Naslov
Položaj crkvenoslavenskoga jezika u hrvatskoj srednjovjekovnoj kulturi
(The Position of the Church Slavonic Language in Croatian Medieval Culture)

Autori
Mihaljević, Milan

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u zbornicima skupova, cjeloviti rad (in extenso), znanstveni

Izvornik
Zbornik na trudovi od Megjunarodniot naučen sobir Sveti Naum Ohridski i slovenskata duhovna, kulturna i pismena tradicija (organiziran po povod 1100-godišninata od smrtta na sv. Naum Ohridski) / Velev, Ilija ; Girevski, Aco ; Makarijoska, Liljana ; Piperkoski, Ilija ; Mokrova, Kostadina - Skopje : Univerzitetot "Sv. Kiril i Metodij", 2011, 229-238

ISBN
978-9989-43-297-2

Skup
Megjunarodniot naučen sobir Sveti Naum Ohridski i slovenskata duhovna, kulturna i pismena tradicija (organiziran po povod 1100-godišninata od smrtta na sv. Naum Ohridski)

Mjesto i datum
Ohrid, Sjeverna Makedonija, 04.11.2010. - 07.11.2010

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Nije recenziran

Ključne riječi
hrvatski crkvenoslavenski jezik; hrvatska srednjovjekovna pisana kultura; diglosija; bilingvizam; hrvatsko glagoljaštvo
(Croatian Church Slavonic language; Croatian medieval written culture; diglossia; bilingualism; Croatian glagolitism)

Sažetak
Hrvatska je srednjovjekovna kultura bila tropismena i trojezična. Pisalo se glagoljicom, latinicom i ćirilicom na hrvatskome, latinskome i crkvenoslavenskome jeziku. Autor razmatra sociolingvistički položaj crkvenoslavenskoga jezika i njegov odnos s narodnim, hrvatskim jezikom. Hrvatski glagoljaši svjesni su razlike između svojega govornoga i hrvatskoga crkvenoslavenskoga jezika, što je vidljivo po tome da rubrike svojih misala i brevijara pišu hrvatskim, a liturgijski tekst crkvenoslavenskim jezikom. Isto je tako jasno da oni crkvenoslavenski jezik ne doživljavaju kao strani jer ga često nazivaju hrvatskim imenom. Stoga autor pretpostavlja da odnos između crkvenoslavenskoga i narodnoga, hrvatskoga jezika nije odnos bilingvizma, već diglosije, tj. da je u hrvatskoj srednjovjekovnoj kulturi na djelu latinsko-hrvatski bilingvizam s crkvenoslavensko-hrvatskom diglosijom. Pokazuje se da taj odnos ima u najvećoj mjeri sva obilježja koja Ferguson (1959) smatra tipičnima za diglosiju, a zadovoljava i sve društvene i povijesne uvjete za pojavu i za dokidanje diglosije. Položaj crkvenoslavenskoga jezika i njegov odnos prema govornome hrvatskom, čakavskome, nije uvijek tijekom njegove višestoljetne uporabe u Hrvatskoj bio jednak. U prvome razdoblju, od 11. do 14. st. on je imao ulogu književnoga jezika. Njime su pisana i liturgijska i neliturgijska književna djela, a govorni hrvatski jezik ulazi u pisanu praksu samo u sferi svakodnevnih, praktičnih potreba: pravnim spomenicima, epigrafici, grafitima, kolofonima i rubrikama liturgijskih knjiga te u bilješkama na marginama rukopisa. U tom razdoblju, latinski obavlja sve funkcije koje književni jezik ima, a crkvenoslavenski i čakavski te su funkcije međusobno podijelili komplementarno. To znači da se odnos između latinskoga i slavenskih idioma može odrediti kao bilingvizam, a odnos između crkvenoslavenskoga i čakavskoga kao diglosija, gdje je crkvenoslavenski viša, a čakavski niža inačica. Stanje se mijenja u trećoj četvrtini 14. st. kada se u slavenskome dijelu pojavljuje i treća varijanta, čakavsko-crkvenoslavenski amalgam, hibridni tip jezika kojim su pisani ponajprije beletristički tekstovi. Stoga u drugom razdoblju, koje traje do polovice 16. st., hrvatsku jezičnu situaciju možemo opisati kao latinsko-slavenski bilingvizam sa slavenskom triglosijom, gdje je crkvenoslavenski najviša, hibridni jezični tip srednja, a čakavski najniža inačica. Polovicom 16. st. odnos se crkvenoslavenskoga i govornoga hrvatskoga opet bitno mijenja. U tom, novocrkvenoslavenskom razdbolju započinje istočnoslavenizacija (rusifikacija) crkvenoslavenskih tekstova. Crkvenoslavenski se umjetno normira i prekida se njegova veza s govornim hrvatskim jezikom. Na drugoj strani pojavljuju se književni jezici na sva tri hrvatska narječja: čakavski u gradovima srednje Dalmacije, štokavski u Dubrovniku i Slavoniji te kajkavski književni jezik u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, pa se uloga crkvenoslavenskoga svodi samo na jezik liturgije (lingua sacra). Narušava se i funkcionalna komplementarnost među njima. Zato se u tom razdoblju može govoriti o crkvenoslavensko-hrvatskome bilingvizmu.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija

POVEZANOST RADA