Naslov
Ruđer Bošković i znanstvena komunikacija
(Ruđer Bošković and science communication)

Autori
Jergović, Blanka

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, znanstveni

Izvornik
20. Dani Frane Petrića / Barišić, Pavo, Martinović, Ivica - Zagreb, 2011, 155-157

Skup
20. Dani Frane Petrića

Mjesto i datum
Cres, Hrvatska, 21.09.2011. - 24.09.2011

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Domaća recenzija

Ključne riječi
Ruđer Bošković; znanstvena komunikacija; De Solis ac Lunae defectibus
(Ruđer Bošković; science communication; De Solis ac Lunae defectibus)

Sažetak
Dok za D. H. Lawrencea znanost i njezina razotkrivačka, eksplanatorna priroda otklanja užitak u prirodi i 'njezinoj umjetnosti', za Ruđera Boškovića znanost i umjetnost su očito komplementarne. U njegovo su vrijeme hrvatski eruditi svoje ideje često izražavali stihovima ili novim žanrovima, kao što su Boškovićeve bilješke. Najčešće je to bilo za sveučilišnu nastavu, ali i za obraćanje široj publici. Bošković je tako svoj ep De Solis ac Lunae defectibus (O pomrčinama Sunca i Mjeseca) posvetio Royal Society of London, uoči njegova primanja u članstvo te ugledne engleske akademije. Taj je njegov ep nesporno didaktičan, ali osim podučavanja ima i osobine znanstvene komunikacije u modernom smislu. On je i informativan i inspirativan, provizionalnost znanstvenog znanja tu je poticajna, ona omogućuje propitivanje i diskusiju. Ep O pomrčinama Sunca i Mjeseca važan je na nekoliko razina komuniciranja znanosti široj publici, s naglaskom na tri osnovna kriterija: 1. razumljivosti koja se postiže dvoslojno, u stihovima i u bilješkama ; 2. približavanjem apstraktnih, nepoznatih i kompliciranih ideja uz pomoć već poznatih, i rekontekstualizacije ; 3. U posvetama i epigramima, kao komunikacija s onima pomažu njegov rad. U Boškovićevo vrijeme popularizacija znanosti bila je još uvijek salonska zabava visokih slojeva društva. U ovom radu o Boškoviću i znanstvenoj komunikaciji raspravlja se u kontekstu sudara redovničke klauzure i britanske slobodne rastrošnosti (koja je, gotovo neprikladno, toliko pridonijela znanstvenoj kvaliteti Pomrčina), kao i u kontekstu sudara poslušnosti Redu i kozmopolitskog duha, znanstvene izolacije i bijega u putovanja, ali i drugih nekih suprotnosti. Pri tome je teško razlučiti što je čemu razlog, a što posljedica. Pogotovo kada se radi o Boškovićevoj osobnosti i komunikaciji, njegovoj naravi, često melankoličnoj, nepovjerljivoj i ponekad silovitoj, i s druge strane ekstrovertiranoj, vještoj komunikaciji i njegovom briljiranju u visokim društvima. Ruđer Bošković, znanstvena komunikacija, De Solis ac Lunae defectibus

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Informacijske i komunikacijske znanosti

Napomena
While for the novelist D. H. Lawrence the revealing and explanatory nature of science prevents us from enjoying art in nature, for Ruđer Bošković science and art are complementary. Croatian intellectuals of his day often used poetry or new genres to express their ideas and communicate with the students but also with the broader public. Bošković dedicated his epic De Solis ac Lunae defectibus (On the eclipses of the Sun and Moon) to the Royal Society of London, during the procedure of his election for the member of this respectable academy. His epic De Solis ac Lunae defectibus has all the qualities of science communication in the modern sense of the term. It is didactive, but at the same time informative and inspiring, the provisional character of scientific knowledge allowing questioning and discussion. It is important on several levels of communicating science to the broader public, with an emphasis on three criteria: 1. comprehension, which is achieved on two different levels: in the verses and in the notes ; 2. an attempt to connect unfamiliar, unknown and complex ideas with the familiar concepts ; 3. in dedications and epigrams addressed to those who support his work. In Bošković’s time, the popularization of science was a privilege of the high society circles. Here we will discuss Bošković and science communication in the context of the clash between religious modesty and the British liberal ostentation (which, almost inappropriately, contributed greatly to the scientific relevance of his epic), also in the context of his commitment to the Jesuit order on the one hand and his cosmopolitan spirit on the other, scientific isolation and the escape in his travelling, as well as in some other contrasts. Sometimes, it is hard to distinguish the cause from effect. Particularly if we try to analyse Bošković’s complex nature, often melancholic, suspicious and vehement at times in the light of his skilful communication and brilliant display of erudition in high society.

POVEZANOST RADA