Naslov
Ljubiša Doklestić: Stjepan Verković, Život i djelo (1821-1894). Zagreb, 2007: Srednja Europa. 424 stranice. ISBN 978-953-6979-39-4
(Ljubiša Doklestić: Stjepan Verković, Life and work (1821-1894). Zagreb, 2007: Srednja Europa. 424 stranice. ISBN 978-953-6979-39-4)

Autori
Bilić, Tomislav

Izvornik
Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu (0350-7165) 41 (2008), 1; 459-462

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, prikaz, stručni

Ključne riječi
Ljubiša Doklesić ; Stjepan Ilija Verković ; arheologija ; numizmatika
(Ljubiša Doklesić ; Stjepan Ilija Verković ; archaeology ; numismatics)

Sažetak
Primjerak knjige za prikazivanje u VAMZ-u je Arheološkome muzeju u Zagrebu poklonio izdavač Damir Agičić. Možda će se netko zapitati kakve veze ima biografija ličnosti devetnaestog stoljeća s arheologijom, ali kad se pročita knjiga profesora Doklestića, postaje jasno da je S. Verković, iznimno složena ličnost, bio prisutan u mnogim područjima i okolnostima koje su povezane s arheologijom i/ili numizmatikom. Izdavač D. Agičić odlučio se tiskati posthumno knjigu Lj. Doklestića, dugogodišnjeg profesora pri Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Rođen u Skopju, Doklestić se posebno zanimao i istraživao teme iz balkanske povijesti, napose makedonske i crnogorske (do danas je njegova knjiga Kroz historiju Makedonije iz 1964. godine jedina publikacija tog tipa na hrvatskom jeziku). Osim navedenih tema, a usko povezanih s njima, Doklestić je pasionirano proučavao životni put S. Verkovića, a konačni rezultat njegovih višedesetljetnih istraživanja, ova je knjiga, koju je dovršio, ali čije izdavanje, nažalost nije dočekao. Više o autoru može se pročitati u Bilješci o autoru na kraju Verkovićeve biografije. U Uvodu profesor Doklestić ukratko sažima Verkovićev životni put, s pravom ga nazivajući „polihistorom“, možda ipak s naglaskom na negativno značenje riječi. Njegovo bezuvjetno prihvaćanje autentičnosti Veda Slavena, skupljanje arheoloških i numizmatičkih predmeta, popisivanje epigrafskih spomenika, kao i brojne druge slične aktivnosti, učinilo je od njega u europskim razmjerima poznatog „starinara“, „antikvara“, pa čak i „arheologa“, a tako se i sam predstavljao. No, Verković je u društveno-političkim odnosima druge polovine devetnaestog stoljeća poznatiji kao osoba od povjerenja pojedinih država (Bugarske, Srbije, Rusije...), „tajni agent“, zapravo neka vrst špijuna, koji je takvom djelatnošću financirao svoje „staretinarske“ pothvate. Kao skupljač narodnog duhovnog blaga pokazao se podložan prevarama, ne susprežući se i sam poslužiti se takvim sredstvima, no ipak ostaje činjenica da je zabilježio i skupio znatan broj narodnih – prvenstveno makedonskih – pjesama, što ga je svrstalo u onu malenu skupinu ljudi koji su spašavali duhovno blago običnog naroda pred nezadrživim napretkom modernizacije. U prvom dijelu knjige autor u devet poglavlja donosi biografiju S. Verkovića, koja se uistinu čita kao napeti roman, a pokatkad je teško oteti se dojmu da je nemoguće da je jedan čovjek bio u mogućnosti učiniti toliki broj različitih pothvata. Verković je vješto iskorištavao političke sukobe te interese velikih sila na području Balkana, gdje su se novonastale slavenske državice ubrzo uključile i postale dio gorućih europskih geo-političkih pitanja. Drugi dio knjige, podijeljen na tri cjeline s ukupno petnaest poglavlja, obrađuje upravo Verkovićevu političku djelatnost u turbulentnom periodu druge polovine devetnaestog stoljeća na Balkanu. No, tek će treći dio knjige, naslovljen Istraživanje i sakupljanje