Naslov
Gljive i biljke na hrvatskim poštanskim markama
(Fungi and Plants on the Croatian stamps.)

Autori
Jasprica, Nenad ; Carić, Marina

Izvornik
Priroda

Vrsta, podvrsta
Ostale vrste radova, popularni rad

Godina
2001

Ključne riječi
Gljive; biljke; poštanske marke; Hrvatska
(Fungi; Plants; Stamps; Croatia)

Sažetak
Sakupljanje pošanskih maraka (filatelija) datira od prvih dana njihove službene uporabe (Engleska, 6. 7. 1840.). Danas je po svijetu razasuto na tisuće filatelističkih društava, klubova i saveza. Samo u SAD-u najmanje deset milijuna ljudi imaju vlastitu zbirku maraka, pa se može ustvrditi kako je filatelija postala i značajan “ business” . Međutim, najpopularniji oblik amaterskog sakupljanja maraka u novije vrijeme je postala tzv. tematska filatelija, nastala kao izraz potrebe za afirmiracijom posebnosti i vlastite originalnosti. Tako su motivi biljaka na poštanskim markama “ specijalnost” mnogih filatelista. To je jedna od tema koja posebno ističe informativnu i obrazovnu vrijednost filatelije. Hrvatska ima već dugu tradiciju tiskanja vlastitith poštanskih maraka. U ovom članku donosimo pregled maraka s motivima gljiva i biljaka koje su izdate nakon uspostave hrvatske države. Inače, prva redovita poštanska marka “ Zračna pošta Zagreb-Dubrovnik” izdana je 9. rujna 1991., dok je proglašenje neovisnosti RH (8. rujna.1991.) obilježeno izdavanjem prve prigodne poštanske marke 9. prosinca iste godine. U razdoblju od rujna 1991. do kolovoza 2001. Hrvatske pošte (HP) su izdale ukupno 400 prigodnih poštanskih maraka. Iz serije FLORA HRVATSKOG PODRUČJA (1992-1998), odnosno HRVATSKA FLORA (2000), HP su izdale ukupno 11 prigodnih poštanskih maraka, dinamikom kako je prikazano u tablici 1. Sve su marke tiskane u tehnici višebojnog offseta, u nakladi po 350.000 komada. Poduzeće HP je pustilo u prodaju prigodne omotnice (FDC) i list prvog dana. Prve dvije marke iz serije “ Flora hrvatskog područja” dizajnirao je profesionalni botaničar, dok su autori preostalih vrsta akademski slikari i dizajneri. U istoj seriji tiskane su i tri vrste gljiva, iako gljive prema važećoj taksonomskoj podjeli živoga svijeta ne pripadaju carstvu biljaka (Plantae), već posebnom carstvu gljiva (Mycota) (Margulius & Schwartz 1999). Većina prikazanih vrsta na markama, osim gljiva, hrvatske su endemične biljke užeg ili šireg areala. Uz to, dvije vrste su zaštićene su Zakonom o zaštiti prirode Republike Hrvatske (velebitska degenija od 8. 6. 1964., i dubrovačka zečina od 9. 5. 1969.). Biokovsko zvonce je malena biljka (do 3cm) koja raste u jastučićima koji ispunjavaju pukotine stijena na planini Biokovo, i to na položajima izloženim žestokim udarima bure, žarkom ljetnom suncu, jednako velikim sušama kao i ekstremnoj zimskoj hladnoći. Cvate u lipnju i srpnju modrikastim zvonastim cvjetovima, većim od same stabljike. Ta vrsta posebna je dragocjenost u našoj flori. Velebitska degenija naša je vrlo rijetka, neupadna, biljka. Predstavnik je flore koju su gotovo izbrisale klimatske i geološke promjene. Uspjela je opstati na Velebitu (na svega nekoliko nalazišta) zato što je ta naša planina tijekom odledbe imala drukčiju klimu od ostalih europskih planinskih prostora. Hrvatska perunika rasprostranjena je po svijetlim šumama hrasta medunca i crnoga graba na dolomitnim i vapnenačkim obroncima brdskih područja kontinentalne Hrvatske. Najpoznatija nalazišta su na Medvednici, Strahinčici, Samoborskom