Naslov
Ivan Kukuljević Sakcinski: povijest umjetnosti i politika u Hrvatskoj druge polovice 19. stoljeća
(Ivan Kukuljević Sakcinski: Art History and Politics in Croatia (Second Half of the 19th Century))

Autori
Mance, Ivana

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Filozofski fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
27.01

Godina
2010

Stranica
251

Mentor
Pelc, Milan

Ključne riječi
Ivan Kukuljević Sakcinski; Slovnik umjetnika jugoslavenskih; ilirizam; romantizam; nacionalni identitet; institucionalizacija povijesti umjetnosti; kultura kao nacionalna baština; metoda sabiranja; ideja nacionalnog stila u umjetnosti; bioleksikografija.
(Ivan Kukuljević Sakcinski; Slovnik umjetnika jugoslavenskih; Illyrian movement; Romanticism; national identity; institutionalization of art history; culture as national heritage; method of collecting; idea of national style in art; bio-lexicography)

Sažetak
Pod naslovom Ivan Kukuljević Sakcinski: povijest umjetnosti i politika u Hrvatskoj druge polovine 19. stoljeća, prezentiran je doprinos Ivana Kukuljevića području povijesti umjetnosti odnosno ponuđena je interpretacija njegova rada i u okvirima povijesnog konteksta, posebno ideološki i politički specifične situacije hrvatskih zemalja u razdoblju nakon revolucije 1848. Osobit naglasak stavljen je na peto desetljeće kao ključno razdoblje za idejnu, programsku i metodološku artikulaciju te institucionalnu organizaciju historiografskih znanosti, pa tako i povijesti umjetnosti. Osim analize užeg povijesnog konteksta, za razumijevanje Kukuljevićeva svjetonazora u cjelini, a posebice za njegovo poimanje povijesnih znanosti i ulogu umjetničke građe u povijesnim istraživanjima, bila je nužna i šira kontekstualizacija u europski romantizam, čemu je posvećeno drugo poglavlje. U trećem poglavlju razmatraju se specifični društveni uvjeti koji su Kukuljeviću otvorili prostor djelovanja, s fokusom na tri javne funkcije putem kojih je idejno postavio i organizirao rad na području historiografskih znanosti, pa tako i povijesti umjetnosti. Kukuljević je, naime, djelovao kao prvi «zemaljski historiograf» zadužen za prikupljanje arhivskog materijala ključnog u dokazivanju državnopravnog suverentiteta hrvatskih zemalja ; potom kao predsjednik Društva za povjesnicu jugoslavensku ; te naposlijetku, kao državni konzervator za područje Hrvatske i Slavonije. Iduće poglavlje posvećeno je Kukuljevićevoj ideološkoj formaciji u kontekstu ideje ilirizma te Kukuljevićevoj političkoj djelatnosti – poglavito u zbivanjima uoči i tijekom 1848., ali i kasnije, kao neophodnoj referentnoj podlozi njegova cjelokupnog znanstvenog i intelektualnog rada. Peto poglavlje posvećeno je Kukuljevićevom poimanju historiografije – njezinom nacionalno-prosvjetiteljskom ulogom utemeljenom na ideji povijesnog kontinuiteta nacionalnog kolektiva i njegovih tradicija, te konceptom sabiranja kao središnjom metodološkom paradigmom Kukuljevićeva rada na području historiografskih znanosti, uključujući i povijest umjetnosti gdje sabiranje umjetničkih životopisa predstavlja reprezentativnu manifestaciju takve koncepcije. Slijedeća poglavlja (od 6. do 10.) posvećena su Slovniku umjetnika jugoslavenskih kao središnjem Kukuljevićevom djelu na području povijesti umjetnosti: kroz tipološku analizu bibliografije koju navodi u Slovniku rekonstruiran je horizont znanja koje Kukuljević postavlja kao referentno za područje nacionalne povijesti umjetnosti, ali i metodološki aspekt kritičkog iščitavanja literature kao sekundarnog izvora. Na primjerima natuknica o Schiavonima, razmotren je Kukuljevićev implicitni, ali ipak uočljiv teorijski pokušaj da interpretirajući djela spomenutih umjetnika otvori načelnu mogućnost nacionalne stilske diferencijacije. U funkciji iste težnje da se spomenik interpretira kao nacionalno pripadan, razmatra se i Kukuljevićevo razumijevanje instance individualnog autorstva odnosno tendencija da spomenike dugog trajanja prezentira kao ekskluzivna autorska djela i, analogno, kao stilski jedinstvene građevine. Zasebno poglavlje posvećeno je, napokon, i Kukuljevićevoj praksi putovanja kao metodološkom postupku: na temelju bogate građe što je predstavljaju njegovi putni dnevnici, izvješća, dopisi, putopisne crtice i putopisi, analizira se Kukuljevićevo iskustvo neposrednog susreta s umjetničkim i graditeljskim spomenicima odnosno njegovo vidno polje određeno znanjem, ukusom i ideološkim interesom. Osim pozitivne istraživačke metode, putovanje je i simbolički pregnantna gesta, pa poglavlje uključuje i razinu interpretacije Kukuljevićevih putovanja kao autonomnog čina povijesne spoznaje u jednom širem ideološkom i svjetonazorskom kontekstu. Uz uvodna i zaključna poglavlja, popis literature i dodatne informacije u bilješkama, disertacija predstavlja pokušaj da se Kukuljevićev utemeljiteljski doprinos povijesti umjetnosti u Hrvatskoj, ali i široj intelektualnoj povijesti, što potpunije otvori prema suvremenom horizontu razumijevanja.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest umjetnosti

POVEZANOST RADA