Naslov
Koncilski ekumenski zamah i današnja traženja
(Conciliar ecumenical Sweep and today's Search)

Autori
Zečević, Jure

Izvornik
Bogoslovska smotra (0352-3101) 75 (2006), 3; 855-873

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, izvorni znanstveni rad, znanstveni

Ključne riječi
ekumenizam; Drugi vatikanski koncil; međukonfesionalni odnosi; jedinstvo kršćana; dijalog
(ecumenism; Second Vatican Council; inter-confessional relations; unity of Christians; dialog)

Sažetak
Budući da se istinski značaj koncilskog nauka o ekumenizmu može jasno očitovati na pozadini pretkoncilskog odnosa Katoličke Crkve prema pitanju jedinstva kršćana i njihovih Crkava, metodom komparacije utvrđuje se stvarna veličina koncilskog ekumenskog pomaka. Polazeći od opisa »ekumenskog gibanja« u koncilskom Dekretu o ekumenizmu, »Unitatis redintegratio«, pod kojim se poglavito razumijevaju djelatnosti i pothvati što se pokreću i usmjeruju prema promicanju kršćanskog jedinstva (UR br. 4), i prema kojemu molitvu, odnosno privatne i javne prošnje »valja smatrati dušom svega ekumenskog gibanja« (UR br. 8) potkrjepljuje se opravdanost govora o određenom »pretkoncilskom ekumenizmu« u Katoličkoj Crkvi. Osobiti istraživački i znanstveno-teološki doprinos ovoga rada jest što se u njemu, - polazeći od koncilskog kristološkog pristupa ekumenizmu, prema kojemu je Temelj, a prema Ivanovom evanđelju 17, 11.20-26 u određenom smislu i Nadahnitelj i Začetnik ekumenizma kao molitve i nastojanja za očuvanje postojećeg i ostvarenje potpunog jedinstva kršćana sam Isus Krist evanđelja - dolazi do rezultata, da se tzv. koncilski ekumenski kopernikanski obrat ne sastoji u tome, da bi za Katoličku Crkvu ekumenizam sa Drugim vatikanskim koncilom tek bio započeo, nego u tome da je taj Koncil već ranije postojećim nastojanjima i pokušajima oko uspostave jedinstva dao novu kakvoću, intenzitet i artikulaciju. Rad na taj način pokazuje, da se na Koncilu nije radilo o nastanku ekumenizma u Katoličkoj Crkvi, nego o prijelazu, o promjeni, kako metoda i načina nastojanja oko jedinstva, tako i u pogledu posvješćenja da je ekumenizam nerazdvojna sastavnica identiteta svakog autentičnog Kristovog učenika. Također je osvijetljena ekumenska dimenzija zbivanja na Drugom vatikanskom koncilu i neposredno nakon njega. Zapaža se i dokazuje da je neko vrijeme, osobito prva dva desetljeća nakon Koncila, prevladavao dojam, da je najveći dio kršćanskog svijeta bio prožet novom svježinom i nadom u dosizanje velikog ekumenskog cilja - punog jedinstva u zajedništvu sestrinskih Crkava. Premda se autor rada odrekao ambicije da identificira i locira sve glavne uzroke aktualnih ekumenskih poteškoća, što je bilo neizbježno s obzirom na temu, narav i opseg ovoga rada, on ipak na temelju nekoliko izabranih »žarišta« egzemplarnih i tipičnih konflikata dostatno ocrtava svu složenost i osjetljivost pokoncilskog ekumenskog hoda. Za razliku od vremena oko Koncila koje je bilo slikovito vrednovano kao ekumensko proljeće (kardinal Bea), kao doba ekumenskog zamaha i bujanja ekumenskih inicijativa, autor sadašnji ekumenski trenutak, 40. godina poslije Koncila, vrednuje kao vrijeme ekumenske »inventure« i »bilance«, kao doba ekumenskog realizma, premišljanja, produbljivanja i traženja novih mogućnosti. Konstatira se činjenica da danas, »40 godina poslije«, unatoč svom ekumenskom dinamizmu, željenog stupnja jedinstva još nema i da nitko ne može sa sigurnošću reći, ne samo kada i kako bi se ono moglo ostvariti nego niti to, hoće li se ono uopće ostvariti »s ove strane, prije neba«. Ipak, autor nije ekumenski pesimističan. Nadu temelji na djelovanju Duha Svetoga, koje ne poznaje ograničenja, te stoga ne isključuje kvalitativne pomake i »proboje« u kršćanskim Crkvama, slično poput onoga u vrijeme Dragog vatikanskog koncila. Ako danas i postoje određeni simptomi ekumenskog ledenog doba, ekumenizam ipak i danas ima brojne mogućnosti daljnjeg hoda. U aktualnoj ekumenskoj situaciji preporučuje se naglasak stavljati na posvješćenje postojećeg jedinstva, na ukorjenjivanje dosadašnjih rezultata ekumenskog nastojanja na razinama prakse i baze, te - na njegovanje i širenje duhovnog ekumenizma, primjerenog sadašnjem stupnju jedinstva.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Teologija, Povijest

