati sorbonez (5 slučajeva u 18. stoljeću), ali sorbonez nikako nije mogao postati salamankez. No, u ranijim stoljećima konverzije su se odvijale u svim smjerovima. Veći broj vlasteoskih rodova nikad nije mijenjao klanovsku poziciju. Među njima dosta je onih koji su rano izumrli. Od dugotrajnijih rodova najstabilniji su bili Saraca i Proculo na strani Gundulićeva klana, te Babalio, Bonda i Georgio na strani Bobaljevićeva klana. Rodbinska povezanost i klanovska pripadnost nisu se morali poklapati. No, brakovi su se sklapali po principu naklonosti, pa je bila veća vjerojatnost da će neki plemić svoju kćer dati nekom iz prijateljskog nego nekom iz konkurentskog klana. Do 1350. godine 2/3 brakova sklopljeno je unutar istog klana, a samo 1/3 između pripadnika različitih klanova. Poslije 1500. godine udio brakova unutar istog klana približio se i brojci od 70%. U razdoblju od 1351. do 1500. godine, kad su postojala tri klana, “srednji” Gučetićev klan “mirio” je preostala dva radikalnija klana, pa su ženidbe išlu u svim smjerovima uz sasvim laganu dominaciju klanovskih vjenčanja. Nakon potresa, kad su sorbonezi (tj. Gundulićev klan), ojačani skupinom casata, koje su, na čelu s Marojicom Cabogom, nakon potresa prešle iz salamankeške (Bobaljevićev klan) u sorbonešku skupinu, uspjeli pridobiti nove plemiće, dominantna salamankeška skupina, shvativši da se agregacijom novih plemića promijenio odnos snaga na njihovu štetu, reagirala je promocijom teze o “čistoj krvi”, odnosno uvođenjem kriterija vrijednih i manje vrijednih vlastelina. Stvorene su dvije čvrsto odijeljene endogamne klanovske skupine, pa je sklapanje braka s pripadnikom drugog klana postao “prekršaj” koji se sankcionira izbacivanjem iz klana. Salamankez koji oženi sorbonezicu više ne može biti salamankez jer je “zaprljao” krv. U razdoblju od potresa do pada Republike čak 94% vjenčanja obavilo se između pripadnika istog klana, a i onaj mali broj miješanih brakova dogodio se neposredno nakon potresa, prije agregacije novog plemstva, kad pitanje ženidbe još nije bilo dovedeno na rang pravila. Nakon pada Dubrovačke Republike, klanovska se podjela razvrgava. Vlastela se žene izvan vlasteoskog kruga (u 2/3 slučajeva), no kad se žene između sebe, još uvijek, po inerciji slijede klanovsku poziciju (u 3/4 slučajeva). Dubrovački vlasteoski klanovi nalikovali su današnjim političkim strankama, ali to nisu bile političke stranke jer nisu imale formalnu strukturu. Mogli bismo uvjetno kazati: to su bile “običajne” političke stranke s čvrstom rodovskom komponentom, koja ih je inercijom činila dugotrajnima. No, bez formalne strukture, njihovo je djelovanje bilo fluidno. Klanovsko pozicioniranje dobivalo je jasnije konture u vrijeme prijelomnica, ekstremnih situacija. Tada je homogenizacija dolazila do izražaja u političkom životu i klanovska pozicija utjecala na izbor pojedinih funkcija. U vrijeme zbacivanja mletačke vlasti i priznavanja ugarske krune 1358. godine predstavnici Gundulićeva klana bili su izrazito nadzastupljeni u glavnim funkcijama vlasti. Slično se dogodilo i nakon ubojstva Frana Gondule 1589. godine, kad je Gundulićev klan uveo oligarhiju i unatoč brojčanoj inferiornosti, uoči Velike zavjere, ostvarivao većinu u Senatu. No, čak i u najekstremnijim, urotničkim trenucima, sankcija, oštra i beskrupulozna, ograničavala se na same urotnike i na njihovu casatu, a nije se širila na čitav klan. U dugotrajnim, mirnim razdobljima, klanovi su djelovali u međusobnoj toleranciji. Uspostavljena pravila rodovskih limita pri izboru na najvažnije funkcije osiguravala su sudjelovanje u vlasti i trenutno brojčano minornijem klanu. Promatrano u dugim vremenskim intervalima na primjeru kneževske funkcije, nije se osjećala supremacija nijednoga klana sve do Velike zavjere u 17. stoljeću. Tek tada se počinje lagano isticati dominacija Bobaljevićeva klana (salamankeza), koja do punog izražaja dolazi u 18. stoljeću kad je prosječna salamankeška casata dvostruko češće obnašala kneževsku čast od prosječne sorboneške casate. *** Dubrovački vlasteoski krug najdugotrajnija je artikulirana društvena skupina nastala na hrvatskom tlu. U desetak stoljeća, od njezinih vremenski točno neutvrđenih začetaka nakon pada Epidaura, preko prvih pisanih spomena u 11. stoljeću, formalnog završetka početkom 19. stoljeća i tragova koji još i danas postoje, ta je društvena skupina ostvarila impozantne rezultate. Stvorila je na malom prostoru i pri malom broju stanovniku iznimnu koncentraciju značajnih ljudi, uglednih državnika i diplomata, znanstvenika i umjetnika. Ti ljudi ustoličili su i održali najdugotrajniju slobodnu državu na današnjem prostoru Hrvatske. Iskoristili položaj i šansu koju im je “ponudila povijest”, stekli bogatstvo, uspostavili unutrašnju koheziju i stabilnu državnu organizaciju, “osvojili” slobodu i odigrali na svjetskoj pozornici ulogu daleko značajniju od one koja bi proistjecala iz veličine ili broja. Postigli stupanj društveno-ekonomskog razvoja koji je visoko stršao na Balkanskom poluotoku, ostavivši iza sebe na stotine umjetničkih djela, pravnih spomenika i - danas vidljiv, prepoznatljiv, u svijetu znan, na stijeni u zidinama izrezbaren - grad Dubrovnik.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

POVEZANOST RADA