Naslov
» Ut que inveneritis corrigenda corrigatis, destruatis et elleuatis superflua et nociva, edefictis et plantetis utilita et honesta« . Međuodnos papinskih predstavnika i službenika crkvene hijerarhije na istočnojadranskoj obali tijekom druge polovice XII. stoljeća
(» Ut que inveneritis corrigenda corrigatis, destruatis et elleuatis superflua et nociva, edefictis et plantetis utilita et honesta« . Relations Between Papal Representatives and Members of the Ecclesiastical Hierarchy on the Eastern Adriatic Coast During the Second Half of the 12th Century)

Autori
Majnarić, Ivan

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, znanstveni

Izvornik
Glasnik ZRS Koper 12, br. 5 / Darko Darovec - Koper : Univerza na Primorskem ; Univerzitetna založba Annales, 2007, 54-55

Skup
Interpreti kultur. Dominantne in podrejene kulture v soočenju (juristi, sodniki, advokati, inkvizitorji, zdravniki, notarji, župniki, škofi ...)

Mjesto i datum
Koper, Slovenija, 27.09.2007. - 29.09.2007

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Međunarodna recenzija

Ključne riječi
srednji vijek; druga polovica XII. stoljeća; istočnojadranska obala; papinski predstavnici; legacije; lokalni crkveni službenici
(the Middle Ages; the second half of the 12th century; eastern Adriatic coast; papal representatives; legations; local clergymen)

Sažetak
Druga polovica XII. stoljeća kvalitativna je prekretnica u razvoju službe papinskih predstavnika. Otvoreni sukob papinstva i carstva nakon dvojnoga izbora papa u rujnu 1159. i Pavijske sinode u veljači 1160., uvjetovao je razvoj službe papinskih predstavnika te se oni dijele u tri razreda: papinske legate, nuncije i delegirane suce. Napose institucija legatstva prolazi kroz izniman razvoj. Upravo je putem poslanih legata (legati de latere) papinstvo vodilo apostolsku brigu o zajednici vjernika te dobivalo izvješća o stanju na terenu, a legati su istodobno obavljali nadzor nad lokalnom crkvenom organizacijom. Osim crkvenih, često su obavljali i važne političke zadaće. Tako se legatska služba u potpunosti ustalila kao » produžena ruka« pape i Kurije, što je sredinom XIII. stoljeća rezultiralo njezinom konačnom crkveno-pravnom klasifikacijom. Pojedinu legaciju, uz uobičajene formule (poput generale mandatum, speciale mandatum te plene officium legationis), papa je najčešće legitimizirao nekom od inačica riječi tzv. Jeremijine opomene (Jeremija 1:10), sa svojstvenim dijelom evellat et destruat, aedificet et plantet, za kojima je slijedila kondicionalna rečenica. Iako su se te riječi upotrebljavale kao ustaljene jezično-pravne formule, one su u sebi doista krile suštinu legacije te međuodnosa legata i lokalnih crkvenih predstavnika. Misije papinskih legata u spomenutom razdoblju odvijaju se i na istočnojadranskom prostoru koji je bio neposredno uključen u europska politička i crkvena zbivanja te imao strateški značajnu ulogu, otvarajući papinstvu dodatni strateški i manevarski prostor u sukobu s Carstvom. Kakav je bio međuodnos legata i predstavnika lokalne crkvene hijerarhije za legacija? Kakve su bile crkveno-pravne obveze loklanih predstavnika prema legatima, a kakve crkveno-upravne, teološko-dogmatske, duhovne, pa čak kulturne i političke posljedice pojedine legacije? Na ta će se pitanja pokušati odgovoriti na temelju analize nekoliko legacija u tadašnjoj Dalmaciji i boravka papinskih predstavnika 1186. u Kopru.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

Napomena
Cjeloviti tekst objavljen je u časopisu Acta Histriae, 17(2009) 1-2.

POVEZANOST RADA