Naslov
Između svetosti i grešnosti. Lik svećenika - službenika sakramenta pomirenja - u svjetlu poslijesaborskih dokumenata
(Nije poznat)

Autori
Dugalić, Vladimir

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, stručni

Knjiga
Iščekivati i požurivati dolazak dana Božjega. Zbornik radova u čast prof. dr. sc. Peri Aračiću prigodom 65. obljetnice života

Urednik/ci
Džinić, Ivo ; Raguž, Ivica

Izdavač
Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Grad
Đakovo

Godina
2009

Raspon stranica
367-387

ISBN
978-953-6935-18-5

Ključne riječi
Sakrament ozdravljenja, sakrament pomirenja, poziv na svetost, svećenik u službi sakramenta pomirenja, osobna izgradnja svećenika
(nisu poznate)

Sažetak
Drugi vatikanski sabor definirao je Crkvu kao "sakrament ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskoga roda" te istaknuo njezinu zadaću da „postigne potpuno jedinstvo u Kristu“ za sve ljude, danas tješnje povezane međusobno različitim vezama. Naime, kako ističu crkveni dokumenti, „Otac je svojim milosrđem u ruke i na usta apostola, svojih poslanika, stavio službu pomirenja, koju oni obavljaju na jedinstven način obdareni snagom da djeluju u Kristovo ime, in persona Christi. Ali je i cijeloj zajednici vjernika, Crkvi kao zajednici, povjerena riječ pomirenja, naime zadaća da čine što je god moguće za svjedočenje pomirenja i njegovo ozbiljenje u svijetu“. U tome smislu danas se govori o pastoralu pokore i pomirenja koji polazi od uvjerenja Crkve da čovjek, komu su namijenjeni svi oblici pastoralne djelatnosti, jest čovjek obilježen grijehom, ali istodobno vođen nesuzdrživom željom da se grijeha oslobodi. „Crkva, pomirena i pomiriteljska zajednica, ne može zaboraviti da je u izvorištu njezina dara i njezina poslanja pothvat (inicijativa), prožet ljubavlju punom sućuti i milosrđa, Boga koji je Ljubav i koji je iz ljubavi stvorio ljude: on ih je stvorio da žive u prijateljstvu s njime i u međusobnom zajedništvu“. Govoriti stoga danas o pastoralu pokore i pomirenja znači istaknuti sveukupne obveze Crkve što ih treba ispunjavati na svim razinama, kao i svu djelatnost kojom Crkva vodi ljude pravoj pokori i na put punoga pomirenja s Bogom. U tom smislu se osobito ističe promicanje dijaloga, prije svega ekumenskoga, važnost katehetskog navještaja, osobite kateheze o pomirenju, te liturgijski život Crkve i slavljenje sakramenta gdje osobito euharistiju „treba vjernicima prikazati kao lijek što nas oslobađa naših svagdašnjih prijestupa i čuva nas od smrtnih grijeha“. Međutim, unutar pastorala pokore i pomirenja, na osobit način sakrament pomirenja i obraćenja zauzima istaknuto mjesto, jer je redoviti put da se zadobije oproštenje i otpust teških grijeha počinjenih nakon krštenja te pomirenje kršćanina grešnika s Bogom i Crkvom. Sakrament pomirenja ukazuje stoga na realnost grijeha unutar kršćanske zajednice, ali i na svijest da grijeh koji je počinio kršćanin uvijek može biti nadvladan ukoliko postoji iskrena želja za obraćenjem, kao preduvjet Božjoj snazi opraštanja koja je objavljena u osobi Isusa Krista i potom predana Crkvi.

Izvorni jezik
Hrvatski

POVEZANOST RADA