Napomena
There are three main sections of the article: 1) Approach to the question of the unity of the Christians before and during the Second Vatican Council - a comparison ; 2) Ecumenical shift of the Second Vatican Council ; and 3) Ecumenical situation - 40 years after the Council. The real value of the Council's doctrine of the ecumenism and pivotal shift can be seen clearly only in comparison to the pre-Council's approach of the Catholic Church to the question of the unity of the Christians and their Churches. Decree of ecumenism, »Unitatis redintegratio«, no. 4, which describes the ecumenical movement, in the first place, as a tentative about establishing of the full unity among the Christians, makes reasonable speaking of the pre-Council ecumenism in the Catholic Church, but choosing the terms and expressions that would not obscure the Council's idea of ecumenism, the author points. The Council affirmed the Christological meaning of ecumenism: Jesus Christ is the Foundation and the Founder (cf. John 17:11.20-26) of the ecumenism as a tentative about establishing of the full unity among the Christians. The author's research's results and his scientific contribution presented in this article, has as a main point the affirmation that the merit of the Second Vatican Council is not in starting of ecumenism, but in the new quality, intensity and articulation of already existing tentatives and attempts. On the Council, there were not a beginning of the ecumenism in the Catholic Church, but rather a shift, a change, of the methods and mentality, which stress ecumenism as an inseparable compound of the identity of every authentic disciple of Christ. The article describes ecumenical dimension of the events on the Second Vatican and immediately afterwards. It shows and proves, particularly in the first two decades afterwards, the supremacy of impression among the most part of the Christian world, of a possibility to reach the main goal of ecumenism — the full unity of the Churches. Although the author renounced the ambition to identify and to locate all main reasons of the present ecumenical difficulties, because of the restrictions of the article, some of the exemplary and significant conflicts are depicted, just to show how complex and sensitive is the ecumenical effort in the time after the Second Vatican Council. The »spring of ecumenism«, (card. Bea), passed, and the author evaluated the present moment, 40 years later, as an »ecumenical stocktaking«, as a time of ecumenical realism and indepth reflection in searching of new possibilities. After all those years of efforts, there is no desired unity, and nobody can assure it. Not even if there would be possible some kind of unity »on this earth, before heaven«. But there is no place for pessimism. The author based his hope on the work of the Holy Spirit, which could not be restricted, and therefore it is not possible to exclude the positive shifts in the future in various Christian Churches, similar to the one happened to the Catholic Church in the occasion of the Second Vatican Council. But there are still some possibilities to develop ecumenical process: major consciousness of the already present degree of unity, implementation in praxis of already achieved ecumenical achievements, cultivation and divulgation of »spiritual ecumenism«, in accordance to the present degree of unity.

POVEZANOST RADA