Naslov
Liječenje sekundarne koksartroze nakon razvojnog poremećaja kuka
(Treatment of secondary coxarthrosis due to developmental dysplasia of the hip)

Autori
Delimar, Domagoj ; Bićanić, Goran

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, stručni

Knjiga
Razvojni poremećaj kuka

Urednik/ci
Delimar, Domagoj

Izdavač
Klinički bolnički centar Zagreb (KBC Zagreb)

Grad
Zagreb

Godina
2010

Raspon stranica
63-70

ISBN
978-953-6855-11-7

Ključne riječi
liječenje, koksartroza, razvoj, poremećaj, kuk
(treatment, coxarthrosis, development, dysplasia, hip)

Sažetak
Neliječeni, a dijelom i bolesnici koji su u djetinjstvu i mladosti bili liječeni zbog razvojnog poremećaja kuka (RPK) (neovisno da li su liječeni konzervativnim ili operacijskim metodama) imaju povećan rizik nastanka sekundarne artroze. Liječenje takovih bolesnika ugradnjom totalne endoproteze kuka u srednjoj životnoj dobi je zahtjevan ortopedski zahvat. Naime, kod displazije ne dolazi do uspostave normalnih anatomskih odnosa kuka. U najblažim oblicima displazije acetabulum je tek nešto plići s manjim acetabularnim kutom, dok je kod težih oblika nerazvijen, plitak i s manjkom koštane mase medijalnog zida. S obzirom da je glava femura proksimalizirana razvija se područje takozvanog neoacetabuluma koji čini zglobno tijelo displastičnog kuka s glavom femura. Koštana masa zdjelice je drugačije raspoređena pa se deblji koštani zid nalazi više prema gore i straga u odnosu na pravi acetabulum. Kod displastičnog femura povećana je anteverzija, vrat je kraći, a medularni kanal je manji i ravniji. Glava femura je elipsastog oblika što doprinosi nekongruentnosti zglobnih tijela. Sve ove anatomske i biomehaničke promjene za posljedicu imaju funkcionalno „slabiji“ kuk koji lošije podnosi opterećenje, a uzrokuje raniju pojavu artroze. Tijekom operacijskog zahvata nastoji se izbjeći rekonstrukcija acetabuluma slobodnim koštanim presatkom budući da nije jednoznačno dokazano da endoproteze osigurane presatcima imaju dugoročno bolje rezultate, a postoje i studije koje govore o neadekvatnom sraštavanju. Endoproteza se nastoji postaviti što je moguće bliže idealnom centru rotacije. Time se uspostavljaju povoljni biomehanički odnosi i čuvaju preostali dijelovi zgloba za potrebe ponovne operacije. Rekonstrukciju idealnog centra rotacije nije moguće uvijek postići. Naime, stupanj deformacije kuka u velikoj mjeri određuje koje će tehnike i operacijski pristup biti na raspolaganju operateru prilikom ugradnje totalne endoproteze. Tako se npr. kod Crowe tip 1 ili tip 2 displazije kuka preporučaju standardni pristupi na kuk (anterolateralni, lateralni ili stražnji), dok se za teže stupnjeve displazije osim standardnih pristupa mogu koristiti i neke druge tehnike poput osteotomije velikog trohantera, subtrohanterne osteotomije ili druge specijalne tehnike. Navedene specijalne tehnike su razvijene jer ponekad nije moguće izvesti operaciju ugradnje endoproteze kuka kod bolesnika s displazijom 3 ili 4. stupnja po Crowe-u, a da se pritom značajno poboljša funkcionalni status bolesnika. Čak i sa specijalnim tehnikama poslijeoperacijski funkcionalni rezultati tih težih stupnjeva displazije su značajno lošiji nego poslijeoperacijski funkcionalni rezultati blažih stupnjeva displazije operiranih standardnim metodama. Za ugradnju totalne endoproteze u bolesnika s diplazijom u Klinici za ortopediju KBC Zagreb razvijena je nova operacijska tehnika posebno prikladna za liječenje težih stupnjeva displazije (Crowe 3 i 4). U osnovi se tehnika razlikuje od postojećih metoda u tome što se ne radi osteotomija trohantera za pristup na kuk, nego se abduktorni mišići kuka, poput stranica knjige, subperiostalno odljušte i odmaknu s velikog trohantera i to pola prema naprijed, a pola prema straga. Na taj se način čuva kontinuitet muskulature, istovremeno se omogućuje korekcija vrlo velikih razlika u duljini nogu, a poslijeoperacijski funkcionalni rezultat značajno se poboljšava.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Kliničke medicinske znanosti

POVEZANOST RADA