Naslov
Renesansne peripatetičke rasprave i novi pojam znanosti
(Renaissance peripatetic discussions and the new concept of science)

Autori
Boršić, Luka

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Hrvatski studiji

Mjesto
Zagreb

Datum
15.06

Godina
2010

Stranica
243

Mentor
Girardi-Karšulin, Mihaela

Ključne riječi
Aristotel; Nizolio; Petrić; Leibniz; Angelucci; Galileo; renesansa; platonizam; aristotelizam; humanizam; znanost; apodiktička (demonstrativna; dokazna) znanost; principi; supstancija dijalektika; universalia
(Aristotle; Nizolio; Petrić; Leibniz; Angelucci; Galileo; Renaissance; Platonism; Aristotelianism; Humanism; science; apodictic (demonstrative) science; principles; substance; dialectic; universalia)

Sažetak
Cilj je ove disertacije doprinijeti rasvjetljavanju promjene paradigme koja se dogodila u 16. stoljeću i koja je dovela do nastanka novovjekovne znanosti. Ovdje prikazujem razvoj i promjene koje su se dogodile u razdoblju neposredno prije Galileja s poimanjem znanosti/znanja (scientia, ἐπιστήμη) na primjerima radova dvojice istaknutih renesansnih mislilaca: De veris principiis Marija Nizolija i Discussiones peripateticae Frane Petrića. Ova su dvojica autora podvrgnuli aristotelovsko-skolastičko razumijevanje znanosti radikalnoj kritici i opovrgavanju. Upravo je ta kritika bila ključni (ali ne i jedini) preduvjet pojavljivanju novovjekovne znanosti početkom 17. stoljeća. Problemu Nizolijeva i Petrićeva utjecaja na nastanak moderne znanosti pristupa se s dvije strane. Prvo se uspostavlja mogućnost utjecaja Nizolija na Petrića, kao i njihov utjecaj na kasnije mislioce: Nizolijevo djelo De veris principiis utjecalo je ne samo na Petrića već i na Leibniza, dok je Petrić sa svoje strane više ili manje utjecao na sedamnaestostoljetne filozofe kao što su Gassendi, Jesenski, Galileo, Bacon, Newton i vjerojatno Descartes. To je važno spomenuti premda se ovaj rad ne usredotočuje na pitanje povijesti djelotvornosti, nego na principijelna filozofska pitanja nastanka novovjekovne znanosti i filozofije. Nadalje, u ovom se radu detaljno istražuje kako je izgledala pars destruens, tj. disolucija aristotelovsko-skolastičkog načina razumijevanja apodiktičke (deduktivne, dokazne) znanosti te se pokazuje kako se kritikom temeljnih Aristotelovih epistemičkih pojmova pripremio teren za utemeljenje novovjekovnog razumijevanja znanosti. U središtu analize nalaze se Discussiones peripateticae i tri ključna momenta: Petrićeva kritika prvih principa prirodnih stvari kod Aristotela, Petrićeva kritika Aristotelova poimanja supstancije te Petrićeva kritika Aristotelova poimanja dijalektike.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filozofija

POVEZANOST RADA