starina u Makedoniji i susjednim zemljama, privući pažnju onih koje zanima porijeklo arheološkog materijala koji se čuva u našim muzejima. Već je u svojim ranijim radovima Doklestić u nekoliko navrata pisao o tim aktivnostima S. Verkovića („Historijat numizmatičkog djelovanja Stjepana Verkovića u drugoj polovini XIX stoljeća“, Numizmatički vjesnik, XXVII/38, 1984, 78-90 ; „Stefan Verkovik i arheološkite spomenici i predmeti od Makedonija i Trakija“, Istorija, XXI/1, 1985, 169-175). Kao što prof. Doklestić na nekoliko mjesta ističe, Verković „nije bio arheolog u današnjem smislu tog zanimanja“ (str. 197), već je samo registrirao natpise i sakupljao slučajne nalaze. Tako prikupljene nalaze najčešće je prodavao, ponekad i poklanjao, među inima ruskom prijestolonasljedniku, srpskom knezu Milanu Obrenoviću, ali i Narodnome muzeju u Beogradu, Ermitražu, JAZU, itd. Poticaj za prikupljanje numizmatičke građe Verković je dobio od Janka Šafarika, rukovoditelja Narodnog muzeja i autora opisa srpskog i drugog južnoslavenskog srednjovjekovnog novca. Skupljao je i antički i srednjovjekovni novac, mahom obilazeći teren i otkupljujući primjerke od lokalnog stanovništva („kod kujundžija i zlatara koji su taj novac pretapali za izradu nakita od zlata i srebra“, str. 204), ali ga je ponekad i sam pronalazio. Što se tiče količine, izvjesno je kako je kroz Verkovićeve ruke prošlo više tisuća primjeraka novca (na str. 213 prof. Doklestić broj procjenjuje na 5.000-6.000 komada, „ako ne i mnogo više“). Nije bio zainteresiran za znanstvenu obradu ili sakupljanje, već je prodajom novca muzejima i sličnim institucijama financirao svoje druge pothvate ili daljnje sakupljanje arheološke i numizmatičke građe. U više navrata novac je prodavao Narodnome muzeju u Beogradu, ali i tadašnjem Narodnome muzeju u Zagrebu. Tako je već 1850. godine muzej od Verkovića otkupio „znatni broj“ antičkog i srednjovjekovnog novca, a kasnije je surađivao sa Šimom Ljubićem, ponekad ciljano nadpounjavajući zbirku Narodnog muzeja. Tako je 1870. godine u muzej stiglo 30 primjeraka, a 1871. godine 81 primjerak srednjovjekovnog novca. Neki novac koji je Verković darovao pojedincima u Hrvatskoj vjerojatno je također s vremenom dospio u Narodni muzej. No, čini se da je većinu novca Verković plasirao na međunarodno tržište, djelomično prema institucijama kao što su British Museum, Berlinski muzej ili Ermitraž, ali većinom prema „antikvarima“ i kolekcionarima u Francuskoj, Britaniji, Njemačkoj i Rusiji, pa i u Grčkoj. Šafarik u Beogradu i Ljubić u Zagrebu imali su izrazito visoko mišljenje o Verkoviću ; Doklestić navodi kako je „od ukupno 4.699 primjerka novca, koliko ih je uvrstio u svoju studiju [Opis jugoslavenskih novaca, Zagreb, 1875], Ljubić je za gotovo 200 naveo da potječu od Verkovića“ (str. 215), ali smatra kako je taj broj mnogo veći. Čini se kako je Verković Ljubiću ciljano nabavljao srednjovjekovni balkanski novac za popunu zbirke, ali i za Ljubićev znanstveni rad. Sve u svemu, ime Stjepana Verkovića zauzima bitno mjesto u razmatranju nastanka pojedinih zbirki antičkog i, osobito, srednjovjekovnog novca u južnoslavenskim muzejima, napose onima u Beogradu (više) i Zagrebu (manje). Pored numizamtičke građe, Verković je revno pronalazio i/ili sakupljao srednjovjekovne natpise i zapise, prepisivao ljetopise i životopise, vladarske povelje, itd. U toj svojoj djelatnosti usko je surađivao s povjesničarima onog vremena, ne samo s južnoslavenskog područja. Sakupljao je i glagoljske rukopise, ali i grčke, a njegova zbirka crkvenoslavenskih rukopisa završila je u raznim