Naslov
Od križa do uskrsnuća. Temeljna poruka Prve poslanice Korinćanima
(From the Cross to the Resurrection. The fundamental message of the First Epistle to the Corinthians)

Autori
Vidović, Marinko

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Hrvatsko biblijsko društvo ; Teovizija

Grad
Zagreb

Godina
2007

Stranica
184

ISBN
978-953-6709-62-5

Ključne riječi
uskrsnuće ; križ ; Korinćanima
(Cross ; Resurrection ; Corinthians)

Sažetak
U prvom tekstu ponuđena je Pavlova teologija križa kao nit vodilja njegovih razmišljanja. Ona predstavlja odgovor na stran- čarenja i frakcije u korintskoj zajednici, u čijem temelju stoji te- žnja za čisto ljudskom mudrošću koja obezvrjeđuje soteriološku vrijednost križa Kristova. Riječ - navještaj križa izvor je i provjera Crkve, jer je u križu očitovana Božja spasenjska mudrost i snaga koja rađa zajednicu spašenih. Kao izvor nove, spašene kršćanske egzistencije, križ je razlog postojanja i djelovanja Crkve. U njemu i po njemu se već sada u Crkvi anticipira eshatološki sud i dioba na one »koji se spašavaju« i one »koji propadaju«. U križu je princip jedinstva i zajedništva Crkve, on je izvor njezine kenotičke naravi, koja određuje cjelokupno djelovanje Crkve kao služenje u ljubavi u iščekivanju defi nitivnog Božjeg spasenjskog zahvata. U tom smislu »riječ križa« je Evanđelje koje dokida sve spasenjske privilegije i oslanjanje isključivo na vlastite sile. U drugom tekstu istražen je Pavlov govor o teologiji tjelesnosti kroz tematiku braka i obitelji koja zauzima značajan sadržajni dio ove Poslanice. Zahvativši šire novozavjetni govor o toj tematici, istaknuli smo Pavlovo viđenje tih stvarnosti u rješavanju korint- skih poteškoća. I ženidba i brak i djevičanstvo kao jednakovrijedni statusi kršćanskoga življenja spadaju bitno u čovjekov odaziv na Božji poziv. Pripadaju svjetovnim stvarnostima i pretposljednjim vrednotama, izraz su uzajamnog darivanja muškarca i žene i sa- krament Kristova odnosa prema Crkvi. Razvod braka nije dopu-šten, preljub je nastranost koja razara Božji plan, a incest je grijeh kakvoga nema ni među poganima. Obitelj utemeljena na braku slika je i model odnosa u Crkvi, njezine vrijednosti su i vrijednosti Crkve i obrnuto. U trećem je tekstu istražen Pavlov govor o kršćanskoj savjesti. Osnovna poteškoća s kojom se Pavao sučeljava tim govorom jest odnos spoznaje i savjesti. Jasno je da je savjest određena spozna- jom, ali Pavlu je isto tako jasno da je spoznaja, kao i vjera, odre- đena navještajem. Spoznajna različitost i pluralizam određuje i pluralističku prosudbu savjesti. Pavao je tipizira u dva ekstrema: jaku i slabu prosudbu, odnosno savjest. I jedna i druga prosudba ima svoje mjesto u crkvenom zajedništvu, pod uvjetom da i jedna i druga u konkretnom djelovanju i određivanju slobode budu vođe- ne ljubavlju prema drugome. Ljubav koja se konkretno očituje kao uzajamnost i obazrivost temeljni je zakon i norma savjesnosti. Sa- vjest je značajna odrednica čovjekove eshatološke stvarnosti, a ipak ne i konačna. Konačna odrednica je Božja prosudba koja svaku su- bjektivnost stavlja u okvire zajedništva kao objektivnosti. A tamo gdje je primarno zajedništvo koje ne dokida osobu i njezinu indi- vidualnost, ispravno je ponašanje određeno ponajprije ljubavlju. U četvrtom tekstu bavimo se Pavlovim rješavanjem jedne zna- čajne poteškoće u korintskoj crkvenoj zajednici. Riječ je o har- moničnosti crkvenog zajedništva, izazvana superiornim i infe- riornim ponašanjem pojedinih članova u zajednici, po kriteriju (ne)obdarenosti posebnim darovima Duha. Korinćani maksimalno vrednuju spektakularna karizmatska iskustva, posebice dar govora u jezicima i dar proroštva, a Pavao, ne obezvrijeđujući nego isprav- ljajući njihovo vrednovanje, širi perspektivu njihova promatranja i ukazuje na pravilnu upotrebu darova Duha. Argumentira postu- pno i komplementarno prije nego se izravno suoči sa samim pro- blemom. Kao kriterij ljestvice duhovnih darova Pavao apostolskim autoritetom određuje izgradnju crkvene zajednice. U petom tekstu istražujemo Pavlov govor o uskrsnuću od mr- tvih u 1 Kor 15. Ovaj je govor uzrokovan nekim pogrešnim shva- ćanjima uskrsnuća od mrtvih u korintskoj zajednici. Neke osobe, uronjene u entuzijastički spiritualizam i sakramentalizam, smatra- ju da nema budućega uskrsnuća od mrtvih, jer insistiraju na sadaš- njem i potpunom ostvarenju spasenja i na ekstremnom shvaćanju ostvarene eshatologije. Pavao temelji i argumentira svoj govor o uskrsnuću kristološkom kerigmom. Naviješta povezanost onoga što se treba očekivati u budućnosti s onim što je Bog već ostvario u Kristovu uskrsnuću. Govor i navještaj o Kristovu uskrsnuću i uskrsnuću od mrtvih samo je teološko tumačenje vjeroispovijesne formule koju je Pavao primio iz Predaje. Ova vjeroispovijest ima dugi povijesni razvoj prije nego je dobila svoju konačnu formula- ciju. Sastavljena je od različitih pojedinačnih vjeroispovijesti koje dobivaju novu formulaciju i smisao u novom književnom kontek- stu. Zajednički nazivnik svih modifi kacija vjeroispovijesti jest so- teriološka vrijednost Kristova pashalnog misterija. Predaja je bitni dio naviještanja Evanđelja, ali Evanđelje je uvijek nešto više: ono je Apostolov navještaj. U zadnjem, šestom tekstu, polazeći od Pavlova govora u 1 Kor 15, pokazujemo kako je Evanđelje, utemeljeno na predaji, uvijek nova aktualizacija, dakle sadašnji navještaj Krista usmjeren vjeri slušatelja. Činjenica uskrsnuća je neodvojiva od svjedočanstva o njoj. U tom smislu Isusovo uskrsnuće ima soteriološku vrijednost za čovječanstvo i sav kozmos. Ono je vrhunac Božje aktivnosti u povijesti, što otvara novo razdoblje, kvalitativno novi način Božjih odnosa s čovječanstvom, ali i ljudskih odnosa s Bogom.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Teologija

POVEZANOST RADA