Naslov
Recepcija Boškovićeve prirodne filozofije na austrijskim sveučilištima do 1773. godine
(Reception of Bošković's natural philosophy at the Austrian universities till 1773)

Autori
Martinović, Ivica

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, znanstveni

Izvornik
Međunarodni interdisciplinarni znanstveni skup Croatica Austro-Hungarica / Cvikić, Sandra - Beč : Hrvatski povijesni institut u Beču, 2009, 9-13

Skup
Croatica Austro-Hungarica

Mjesto i datum
Beč, Austrija, 03.09.2009. - 04.09.2009

Vrsta sudjelovanja
Plenarno

Vrsta recenzije
Međunarodna recenzija

Ključne riječi
Ruđer Bošković; prirodna filozofija; teorija sila; Sveučilište u Beču; Sveučilište u Grazu; Pal Mako; Karl Scherffer; Leopold Biwald; Sigmund Storchenau
(Ruđer Bošković; natural philosophy; theory of forces; University of Vienna; University of Graz; Pal Mako; Karl Scherffer; Leopold Biwald; Sigmund Storchenau)

Sažetak
Premda je austrijski isusovac Karl Scherffer bio urednikom prvoga, bečkoga izdanja Boškovićeva remek-djela Philosophiae naturalis theoria (1758), njegov je mađarski subrat Pál Makó prvi u Beču tiskao sveučilišni udžbenik pod utjecajem Boškovićeve prirodne filozofije. Bio je to udžbenik iz metafizike Compendiaria metaphysicae institutio (1761), u kojem je Makó bez pridržaja usvojio skolasticima prijeporan Boškovićev nauk: protežno tijelo grade neprotežne točke obdarene silama. Nakon udžbenika iz metafizike, objavio je mađarski isusovac dobrzo i udžbenik iz opće fizike Compendiaria physicae institutio (1762), koji je od prve rečenice pisan s pozicija Boškovićeve teorije silā, čak do te mjere da prvo poglavlje ima naslov »De lege virium inter duo materiae puncta«, a prva tvrdnja glasi: »Prve točke tvari ili elementi posve su jednostavni, pojedinačni i sebi vrlo slični.« On je usvojio i pojmove limites cohaesionis i limites non cohaesionis za nul-točke Boškovićeve krivulje silā ; izložio je kako se Boškovićev zakon silā primjenjuje na sustav triju točaka tvari ; s pomoću Boškovićeva zakona silā objasnio je osnovna svojstva tvari ; prihvatio je i Boškovićev stav o sili inercije. Tek nakon Makóovih udžbenika iz metafizike i fizike objavio je Scherffer drugo izdanje svoga udžbenika iz opće fizike Institutionum physicae pars prima seu Physica generalis (1763), u kojem je mnogo opreznije od Makóa prihvatio temeljne Boškovićeve zamisli. Strukturu svoga udžbenika iz opće fizike, tiskanoga prvi put 1752. godine, Scherffer je 1763. godine uskladio s Newtonovom i Boškovićevom prirodnom filozofijom, a pod Boškovićevim utjecajem u tu je strukturu ugradio ove nosive tvrdnje: »počela tijela neke su najmanje molekule, obdarene različitim silama na različitim međusobnim udaljenostima, kojima se uzajamno ili privlače ili odbijaju«, a pritom »mi ništa ne tvrdimo o posljednjim elementima tijelā, jesu li atomi ili točke ili monade lišene svake protežnosti, jer ta stvar spada na metafiziku« ; apsolutno mjesto jest ništa ; u prirodi postoje privlačne i odbojne sile ; postoji opća metoda za prikazivanje zakona tih sila u prirodi s pomoću krivulje silā ; gravitacija djeluje proxime obratno razmjerno kvadratu udaljenosti. Za razliku od Makóa, Scherffer se nije usudio javno prihvatiti Boškovićev glavni zaključak o neprotežnim točkama tvari obdarenim silama. Ali