Naslov
Povijesno-teološki kontekst razvoja kalcedonske diofizitske dogme
(Historical-theological Context of the Development of Chalcedonian Dyophysitism)

Autori
Filić, Andrea

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, stručni

Knjiga
"Multorum fratrum vehementissima postulatione et maxime tua iussione compulsus”. Zbornik radova u čast prof. dr. sc. fra Marijanu Mandacu prigodom 70. obljetnice života

Urednik/ci
Raguž, Ivica

Izdavač
Služba Božja

Grad
Makarska

Godina
2010

Raspon stranica
101-134

ISBN
978-953-6236-34-3

Ključne riječi
Šagi-Bunić, kristološki diofizitizam, antiohijska kristološka škola, aleksandrijska kristološka škola, kalcedonska dogmatska definicija
(christological dyophysitism; antiochian christological school; alexandrian christological school; christological dogma of Chalcedon)

Sažetak
U radu je prikazan povijesno-teološki kontekst razvoja kaldedonske diofizitske formule prema knjizi T. J. Šagi-Bunića „Deus perfectus et homo perfectus“ a concilio Ephesino (a. 431) ad Chalcedonense (a. 451). U toj knjizi, objavljenoj još 1965. godine u poznatoj izdavačkoj kući Herder, autor na 238 stranica pisanih latinskim jezikom donosi izvorne rezultate svoga istraživanja kristološke spekulacije oblikovane u sukobu antiohijske i aleksandrijske škole između dvaju koncila – Efeškog (431.) i Kalcedonskog (451.). Šagi-Bunićev su doprinos proučavanju razvoja kalcedonske dogmatske definicije prepoznali i hvalili mnogi vodeći inozemni teolozi, no u domaćim teološkim krugovima on je ostao nedovoljno zapažen. U Šagi-Bunićevu istraživanju središnje mjesto zauzima pitanje o „dva potpuna“ te s njime povezano pitanje o dvjema naravima u Kristu. Analizirajući razne općenite formule kristološkog dualizma i diofizitske formule u strožem smislu nastale u razdoblju između Efeškog i Kalcedonskog koncila, Šagi-Bunić otkriva razvojni put tih formula do kalcedonske dogmatske definicije. Kao polazišnu točku analize uzima antiohijsku formulu „potpuni Bog i potpuni čovjek“ koju su antiohijci smatrali svojom temeljnom doktrinalnom izjavom kako na Efeškom koncilu tako u antiohijskom simbolu (432.). Tu se kao eksplikativna formulacija te formule pojavljuje diofizitska formula „sjedinjenje dviju naravi“. Potom autor uočava važnost činjenice da je antiohijsku formulu prihvatio Ćiril Aleksandrijski u svojoj poslanici Laetentur caeli (433.), ali ju ujedno interpretirao prema svojim kristološkim idejama u kojima je naglasak na Kristovu jedinstvu. Ćiril ispovijeda da je Krist „potpun u božanstvu i isti potpun u čovještvu“, a iz te je formule izvedena diofizitska formula „jedan u dvije naravi“. Do te je formule već 433. došao Proklo Carigradski, no samo usputno, a 448. i Bazilije Seleucijski rabeći je kao posebnu formulu na synodus endemousa protiv Eutiha. U konačnoj redakciji definicije Kalcedonskog koncila zajedno su se našle formule „potpun isti u božanstvu i potpun isti u čovještvu“ i „jedan u dvije naravi“. Konačan zaključak Šagi-Bunićeva istraživanja jest da je utjecaj antiohijske škole i njezinih ideja na kalcedonsku definiciju bio znatno manji nego što se to dotad mislilo te da su u povijesno-doktrinalnom procesu, u kojem je na kraju umjereni ćirilijanizam zadobio pristanak čitave Crkve, veliki utjecaj – i možda odlučujući – izvršili carigradski biskupi Proklo i Flavijan i skupina teologa koji su pripadali carigradskoj tradiciji, tj. srednjemu putu između antiohijske i aleksandrijske kristološke škole.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

POVEZANOST RADA