institucijama, najveći dio u Narodnoj biblioteci u Beogradu, Arhivu JAZU u Zagrebu i Publičnoj biblioteci u Petrogradu. Posebno poglavlje u Verkovićevoj djelatnosti predstavlja njegovo „sakupljanje makedonske usmene književne građe“, koje Doklestić obrađuje u četvrtom djelu knjige. Pored uistinu brojne građe koju je Verković sakupio i objavio, najviše pozornosti u južnoslavenskoj i europskoj javnosti i znanstvenoj zajednici izazvalo je njegovo „otkriće“ „Veda Slavena“. Te pjesme Verkoviću je nabavljao izvjesni učitelj Jovan Gologanov, a među njima je bilo i onih o Filipu II i Aleksandru Makedonskom, ali i o Orfeju i drugim junacima antičke mitologije. Kasniji Gologanovi „pronalasci“ uključivali su pjesme čiji je sadržaj otkrivao Slavene kao izumitelje pluga, alfabeta, pjesništva, filozofije, itd. Upravo kao što je danas na prvi pogled jasno da su te pjesme Gologanovi falsifikati, isto su shvatili i Verkovićevi obrazovaniji suvremenici, no i dalje začuđuje broj onih koji su „Vede“ prihvatili kao autentične. Upravo je kao tvrdoglavi zastupnik teze o autentičnosti tog nevještog palimpseta Verković ostao zabilježen u literarnoj povijesti Južnih Slavena, što je razlogom da je Doklestić tom segmentu života svog junaka posvetio čak 43 stranice (298-341), a ukupno skupljanju usmene građe 90-tak stranica, što je oko jedna četvrtina čitave knjige. U posljednjem, četvertom, dijelu Verkovićeve biografije Doklestić obrađuje njegove aktivnosti vezano uz geografske i etničko-demografske podatke o Makedoniji. U turbulentnom razdoblju nakon srpskih ustanaka, obilježenom strahovitim padom utjecaja Osmanskog Carstva, kao i njegovim sve izglednijim raspadom, etnički elemenat imao je određeni utjecaj na raspored snaga među velikim silama, barem kao argument koji se upotrebljavao kada drugog nije bilo. Upravo u tom svjetlu treba promatrati Verkovićev rad na tom polju u „Makedoniji“. U razdoblju u kojem su se etnički podaci u pravilu fabricirali, a etnicitet pojedinih skupina nije bio definiran u modernom smislu te riječi, već je određivan religijskom pripadnošću ili jezikom, njegov pionirski rad ostavio je traga u suvremenim geopolitičkim pretenzijama susjednih zemalja. Što se tiče njegove aktualnosti, dovoljno je spomenuti definiranje „Egejske Makedonije“ i aktualiziranje prisutnosti Slavena na tom području. Često je sa srpske strane optuživan da je bio „bugarski agent“, no uglavnom zato što je dosljedno afirmirao različitost „makedonskih Slavena“ u odnosu na Srbe, na što tadašnje pretenzije srpske države nisu gledale s naklonošću. Nakon 378 stranica teksta, Doklestić donosi kronologiju Verkovićeva života te objavljivanja njegovih zbirki i radova (379-387), popis korištenih izvora (391-396), te bibliografiju sa 247 bibliografskih jedinica (397-412). Slijedi kazalo (415-423) i bilješka o autoru. Doklestićevo djelo o životu Stjepana Verkovića zainteresirat će mnoge, prvenstveno zbog sadržaja koji su ispunjavali Verkovićev život. Prvenstveno pod tim mislim na njegovu „špijunsku“ aktivnost u pitoresknim zemljama „turskog“ Balkana u drugoj polovini devetnaestog stoljeća. No, njegova „antikvarska“ aktivnost bitna je za povijest nastanka nekih zbirki na hrvatskom području, ponajprije numizmatičke zbirke Arheološkog muzeja u Zagrebu. Verković je nabavio znatnu količinu srednjovjekovnog novca slavenskih država koja je danas dio Numizmatičke zbirke AMZ-a pa je utoliko dao svoj doprinos toj vrlo ranoj fazi stvaranja jedne među najbogatijim zbirkama ovog tipa u Europi.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Arheologija

POVEZANOST RADA