Naslov
Pavao Skalić i renesansni sinkretizam
(Pavao Skalić and the Renaissance Syncretism)

Autori
Banić-Pajnić, Erna

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, neobjavljeni rad, znanstveni

Skup
Pavao Skalić i njegovo djelo povodom 450. obljetnice izdanja Enciklopedije (1559) Pavla Skalića (1534-1575)

Mjesto i datum
Zagreb, Hrvatska, 26.11.2009

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Nije recenziran

Ključne riječi
Pavao Skalić; sinkretizam; renesansna filozofija
(Pavao Skalić; Syncretism; Renaissance Philosophy)

Sažetak
Kad se određuje intelektualni kontekst u kojem djeluje Pavao Skalić, najčešće se poseže za sintagmom „renesansni sinkretizam“.Ma koliko se, međutim ta, čestom uporabom pri određivanju renesansnog mišljenja pomalo „izlizana“ sintagma, činila po sebi razumljivom, ipak se već i pri samom pokušaju njena definiranja otvaraju brojna pitanja. Namjera ovog teksta nije da se odgovori na sva ta pitanja, već da se na njih naprosto upozori, s nadom da će potraga za odgovorima na ta pitanja doprinijeti i boljem razumijevanju lika i djela Pavla Skalića. Sintagma "renesansni sinkretizam" već je toliko udomaćena kao odredba renesansnog mišljenja da se postavlja pitanje smislenosti njena pojašnjavanja, a pogotovo onda njena izričitog tematiziranja. Pa ipak, kako to obično biva s izrijecima koji se čine po sebi razumljivima, kad se preciznije sagleda sve ono što se pod sintagmom podrazumijeva, uočava se čitav niz otvorenih pitanja. To, da sve nije baš samo po sebi razumljivo u vezi sa sinkretizmom jasno je iz uvida u razlike do kojih dolazi već pri pokušaju njegova definiranja. Sinkretizam se, naime, a to vrijedi i za renesansni sinkretizam, najčešće određuje kao spajanje, miješanje različitih filozofijsko - religijskih tradicija. No pritom se postavlja pitanje o karakteru mješavine. Po nekima to je nekritičko miješanje tradicija bez prožimanja, kombinacija segmenata različitih tradicija pri kojoj ne dolazi do fuzije, do sinteze, do pravog stapanja. Po drugima opet radi se o takvom stapanju tradicija pri kojem dolazi do sinteze, u kojoj ipak ostaju prepoznatljivi karakteristični elementi pojedinih tradicija. Na temelju toga bilo bi moguće govoriti o sinkretizmu u jakom i slabom, u nepravom i strogom smislu ili o sinkretizmu u užem i širem smislu, pri čemu bi sinkretizam u užem smislu značio takvo miješanje u kojem iz različitih filozofsko-religijskih tradicija nastaje neki novi složaj, neko novo jedinstvo različitog, dok bi sinkretizam u širem smislu predstavljao naprosto istovremenu prisutnost različitih tradicija (npr. religijski sinkretizam Rimskog carstva) koje ne čine jednu cjelinu. Sva ova otvorena pitanja vezana uz renesansni sinkretizam dobivaju na značenju napose, ukoliko se taj smjer mišljenja, za koji anticipirajući možemo tvrditi da, promičući ideju tolerancije i otvorenosti za drugo i drugačije, uvodi u zapadnoeuropsko mišljenje 15. i 16. stoljeća jedan novi mentalitet, dovede u vezu s nekim novovjekovnim i napose suvremenim stajalištima o sinkretizmu (npr. sa stajalištima Katoličke crkve vezanima uz pokret New age i sinkretizam što se u okviru toga pokreta javlja), koja su često izričito kritički intonirana. U svoj svojoj aktualnosti ta se pitanja ukazuju napose kad ih se razmatra u svjetlu nekih dominantnih tendencija suvremenog svijeta – naime pluralizma i globalizacije.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filozofija

POVEZANOST RADA