u udžbeniku iz posebne fizike Institutionum physicae pars secunda seu Physica particularis (1763), primjerice u meteorološkoj raspravi, Scherffer se više puta pozvao na Boškovićeve rezultate kad je izlagao o dugi, sjevernoj zori i vjetrovima, o kojim je temama znameniti Dubrovčanin objavio znanstvene radove. Bečkim se profesorima s malim vremenskim zaostatkom pridružio na Sveučilištu u Grazu i treći isusovac Leopold Biwald, prvo filozofskim tezarijem, koji je 1765. godine tiskao uz pseudo-izdanje Boškovićeva epa De Solis ac Lunae defectibus prigodom svečane godišnje vježbe na kraju studija filozofije, a potom i udžbenikom Physica generalis (1767), u kojem je »u teorijskom dijelu poslije Newtona i njegovih gorespomenutih komentatora slijedio oca Boškovića i njegovu teoriju«, kako je posvjedočio u predgovoru. I doista, u drugom dijelu svoga udžbenika »De principiis corporum et generalibus eorundem affectionibus«, on je uz neke modifikacije, da bi izbjegao skolastičkim prigovorima, izložio Boškovićeve filozofeme o počelima tijelā, zakonu neprekinutosti i zakonu silā, koji se prikazuje neprekinutom krivuljom koju je prvi nacrtao Bošković. Primjerice, tvrdio je da su počela tijelā »jednostavne supstancije obdarene silom gibanja«, a uputio čitatelja da ih »Bošković naziva nedjeljivim i neprotežnim točkama«. Dubrovčanina je slijedio i pri izlaganju općih svojstava tijelā i u razumijevanju sile inercije. U udžbeniku Physica particularis (1768), Biwald je, kad je izlagao o naravi i o svojstvima svjetlosti, više puta uputio na Boškovićeve stavove, a još češće na optičku raspravu Carla Benvenutija, Boškovićeva vjerna suradnika u zbornici Rimskoga kolegija. Najmlađi među isusovačkim privrženicima Boškovićeve teorije silā na austrijskim sveučilištima do 1773. godine bio je Sigmund Storchenau, profesor logike i metafizike in Academia Vindobonensi, koji je pišući kozmologiju, drugu knjigu svoga udžbenika Institutionum metaphysicarum libri IV. (1769), najvažnije Boškovićeve zamisli ugradio u poglavlje »De corporibus eorumque elementis«. Elementi tijelā, tvrdio je Storchenau, »jednostavna su tvarna bića« i »zato ih Bošković s pravom naziva točkama tvari.« Pod utjecajem Biwaldova udžbenika iz opće fizike usvojio je Storchenau i Boškovićev zakon silā koji vlada među elementima tijelā. Isusovački četverac Makó, Scherffer, Biwald i Storchenau zaslužan je za brzu i raznoliku recepciju Boškovićeve prirodne filozofije na sveučilištima u Beču i Grazu počevši od 1761. godine, k tomu ne samo u udžbenicima iz opće i posebne fizike, nego zalaganjem Makóa i Storchenaua u udžbenicima metafizike, a Scherfferovim nastojanjem pri pouci i o meteorološkim pojavama. Njihovi su udžbenici u kratkom razdoblju doživjeli više izdanja, ne samo u Austriji, nego čak jedno u Veneciji. Primjerice, prema Sommervogelu, samo su udžbenici Pála Makóa do ukinuća Družbe Isusove tiskani devet puta: iz metafizike pet puta, iz opće fizike dva puta, iz posebne fizike dva puta. Udžbenici spomenutoga četverca odlučno su utjecali na prihvaćanje Boškovićeve teorije silā na filozofskim učilištima u Ugarskoj, Slovačkoj i Hrvatskoj, a njihov utjecaj u Njemačkoj, Češkoj i Moravskoj tek treba istražiti.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Fizika, Filozofija

POVEZANOST RADA