Naslov
Le sceptre du puovoir et la marotte du bouffon chez Držić
(Žezlo vlasti i Držićeva palica dvorske lude)

Autori
Muhoberac, Mira

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u zbornicima skupova, cjeloviti rad (in extenso), znanstveni

Izvornik
Marin Držić, ecrivain phare de la Renaissance à Dubrovnik / - , 2008

Skup
Marin Držić, ecrivain phare de la Renaissance à Dubrovnik

Mjesto i datum
Pariz, Francuska, 23.10.2008. - 25.10.2008

Vrsta sudjelovanja
Plenarno

Vrsta recenzije
Međunarodna recenzija

Ključne riječi
Marin Držić; Dubrovnik; bouffon
(Marin Držić; Dubrovnik; dvorska luda)

Sažetak
Okvir teksta čini snažna poveznica između Držićeva djela i grada u kojemu je rođen i u kojem provodi najveći dio svoga života. Urbanistička i arhitektonska struktura Dubrovnika odzrcaljuju se u strukturi cjelokupna opusa Držićeva djela, ali i svake drame posebno, tako da kazališne kocke Grada-teatra postaju specifični dubrovačke kazališne kocke Vidrinih komedija, komediola, pastorala i jedine sačuvane tragedije. Sloboda Dubrovačke Republike odzrcaljuje se u stvaralačkoj slobodi Marina Držića, a licemjerne vlastelinske diplomatske poluge jedinoga u 16. stoljeću potpuno slobodnoga hrvatskoga područja pretvaraju Držićeva djela u dramaturšku igru zlatnim polugama. Čarolija i nastup Negromanta iz prvoga prologa Dunda Maroja može se objasniti i uz pomoć Negromantova čarobnjaštva u Arkulinu, ali i uz pomoć zlatnih magaraca («zlati osli», koji se «doturaju», postaju doktorima) iz druge najpoznatije Držićeve komedije – Skupa. Preko Apulejeva Zlatnoga magarca dolazimo do Svečanosti magar/a/ca, a preko Negromantova pričanja o otkriću Indijâ i sekreta (tajne) dubrovačkoj vlasteli do Erazmove Pohvale ludosti/gluposti. Držićeva palica dvorske lude (posebno kad je riječ o ključnoj figuri/dramskoj osobi – Pometu) i višestruko spomenuta igra «magarećim» riječima, asocijacijama i preobrazbama (Grižula, Novela od Stanca, Venere i Adon...) upućuju na namjerno Držićevo, renesansno-manirističko, dvostruko izokrenuće žezla vlasti dubrovačkijeh «ludijeh nakaza», kako bi u Vidrinim djelima vidjeli svoju preobrazbu od divovskoga Gargantue do minijaturne marionete. Slijedeći Bergsonovu teoriju smijeha i kulturološko-antropološke knjige o dvorskim ludama Držićevu dramaturgiju promatram kao unutarnju kocku dvorskoga kazališta koja snagom ludine palice uspijeva uzdrmati golemu kocku dvorske dubrovačke diplomacije i teatralizirana vladanja te vlastitim dram(at)skim, teatarskim/kazališnim ključem prevariti žezlo vlasti. Usred plemićkoga Dubrovnika sienski student, svećenik i Rogendorfov pratitelj, poliglot, glazbenik Marin Držić utjelovljuje se (auto)biografskim i umjetničkim kovrtljajem mehanizma qui pro quo i kazališta u kazalištu u svom dramskom djelu, «ideologijom izdajice» i bočnim pogledom na rub političke stvarnosti i umjetničkoga zrcala maskirajući se u hinjenu dvorsku ludu. Izokrenuvši žezlo vlasti u rekvizit lude/sluge/podanika, Držić postaje vladar/vladalac kazališne umjetnosti, ali i ovladatelj dubrovačke i svjetske lažne, političke stvarnosti dok publika na vlasti primjećuje samo palicu dvorske lude. Kako cijelo svoje djelo-svemir Marin Držić strukturira kao izokrenuti svijet, dok se umjetnik/luda pretvara u stvaraoca novoga svijeta, pravi vladari/političari gube žezlo političke moći. Pretvorivši, zrcalno-oponašateljskom zamjenom na relaciji stvarnost-umjetnost, vlastelu u glumce, a glumce u vlastelu, od Grad-teatra palicom teatra stvara dvostruki Grad političke i diplomatske laži i istine umjetnosti koja otkriva pravi sekret o ljudima nazbilj i ljudima nahvao. U tekstu/izlaganju analizira se cjelokupan opus Marina Držića, sa središtem u Dundu Maroju.

Izvorni jezik
Fra

Znanstvena područja
Filologija, Znanost o umjetnosti

POVEZANOST RADA