Naslov
Izražavanje rodbinskih veza kod asufiksalnih prezimena u francuskom jeziku
(Expression of kinship relations in non-suffixal surnames in French)

Autori
Vodanović, Barbara

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Odsjek za francuske i iberoromanske studije

Mjesto
Zadar

Datum
03.07

Godina
2009

Stranica
183

Mentor
Skračić, Vladimir

Ključne riječi
prezime; sufiks; posvojnost
(surname; suffix; possesivity)

Sažetak
U ovome radu smo pokušali definirati što su to asufiksalna prezimena i otkriti koje nam poruke ona prenose. Zato je, prije svega, bilo potrebno objasniti što su to prezimena uopće, i kakav je njihov položaj unutar imenske formule. Kako su prezimena ne samo jezični, već i društveni fenomen, rad je podijeljen u dvije velike cjeline. U prvoj se cjelini govori o razvoju antroponimije u krilu onomastike te o terminološkim nedoumicama koje se tiču definiranja pojmova ime, osobno i vlastito, te prezime, a koje proizlaze iz nesustavne uporabe istih tijekom stoljeća razvoja imenske formule. Nadalje, pokušali smo prikazati modele imenovanja u francuskoj povijesti koji su doveli do današnjeg oblika prezimena. U drugoj smo cjelini pokušali iste modele pronaći u suvremenom jeziku. Razlog toj komparaciji leži u težnji da se pokaže kako su, osim što su nametnuta višom voljom, prezimena proizvod sintakse, tj. živog jezičnog tkiva koje je izvor kreativnosti uređene pravilima sustava kojem pripadaju. Zato smo analizirali morfosintaksu prezimena u nastajanju, tj. pokušali smo prikazati modele kojima se izražavala filijacija od vremena ranog srednjeg vijeka (11. stoljeće) do vremena uspostave imenske formule. Zanimalo nas je pojasniti dvije činjenice. Prvo, dokazati tvrdnju da su i netipični oblici izvođenja, kao što je unutarnja derivacija, a koja je snažno zastupljena u tvorbi francuskih prezimena, također izvođenje. I drugo, pokazati kako su, unatoč rasprostranjenom mišljenju da sufiksacija nije u francuskom tipičan način tvorbe, francuska prezimena velikim dijelom nastala upravo sufiksacijom, odnosno da je francuski našao način kojim će u prezimenu izraziti isti sadržaj kao i hrvatski svojim prepoznatljivim patronimičkim sufiksima. Pokušali smo, nadalje, pokazati i to da, iako fiksirana u svom obliku, prezimena, i sama nastala izvođenjem, dopuštaju novo izvođenje i na taj način stvaraju novu mrežu odnosa unutar jezika u kojem žive. Podsjetili smo i na neke već poznate dvojbe o smislu i značenju vlastitog imena i tzv. promijenjenog imena te ponudili moguće rješenje problema njegova funkcionalnog značenja pomoću Pierceovog modela jezičnog znaka. U Prilogu smo ponudili kazalo imena mjesta i osoba koja su poslužila kao ilustracija navedenim navodima te glosar nekih, možda još ponešto dvojbenih termina koji su spominjani u tekstu disertacije.

Izvorni jezik
Hrvatski

POVEZANOST RADA