Naslov
Sekundarni žanr(ovi) u Marulićevoj Juditi
(Secundary genre(s) in Marulić's Judita)

Autori
Šundalić, Zlata

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u zbornicima skupova, cjeloviti rad (in extenso), znanstveni

Izvornik
Colloqvia Marvliana XI – Radovi s međunarodnog skupa „Marko Marulić, otac hrvatske književnosti“ / Lučin, Bratislav, Tomasović, Mirko - Split, 2002, 57-84

ISBN
953-163-187-5

Skup
Međunarodni skup "Marko Marulić, otac hrvatske književnosti"

Mjesto i datum
Split, Hrvatska, 23.04.2001. - 25.04.2001

Vrsta sudjelovanja
Pozvano predavanje

Vrsta recenzije
Međunarodna recenzija

Ključne riječi
Marko Marulić; Judita; primarni i sekundarni žanrovi; ep; molitva; govoren'je (propovijed); blagoslov
(Marko Marulić; Judita; primary and secundary genres; ep; prayer; sermon (govoren'je); blessing)

Sažetak
U središtu pozornosti nalazi se Marulićeva "Istorija od svete Judite", koju znanost o književnosti žanrovski određuje kao ep, epos ili spjev. Dominantni književni žanr nije upitan, zbog čega se u radu kao temeljni problem postavlja – uočavanje drugih, utkanih žanrova, zatim se postavlja pitanje postoji li među njima hijerarhija odnosno favoriziranje nekog određenog žanra te koja je njihova funkcija u tekstu. Zbog tako postavljene teme tekst je trodijelno komponiran: u prvom se dijelu daje sažet prikaz literature koja je vezana uz problem našeg istraživanja, u drugom je dijelu pozornost usmjerena na istraživanje triju interpoliranih govornih žanrova (molitva, govoren'je, blagoslov), a u trećem su dijelu sažeti rezultati takvog čitanja Judite. U analizi umetnutih žanrova polazi se od molitve, jer se u odnosu na preostale dvije generičke označnice češće pojavljuje u marginalnim bilješkama, upozoravajući na taj način (između ostaloga) i na važnost odnosnog stihovanog teksta. Pronalaženju temeljnih pojavnih oblika molitve u Juditi prethodi čitanje (usmjereno na molitvu) triju Marulićevih tekstova: prvo – Oficija blažene dive Marije (ili Marulićev molitvenik) u kojemu je molitva i sadržajno i kompozicijski određena brevijarskom dnevnom pobožnošću ; drugo – Slavića, u kojemu je molitva zadani žanr, što je vidljivo više na razini kompozicije, a manje na razini sadržaja, i treće – Molitve suprotiva Turkom, koja svoj nastanak, motivaciju nalazi u neposrednoj zbilji. Navedene se spoznaje aktualiziraju u interpretaciji molitve u Juditi, u kojoj se ona pojavljuje na dva načina, i to: prvo – kao izravno uveden, tekstualno potvrđen žanr nabožne književnosti i drugo – kao podrazumijevani, tekstualno nepotvrđeni žanr. U odnosu na prvi pojavni oblik generička je označnica – molitva – trostruko potvrđena (marginalnim naslovom, molitvenom gestom i stihovanim matičnim tekstom), dok se u drugom slučaju molitva tekstualno ne potvrđuje, ali na nju upućuje molitvena gesta ili odgovarajući morfološki oblik glagola moliti ili hvaliti. Desetak primjera tekstualno nepotvrđenih ali podrazumijevanih molitava pojavljuju se kao: molitva hvale, zahvale i prošnje, zatim kao plodna i neplodna molitva, kao argument istine i povjerenja te kao sastavnica pjesničke figure. Za molitvu se u Marulićevu epu može reći da funkcionira kao govorni čin (J.L.Austin), zaokružen svojom lokucijskom, ilokucijskom i perlokucijskom dimenzijom, omogućujući, barem u slučaju molitve prošnje, anticipaciju budućih zbivanja. Nakon molitve u radu je pozornost usmjerena na govoren'je. U Juditi se, naime, u proznim bilješkama kao oznaka govornih iskaza likova pojavljuje riječ govor i govoren'je. Interpretacija je usmjerena na one iskaze koji su u marginalnom naslovu generički određeni kao govoren'je. Ono se dovodi u svezu s crkvenim govorništvom, odnosno u svezu s propovijedima, koje u hrvatskom jeziku pokrivaju i sljedeći termini: predika, pridika, prodeka, prodeštvo, besjeda, povidanje, pripovijedanje, razgovor, ali i govorenje. Govoren'ja su u Juditi profilirana na tragu crkvenog govorništva prvo – pozicijom onoga tko govori (to je muška osoba ili se na nju upućuje) i drugo – sadržajem izgovorenoga (objašnjava se neki aspekt kršćanske vjere). Sadržaj govoren'ja treba uvjeriti slušateljstvo u nešto, opomenuti ga i potaknuti na bolji život. Ako se u tome ne uspijeva, onda to signalizira ponašanje i svijet neprijatelja (Holoferna i njegove vojske), a u suprotnome svijet kršćana (Betulijana). Na taj način razina sadržaja govoren'ja, kao i razina njegova primanja od strane slušatelja u epu potpomaže konfrontaciju dvaju svjetonazora. Treći žanr nabožne književnosti uključen u Juditu jeste blagoslov. Pojavljuje se u svom primarnom ali i prenesenom značenju (kao proklinjanje) ; prvo je značenje vezano uz Juditu i njene postupke, a drugo uz Nabukodonosora i njegove poklisare ; prvo značenje podrazumijeva dobro, a drugo zlo. Na taj način i blagoslov, kao sekundarni žanr, pridonosi izgradnji dvaju različitih svjetova, različitih normi ponašanja i različitih sustava vrijednosti. U zaključnom, trećem dijelu našega rada sažeto su iznijete spoznaje do kojih se došlo tijekom čitanja Judite u odnosu na tri nedominantna žanra: molitvu, govoren'je i blagoslov. Naime, u žanrovskoj odrednici Marulićeve Judite kao kršćansko-vergilijanskog epa uočena tri sekundarna žanra pripomažu podrobniju argumentaciju prvog atributa (kršćanski). Njihova bi se funkcija mogla svesti na sljedeće: 1. persuazivna funkcija (kršćanskog čitatelja poučiti, uvjeriti i pokrenuti na djelovanje u smjeru moralna života) ; 2. aksiološka funkcija (analizirani žanrovi imaju i funkciju vrednovanja epskih likova, odnosno epskog svijeta) i 3. komunikativna funkcija ( marginalnim bilješkama, koje sadrže generičke označnice – molitva, govoren'je, blagoslov – Marulić manje zahtijevnu čitatelju signalizira poznato štivo i preduhitruje njegovo odustajanje od čitanja zbog novog i nepoznatog, što glose najčešće i tumače).

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija

POVEZANOST RADA