gorju i u Ogulinskom zagorju. Vrstu su prvi put opisali 1962. godine Ivo i Marija Horvat. Ivo Horvat jedan je od najpoznatijih hrvatskih botaničara koji je dao značajan doprinos razvoju hrvatske i svjetske botanike, poglavito fitocenologije i ekologije. Holotip hrvatske perunike pohranjen je u Horvatovu herbariju u Zagrebu. Visijanijev mrazovac je hrvatska endemična biljka iz porodice ljiljana (Liliaceae): Naseljava brdsko-planinske livade, škrape i brdske kamenjare u kontinetalnoj i jugozapadnoj Hrvatskoj. Biljka je ime dobila u spomen poznatog hrvatskog botaničara iz 19. stoljeća, Roberta Visianija Šibenčanina - dugogodišnjeg profesora botanike Sveučilišta u Padovi i direktora tamošnjeg botaničkoga vrta, te autora čuvenog djela “ Flora Dalmatica” . Istarski zvončić je nježna biljka stjenovitih predjela dijela istarskog kopna (obronci Učke, grad Plomin) i kvarnerskih otoka Cresa, Krka, Raba i Paga. Biljka prvotno raste u pukotinama vapnenačkih stijena u brdskim područjima i iznad morskih obala, odakle se naknadno preselila i na druga stjenovita mjesta, kao što su pukotine gradskih bedema, zidovi kuća, crkava i tornjeva. Svojim modrim cvjetovima i puninom svoga zelenila na poseban način resi gradić Plomin i cijelo područje. Dubrovačka zečina je endemična biljka koja naseljava pukotine vapnenačkih stijena u kopnenom i otočnom području Dalmacije, često iznad same razine mora, (Konavoske stijene, škoji Mrkan i Bobara ispred Cavtata, Marijan iznad Splita, zidine Dioklecijanove palače u Splitu, Trpanj, otoci Hvar, Vis, Dugi otok). Dalmatinska iglica vrsta je kamenjara i svijetlih šuma dalmatinskog crnog bora na Zmijskom brdu (“ Monte Vipera” ) na poluotoku Pelješcu (v. Priroda 871 (2000), str. 33-34). Vrlo je omiljena hortikulturna biljka, pogodna naročito za kamenjare i suhozidove. Hrvatska bresina je endemična biljka sjeverozapadnog dijela dinarskih planina (osobito Velebita). Nalazimo je u Lici, u mnogim mjestima Gorskog kotara, a često je možemo naći i u susjednim državama. Naseljava pukotine vapnenačkih i dolomitnih stijena, te kamenjarske travnjake i pašnjake na nadmorskoj visini od 150 do1600 m. Velebitski kamenjar tijekom ljeta oživi ljubičastim i purpurnim cvjetovima te vrste. U seriji “ Flora hrvatskog područja” uvrštene su i tri vrste gljiva zbog njihove značajne uloge u ekosustavima. Naime, te vrste žive u posebnom, obostrano korisnom, obliku simbioze (mikoriza) s biljkama. Čunjasti smrčak živi u brdovitim i planinskim krajevima, posebno na područjima s vapnenačkom podlogom, na livadama i uz rubove šuma. Iako u nas još nije izravno ugrožena, ona bi to mogla postati uslijed prekomjernog sakupljanja. Blagva živi u mikorizi s različitim vrstama hrastova i pitomim kestenom. Najčešće je možemo naći u svijetlim šumama i uz njihove rubove. U južnoj Europi je česta vrsta, dok je u srednjoj Europi rijetka. Rujnica živi u mikrozi s različitim vrstama borova. Možemo je naći u prirodnim i sađenim borovim šumama. Rasprostranjena je u čitavoj Europi. Za svaku je pohvalu briga HP da kroz svoja izdanja prigodnih poštanskih maraka, uz kulturnu baštinu, svijetu predstavi i dio hrvatske flore. Sakupljanje poštanskih maraka zanimljiv je i koristan hobi, jer i na taj način učimo o živom svijetu i njegovim vrijednostima, a to je prvi korak u borbi za zaštitu prirode.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Biologija

POVEZANOST RADA