Naslov
Antonomazija - figura kulturnog pamćenja
(Antonomasia - A Figure of Cultural Memory)

Autori
Nikolić, Davor ; Grgić, Ana

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, znanstveni

Izvornik
Sedmi znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem Istraživanja govora : Knjiga sažetaka / Lazić, Nikolaj ; Liker, Marko ; Mildner, Vesna - Zagreb : Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2010, 51-52

Skup
Znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem Istraživanja govora (7 ; 2010)

Mjesto i datum
Zagreb, Hrvatska, 09.12.2010. - 11.12.2010

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Domaća recenzija

Ključne riječi
retorika; trop; antonomazija; kulturno pamćenje; frazem; eponim
(rhetoric; trope; antonomasia; cultural memory; phrase; eponym)

Sažetak
U antičkoj se retorici i poetici terminom antonomazije označavala zamjena vlastitoga imena općom imenicom (apelativom), atributom ili perifrazom. Od XVII. stoljeća, pod utjecajem nizozemskoga retoričara Gerardusa Vossiusa, antonomazija se shvaća i kao zamjena apelativa ili skupa određenih osobina vlastitim imenom. Ova novija podvrsta naziva se stoga i vosijanskom antonomazijom, za razliku od tzv. prave ili antičke. Prava se antonomazija postiže upotrebom apelativa koji u određenoj kulturi jednoznačno upućuje na zamijenjeno vlastito ime (npr. Filozof za Aristotela ili Gospodin za Boga), odnosno upotrebom perifraze koja ima isti takav status (npr. grad pod Marjanom za Split ili sigetski junak za Nikolu Šubića Zrinskog). Vosijanska je pak antonomazija trop koji jednu ključnu značajku pojedinog vlastitog imena (npr. Judinu izdaju, Twiggynu mršavost ili razvratnost Sodome i Gomore) prenosi na osobe, mjesta ili događaje koji ostvaruju istu tu značajku. Ona se stoga nužno oslanja na kolektivno kulturno pamćenje arhetipskih mitoloških, povijesnih, biblijskih i književnih osoba ili mjesta (vlastitih imena općenito). U novije se vrijeme takve antonomazije grade i na vlastitim imenima iz svijeta popularne kulture (film, televizija, šport, glazba). Budući da vosijanske antonomazije podrazumijevaju poznavanje veza između zamijenjenih osobina i vlastitog imena, one nerijetko postaju frazemi. Često se događa da dugotrajna upotreba pojedinih antonomazija stvori leksikalizirane antonomazije, tj. eponime (mecena, žilet, penkala, tesla i sl.). Cilj ovoga istraživanja bio je pokazati sličnosti i razlike u upotrebi obaju tipova antonomazija kod govornika starije i mlađe dobi. Početna je pretpostavka da će dvije skupine pokazati određene razlike u upotrebi pojedinih vlastitih imena, odnosno da će pojedinim vlastitim imenima pripisivati različite oznake. Ispitivanje je provedeno s pomoću upitnika u kojem su podjednako zastupljene i prave i vosijanske antonomazije.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija

POVEZANOST RADA